MALI SUNCOKRET
05.09.2014., petak
ZNANJEIma već pet-šest godina kako selom ne vozi noćni autobus. Bio je on dugo moj mjerač vremena i ulični ritam sat... Znala sam govoriti, sad će pola jedanaest, ili, zar je već toliko sati. Selo je, izuzev ponekad ljeti, noću pusto, pa je zvuk tog busa uz žamor putnika unosio živost i meni radost u tu seosku tišinu. A putnici su bili radnici na povratku iz druge smjene, i poneki student ili učenik pristigao iz Zagreba zadnjim prijevozom. Polako, gotovo neprimjetno, na stajalištu su se počeli gasiti prvo ženski glasovi, i neke od noći potpuno utihnuli. Selom je prošla vijest o otkazima i ukidanju druge smjene u tekstilnoj industriji. Autobus je još neko vrijeme vozio muškarce zaposlene u drvnoj industriji, a kada se i njihova popodnevna smjena ukinula, ugasio se i motor busa. Nisam više mjerila vrijeme zvukom radničkog prijevoza, a na selo se spustila tišina. Izgubila sam tu dragu zvučnu kulisu i dugogodišnji noćni ritam radnog dana. Pričalo se o općoj stagnaciji industrijske proizvodnje, o gašenju pogona drvene stolarije, parketarije i stoličare, o kantini koja nema više gableca, o kamionima koji u gluho doba odvoze namještaj u nepoznatom pravcu, o pilani koja ima sve manje otpada za ogrjev radnicima, i svašta još. U tekstilnoj konfekciji plaće su se smanjivale proporcionalno smanjenju broja radnica, a kružila je i famozna priča o vraćanju dijela novca tzv. Plaće; keš podignut u banci ponovo se polagao u blagajne tvornica. Po sve popularnijem principu "budi sretan što radiš... ti bi još i plaću"; ili onom "kome ne valja, neka ode", dani propadanja su tekli kao "rijeka bez povratka" na staro. ( :-) uh, nastavak slijedi... muka mi je, što od tipkanja, što od teme.... Evo me, pa kol'ko uzmognem, kako je znao govoriti jedan od tvorničkih funkcionara i krojača radničke budućnosti.) A vrijeme kada se DTR-ov dimnjačar šepurio i po provincijskim pogonima šireći tako proizvodnju iz metropole, odnijela je ta ista rijeka u daleku prošlost. Sada su se pidžame krojile poprijeko, rukavi šivali sve kraći, lijepile lažne etikete na košulje o ne gužvanju, podmetale deklaracije o podrijetlu i sastavu materijala, a vremenom su se trgovine, hale i pogoni praznili i radnice ostajale i zimi "kratkih rukava" i bez dugmeta za sreću. A sjećam se kako me jednom davno, dok sam objašnjavala gdje je to moje selo, prijatno iznenadila prijateljičina kćer, tada zagrebačka osmoškolka, svojim znanjem o industriji tog kraja. Danas je ona mlada žena, a selom se priča da uskoro više neće, osim školskog, saobraćati ni dnevni radnički autobus. Jer, stečaj je bio milostiv prema broju zaposlenih ovog sela koji stane u jedan do dva auta. Uskoro počinje nova školska godina i kupovina udžbenika i pribora se privodi kraju. Šta će učiti o ovoj regiji dječica u školi preko puta o gospodarstvu i industrijskim granama svoga zavičaja, nemam pojma. Da li stvarnost mijenja sadržaj udžbenika Priroda i društvo za 4.razred, isto ne znam. Znam da je teško pratiti ritam urušavanja našeg gospodarstva, ali bi bilo loše da roditelji kupuju nove udžbenike prastarih sadržaja, te da desetogodišnjaci moraju ispravljati svoje učitelje i držati im lekcije iz svog prerano stečenog znanja i teškog obiteljskog iskustva. KRAJ! :-) P.S. DTR, čiji je kolektiv nekad brojio 1 300 članova, slavi 100 godina postojanja sa preostalih 50 radnika. |
Hvala Đorđe! 
