MALI SUNCOKRET
18.11.2008., utorak
NOĆ"I ja sam plesao u krugu. A zatim sam jednog dana rekao nešto što nije trebalo reći, bio sam isključen... i morao sam napustiti krug. Tada sam shvatio magično značenje kruga. Kad se udaljimo iz reda, možemo se vratiti u njega. Red je otvorena formacija. Ali krug se zatvara i njega napuštamo bez povratka. Nije slučajno što se planeti kreću u krugu. I ako se od njih odvoji kamen, neumitno se udaljuje nošen snagom centrifugalne sile. Poput meteora, istrgnutog od nekog planeta, ja sam napustio krug i do dan-danas nisam prestao padati. Postoje ljudi kojima je dano da umru u kruženju i postoje drugi, koji se razbiju u toku pada. I ti drugi ( a taj sam i ja) čuvaju uvijek u sebi tugu za izgubljenim krugom, jer svi smo stanovnici jednog svemira, gdje se sve vrti u krugu". Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava, GZH, 1982. |
17.11.2008., ponedjeljak
DANTvoj neko U jednom od onih pajzlova sa kariranim stolnjacima i nekrštenim vinom... Umalo da me Potiski đilkoši konačno dotuku violinom... Pesma beše o suncokretu... do zla boga žalosna... Samo, za nju se kod nas vrlo malo zna... "Kis napraforgo..." Lepi goropadni cvet... Zbog kog se Sunce s neba spustilo na svet... Da sazna što u sene glavu okrene? Da sazna kom se sveti, kad ne gleda za njime ko svi drugi suncokreti? Malo moje ćudljivo... Pusti šta je bilo, ne budi zlopamtilo... Obići svet je zbog tog uzbudljivo... Da bi se ovde vratilo... Digni tu lepu glavu... Pogledaj me bar... U suzici što blista čuda se trista vide... Tvoja je sreća samo tvoja stvar... Al zato tvoja tuga... To je već priča druga... To na moj račun ide... Pipneš jedared šlingu u bećaruše... Pa cela veka snevaš divlje jagode... Zbog nje se rime raspare i naruše... I sve bi htele da se njoj prilagode... Lako je kad te neko ni ne zavoli... Tad samo tamna strana srca zaboli... Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli... Teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli... Đorđe Balašević: Tvoj neko (mali suncokret) „U jednom kutu vrta, gdje, kao što biva u jesen, raste najraznoličnije cvijeće zajedno, isprepleteno i bez reda, kako je koga vjetar nanio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret. Visok i žilav kavalir na ogoljeloj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje je sunce posljednji put zašlo. Na grudi mu je pala negda lijepa glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divna mundira ostalo je još veoma malo, latice zlatnog šljema danas su trule i ljepljive. Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi. On, vatreni ljubavnik svih zora, svećenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikad ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjega dana, kada je sjalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele.“ Ivo Andrić |
Hvala Đorđe! 
