MALI SUNCOKRET
17.07.2014., četvrtak
S plažeGospođin muž na plaži vodi poslovni razgovor na pametni telefon. Onda sve ono što smo mi u okolini već čuli tijekom razgovora, ponovi još par puta svom društvu s naglaskom da će propustiti poslovni ručak u Hiltonu s „mrakicom“. Ne prisluškujem, nego on glasno priča. Za to vrijeme, njegova gospođa (cca 50), otprilike duplo deblja od godina starosti, jede. Za neka dva sata mog prisustva, ona i slična joj prijateljica, a možda i sestra, susjeda ili šogorica, smazale su čips, kekse, grisine, sladoled, a nakon sendviča su otišle na pivicu u 10m udaljenu restoransku terasu. Za tu priliku je ogrnula pareo, glavu pokrila velikim slamnatim šeširom s mašnom, oči naočalama, a kroksice je zamijenila nanulama na štiklicu, i dvoumeći se da li da ponese torbu, odlučno uzme samo novčanik i mobitel iste veličine, pretpostavljam pametni. Muž joj reče da bi je trebao takvu „maskiranu“ uslikati za neki njihov portal, pa putem aplikacije (u što se ja ama baš ništa ne kužim), odmah poslati. Ona se pobuni jer misli da bi je ipak svi prepoznali, a onda mladić iz društva predloži selfie za fb. Tu se g-đa zbuni pa kaže kako ona to nema, taj selfie... (Kasnije čitam u novinama kako je Clint Eastwood Jr. rekao nešto slično sa svojih 85 godina). Onda joj mladić objasni o čemu se radi, a ona ga zbunjeno odsluša i ode. Po odlasku ženskog dijela društva, iako pozvani da im se pridruže, muškarci su ostali na plaži i nastavili priču o smartfonima i njihovim mogućnostima. Gospodin s početka priče je spominjao nekakvu „peticu“, ali se ponovo glasno vratio staroj priči o poslovnom ručku koji će propustiti uz neke nove detalje o „mrakici“. Ubačena u priču, mislila sam o tom kako se lijepo druže, za razliku od mene koja uglavnom već godinama samujem na moru, i postavljajući si pitanje zašto baš debeli ljudi i na plaži puno jedu, i znajući što je to Hilton, mučilo me još jedino tko im je „mrakica“. Inače, nemam ništa protiv pretilih, nego, kako ih uz pušače sve više dislajkuju i prozivaju kao nekakvo društveno zlo, trudim se bar na morskoj obali manje pušiti, a svoj pepeo diskretno otresati u mornarsku pepeljaru kupljenu u Dubrovniku prije petnaest godina. Suzdržavam se, i trošim vrijeme u dugim šetnjama, plivanju, čitanju i lijepim mislima za koje nemam uvijek snage u danima na kontinentu. A i stid me ljepote koja me okružuje, ponajviše galebova i pučine. A što se tiče mog mobitela, i on se na moru odmara i neuobičajeno, slično meni ponaša: svjetluca, treperi, prekida i izbjegava duge poruke, prazni se i gasi, štrajkuje na pozive, pa se iznenada puni... Čudo jedno, kao da zaglupi ili poludi, čim prođe Delnice. Eh, da imam taj pametni, ne bih se ja mučila misleći tko to tamo... u Hiltonu jede.  P.S. Ovo nije moja pepeljarica, ona ima meni dragu patinu, nego je iz oglasa, ali sam slične godinama poklanjala svojim „poročnim“ prijateljima.  |
