utorak, 25.03.2008.
..ljubomorno čuvam..ove nježne sate..da me uvijek prate dok nisi tu..
Lagala sam Igoru. Nikad prije to nisam napravila. Zbog tebe sam mu lagala. Nisam se htjela naći s njim. Nikad prije to nisam napravila. Zbog tebe se nisam htjela naći s njim. Rekla sam ti to. Ti si se samo slatko nasmijao. Naravno. Ali nisam ti rekla da je to zbog tebe. Što te uopće briga zašto sam to napravila?
"Kad ćeš mi doći?"
Uskoro. Nadam se. Treba mi lova i dobar plan i stižem. Znaš to.
Već mi nedostaju plavi zidovi tvoje sobe. I najmekši jastuk na kojemu sam ikad spavala. Iako mi je ipak tvoje rame draže.
Mislim da se vidimo za mjesec dana. Zapravo, nadam se tomu. Love će, vjerujem, biti. Plan je u pripremi. Roditeljski sastanak je na pomolu. Ne bi trebalo biti većih problema. Ah...ponosim se sobom. Svojim nadasve domišljatim lažima. Sitnim lažima. Nije to tako strašno. A tko je sasvim iskren prema starcima? Ako netko i jest, voljela bih ga vidjeti u sličnoj situaciji. Lažem zbog tebe. I nije mi baš žao.
Strašno je, zapravo, kako pamtim svaki trenutak s tobom. Svaki miris. Svaki zvuk. Sjećam se mog prvog puta k tebi...već sam ga opisala. U par rečenica. Ali sjećam se svega.
Bio je to utorak. 23.10.2007.
Navila sam budilicu vrlo rano. Kako bih se stigla spremiti. Ali zaspala sam. Naravno. Rekla sam staroj da idem drugim autobusom u školu pošto nemamo sat razrednika. Imali smo ga, ali da sam išla ranije ne bih se stigla spremiti. Padala je kiša. Puhao je hladan vjetar. Čekala sam autobus. U autobusu sam učila hrvatski za test. Zapravo, pokušavala sam učiti, ali nije išlo. Kad sam došla u školu odmah sam i razrednika zatekla. Rekla sam mu da imam nekih problema s bubrezima. Da sam bila kod liječnika i da zato kasnim. Nije mi dobro i došla sam samo test pisati. To mi je prvo palo na pamet. Popušio je. Pisala sam taj test. Na kraju čak uspjela 5 i 3 dobiti. Odmah nakon hrvatskog sam otišla iz škole. Put do kolodvora, katastrofa. Tako je hladno bilo, a još sam i u štiklama bila. Ali nije mi se baš žurilo. Imala sam i više nego dovoljno vremena. Kupila sam i kartu, i još mi je ostalo pola sata čekanja. Hladnog čekanja. Ali napokon je i vlak došao. Baš kad sam se dovoljno raskomotila u vlaku, došla je kondukterka i rekla da presjedamo u Čačincima. No, divno. Kad sam izlazila iz vlaka, dohvatila me neka baba da joj pomognem s prtljagom, ali je, na sreću, naišao neki čovjek koji joj je pomogao. U tom vlaku nisam uspjela naći potpuno slobodan kupe pa sam ušla u jedan gdje je bio samo jedan stariji čovjek. On je više vremena pušio van kupea nego bio ondje. Slao si mi sms-ove gotovo cijelim putem. Jedva si čekao da dođem. Bio si uzbuđen možda i više nego ja. Kasnije su nam u kupe došle i dvije bosanke(po naglasku bih rekla) s malim djetetom i još neka(malo muškobanjasta)cura koja je cijelim putem sudoku rješavala. Nisam nisakim od njih baš komunicirala. A i bila sam poprilično nervozna. Ali smo uskoro došli u Zagreb. Vlak je stao dosta daleko od one zgrade kolodvora. Rekao si mi da te čekam kod ulaza. Krenula sam prema kolodvoru. Kiša više nije padala. Imala sam raskopčan kaput, nisam ni osjetila koliko je hladno zapravo. Gledala sam u kamene ploče od kojih je bio sačinjen taj pločnik kojim sam hodala. Svako malo sam podizala pogled ne bih li te slučajno vidjela. Kad sam bila kod glavnog ulaza, poslao si mi sms da pitš gdje sam. Kad sam rekla da sam na glavnom ulazu, rekao si da pričekam. Gledala sam oko sebe. A tada si napokon došao. Zagrljaj, pusa u obraz. Za ništa više nije ni bilo vremena pošto smo morali tražiti vlak. Kada smo ga napokon pronašli u njemu više nije bilo mjesta za sjesti. Cijelim putem smo stajali.
"Nemoj mi zaspati"
Stalno si mi to ponavljao. Bilo je očigledno koliko sam umorna. U svakom nagibanju vlaka ili pri njegovu kočenju bila sam se oslonila na ljubičasti kišobran tvoje sestre, koji si mi dao kad si uzeo moj zeleni(jer tako više paše, rekao si). Tako se valjda i iskrivio onaj vrh kišobrana. Napokon smo i izašli iz vlaka u Zaboku pa ušli u onaj za Krapinu. Tamo je gotovo sve bilo prazno. Sjedili smo jedno nasuprot drugome. Pomaknuo si mi kosu da vidiš tu majicu za koju sam ti rekla da mi je najdraža. Na sjedalima prijeko od naših su sjedile dvije cure, mojih godina pretpostavljam. Nešto su pričale na kajkavskom. Rekla sam ti da ih ništa ne razumijem, tebi je to bilo smiješno. Gledali smo se tako neko vrijeme, pa sam pogledom švrljala okolo, malo kroz prozor, ali mi se pogled opet zaustavi na tebi.
"Pričaj nešto." -rekao si mi tiho i nasmiješio se.
Pokušavala sam ti objasniti da je to sve od umora pa da zato ne pričam. A onda si me počeo zezati oko formule jedan, i kako je Kimi prvak. Inače se svađam oko toga, ali s tobom se nisam htjela svađati. Samo sam ti rekla da je to sve bilo nepošteno. Pokazao si mi crvenu Lacoste kapu što si kupio dok si me čekao u Zagrebu i Nesquic što si kupio za naš doručak. A uskoro smo i stigli u Krapinu.
"Ovo ti je prvi put da si u Zagorju?"
Potvrdno sam ti odgovorila. Pomislila sam kako je prvi, ali nadala se da nije i jedini. Krenuli smo prema parku. Kiša je padala, Vjetar je jako puhao. Bilo mi je hladno. A i tebi, pošto si mi dodao narančasto-bijelu Lacoste vrečicu da ju pridržim kako bi si ti zakopčao jaknu. Požurili smo kroz park. Park koji ima nešto malo trave i nekog bijednog drveča.
"To vam je park!"
"Haha. Pa da."
"I nije baš nešto.
Smijao si se i pokazao mi srednju školu u koju si išao.
"I nije baš nešto."-rekla sam opet.
Mrmljao si kako sam zahtjevna. I kako ne vjeruješ da je kod nas išta bolje. Ali ti je i dalje to sve bilo smiješno. Kad smo bili na kraju parka rekao si da ćemo sada izaći na trg. I pokazao si mi crkvu sv. Nikole.
"Sad kad izađemo na trg ćeš sigurno reći da i nije baš nešto."
To sam i rekla. Pa kad i nije nešto. Krenuli smo ulicom koja je lagano išla uzbrdo. Rekao si da idemo samo ravno. Staza baš i nije bila dovoljno široka za dvoje s kišobranima. Otišao si naprijed, a ja sam pokušala držati korak za tobom. Već su me noge boljele. I kiša i vjetar su udarali u nas nemilosrdno. Jedva sam čekala da dođemo k tebi. Kada smo došli do nekog mosta naišli smo na nekog ogromnog psa. Rekla sam ti da se bojim, a ti si rekao da se ne obazirem pa mi neće ništa. Tako sam i napravila. Bili smo blizu. Prstom si mi pokazao natpis "Doliće" i rekao da idemo tamo gore. Popeli smo se putem prema gore i ubrzo došli do tvoje kuće. Tiho si otključao. Izula sam se prije nego sam ušla i tada sam krenula za tobom s cipelama u ruci. Bio je mrak i nisam se ni snašla i već sam bila u tvojoj sobi. Upalio si svjetlo. Pokazao si mi gdje je wc pa sam ga odlučila i iskoristiti. Kada sam došla u sobu ti si otišao u kupaonicu. Promatrala sam malo oko sebe. Ti si došao u sobu. Bio si još u košulji i crvenom puloveru, ali dolje si imao samo bokserice. Pokazao si mi gdje da ostavim stvari, pitao me trebam li što. Ali nisam ništa trebala. Legao si na krevet.
"Dođi da se ugrijemo."
Poslušala sam te. Skinula sam hlaće. Ugasio si svjetlo. Legla sam pokraj tebe.
"Dođi."-tiho si rekao i privukao moju glavu na svoja prsa.
Čvrsto smo se grlili. Da nam bude toplo. Isprepleli smo noge.
"Lijepo mi je."
"I meni..."
Stvarno mi je bilo predivno. Tako si mi lijepo mirišao. Bio si tako topao. Mazio si me po kosi. Pitao si me jesam li promijenila mišljenje o tebi sad kad te vidim nakon toliko dugo vremena. Rekla sam da jesam. Što si primio u blagoj nevjerici. Ali sam ti rekla da je moje mišljenje sada još puno bolje. Privukla sam glavu bliže tvome licu. Nježno si me poljubio u obraz. Tada još nježnije nešto bliže usnama. A tada i u usta. Nježno lagano. Prvi poljubac. Moj i tvoj. Najdivniji. Savršen. Ljubili smo se i mazili. Dugo. Dok se nismo tako jako ugrijali. Skinuo si pulover. Skinuo si mi majicu i najlonke. Rekao si da ću ti se sama morati mučiti oko otkopčavanja košulje. Prihvatila sam. Gumb po gumb. A onda još i potkošulja. Stisnuli smo se jedno uz drugo. Mazili se. Skinuli se. Pričali. Ljubili se. Dodirivali. I tada se dogodio najsavršeniji i najdivniji trenutak u mom životu uz tvoj čvrsti zagrljaj i riječi "Ma bravo, jubavi.". Htjela sam da taj trenutak traje još dugo. Htjeli smo i nešto više, ali smo se bojali da nas starci u susjednoj sobi mogu čuti. No naposlijetku nismo mogli izdržati. Počeli smo. I baš tada mi je mobitel zavibrirao na podu. Alarm kojeg sam navila prije par godina koji zvoni točno pet minuta prije mog rođendana. Isključila sam ga. Nastavili smo, a nakon par minuta si pitao koliko je sati. Rekla sam da mislim da je prošla ponoć. Pogledao si na mobitel. Tada još onako u meni...zagrlio si me...strastveno poljubio...
"Sretan rođendan, ljubavi."
Tak mi je lijepo bilo. Svašta lijepoga si mi poželio, ali vjerojatno najljepše je bilo to što si mi poželio da ti još mnogo puta dođem. Nismo smjeli biti glasni, ali smo se toliko uživili. Kasnije smo se čvrsto zagrlili i pokušali spavati, ali nije išlo. Slušala sam kako ti srce kuca. Tako mi je lijepo bilo, primjetila sam kako mi suze idu same od sebe.
"Što je,srce?"-nježnim glasom si mi šapnuo.
Samo sam se tiho nasmijala. Mazili smo se...i u neko doba noći...smo ponovili ono. U jednom trenutku smo čuli kako netko od tvojih staraca ustaje. Skamenili smo se. Čekali smo da stara tvoja(kako si rekao) ode na wc pa se vrati u krevet. U miru smo nastavili. Ali sam u jednom trenutku udarila glavom u ormar. Nije nas previše omelo. Kasnije smo se uspjeli toliko izmoriti da smo mogli zaspati. Ujutro sam čula kako ti starci odlaze na posao. Osjetila sam kako se priljubljuješ uz mene. Osjetila sam tvoj dah na vratu i nešto među nogama. Okrenula sam glavu prema tebi. Poljubio si me. Vodili smo ljubav onako u polusnu. Ne postoji ljepša stvar na svijetu. Doista sam uživala u svakom trenutku. Naslonio si glavu na moje grudi. Slušala sam tvoje disanje. Totalno sam se skoncentrirala na to da si me u jednom trenutku pitao dišem li ja uopće. Tada si zaspao na mojim prsima. Mazila sam te po kosi. A tada sam i ja zaspala.
"Sad ti spavaš onako kako sam ja trebao, a ja ležim ovako kako si ti trebala na meni."
Šapnuo si mi kad si se probudio. Nasmijala sam se samo. Mazili smo se cijelo jutro. Predivno mi je bilo. Nisam htjela doma. Doručkovali smo i gledali tv. Pa se spremili. Netko je zvonio na vratima dok sam bila u tvojoj sobi. Otišao si dolje otvoriti. Kada si došao gore rekao si da ti je sestra došla doma i pitao me idemo li na vlak ili mu želim sestru upoznati. Nisam baš bila željna upoznavanja njegove sestre pa smo otišli pričekati vlak. Kiša više nije padala. Cijelim putem do zagreba sam te samo gledala. Ovaj put sam ja tebi govorila da mi ne zaspiš. Premoreni smo bili. U Zagrebu si mi pričao o svojoj srednjoj školi....toliko si se unio u priču. Bilo mi je tako slatko gledati te. Upijala sam sve tvoje izraze. Uskoro smo pošli i do kolodvora. Poljubio si me i rekao da se nadaš da se vidimo uskoro i tada pošao prema svom vlaku. Plakala sam...malo mi je falilo da ne potrčim za tobom...ali sam se prisilila da se okrenem i odem na svoj vlak...
- 15:17 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 19.03.2008.
..To face the truth eyes wide open to see..Do you still say that there's nothing wrong with me..
Predivne zelene oči...tamno zelene...lijepe. Obrve... Savršeno odgovaraju obliku lica, očima. Ne pretanke, ne predebele. Ne jako guste. Tamno-smeđe boje. Savršene obrve. Nos... Jednom davno bio slomljen. Još se vidi poslijedica. Ali daje neku posebnu crtu tvom izgledu. Izražene kosti čeljusti. Baš onako kako mi se sviđa. Obrazi lagano uvučeni pri krajevima. Usne... Gotovo uvijek razvučene u osmijeh. Kosa uvijek nagelirana. Šiške teške od gela padaju blago preko čela. Pokušavam nacrtati. Ali ništa nije dovoljno dobro. Ništa nije tako savršeno. Pamtim izraze tvoga lica u raznim situacijama. Točno znam u kakav osmijeh ti se namjeste usne dok me zafrkavaš ili dok izgovaraš "Kimi", Raikonen, naravno, voliš me izluđivati s tim. Znam kako slatko okrećeš očima dok pričaš o nečemu što je tebe izludilo. Uvijek ću se sjećati malog ožiljka od plastične operacije uklanjanja ožiljka(ironije li) na tvojoj nadlanici kojeg više nema nakon što je ponovno uklanjan.
Mjesec i pol dana još. Pa ću te opet gledati. I upijati svaku tvoju gestu. Mogla bih te gledati danima.
U subotu idem u Osijek. Sinoć me Igor zvao. Nisam sigurna želim li to uopće(!!). Drago mi je što ću ga vidjeti nakon dugo vremena, ali... Osjećam nešto...kao da nisam vjerna sebi. Ali kada bolje pogledam. Više uopće nisam vjerna sebi. Prije bih otišla k njemu bez ikakvog razmišljanja...ali sada... Sada se dvoumim. I još jedna stvar postoji...još uvijek mi je presvježe ono s tobom...ta uspomena na poslijednji susret... I nekako nisam sigurna želim li ju zamijeniti s novom uspomenom. Uspomenom na Igora. Htjela bih te pitati što misliš u vezi toga. Ali to bi loše završilo. Znam da bi te moglo naljutiti. I da bi bio ljubomoran. Veselim se Igoru. Ali tebi ću se uvijek više radovati. Nemaš pojma koliko mi je stalo. I zašto onda Igor? A zašto ne? Ne znam...uopće.
Spavaš... Moja beba. Kao svako poslijepodne. Ideš rano spavati. Budiš se i ne tako rano. Ali svako poslijepodne moraš spavati. U suprotnom teško funkcioniraš cijeli dan. Ne spavaš samo kad sam ja pokraj tebe. U biti...možda spavaš kojih sat ili dva dok sam ja mirna na tvom ramenu i u svom carstvu snova. A kada se probudim...volim ugledati tvoje lice. Onako iz profila...u kojem se jasno ocrtava posljedica slomljenog nosa. Onako raščupanog. Milujem te po licu. Osjeti se jednodnevna brada. Ali mi ne smeta. Volim kako protrljaš oke kada se probudiš. Djeluješ tako izgubljeno. U prostoru i vremenu. Ali nisi ti izgubljen. Ja sam.
U školi gledam dečka koji me nekad na tebe podsjećao. Jako je blijed. Ne znam zašto. Kosa djeluje neuredno. Prije mi nije izgledala tako. Neobrijan je. Nikad prije ga nisam vidjela neobrijanog. Što mu se dogodilo?! Kada sam ga vidjela takvog, više me ni malo nije podsjećao na tebe. Tebe takvoga ne mogu zamisliti. Tebe takvog nikada nisam vidjela. Iako si imao teških situacija u zadnjih nekoliko mjeseci. Nisam si mogla predočiti te takvog. Ti ne dopuštaš tugu. Ne dopuštaš suze. Takvog te obožavam. Takvog te trebam.
Još uvijek te pokušavam nacrtati. Ali ti si mnogo više od dvije dimenzije.
- 12:59 -
srijeda, 12.03.2008.
..srce moje, kucaj tiše...zastani na tren...da ga slušam kako diše...
Ležim na tvome golom ramenu. Moje usne dodiruju tvoju kožu. Još uvijek vrelu. Srce ti još uvijek divlje kuca. Kao da će ti iskočiti kroz prsa. Poljubiš me u čelo. Srce se polako smiruje. Polažem ruku na tvoja prsa. Na tvoje srce. Priljubljena sam uz tebe. Ali želim ti biti još bliže. Jednu nogu stavim između tvojih nogu. Pokrivaš nas dekom. Ali tako mi je toplo uz tvoje tijelo. Tako volim tvoj miris. Prisloniš glavu na moju. Osjećam tvoj dah na svom obrazu.
"Spava ti se?"
"Pa i ne baš. A tebi?"
"Onako."
Spava mi se. Užasno sam iscrpljena. Ali ne želim spavati. Želim biti što dulje budna. Želim što dulje biti svjesna svakoga trenutka. Tako mi je lijepo. Toga trenutka nema lijepšeg mjesta na svijetu za mene. Ali sve to mora proći.........
Vidim zelenog čovječuljka pokraj tvog imena. Online si. Gotovo da te mogu zamisliti sada. U onoj bijeloj majici. Znam da si u bijeloj majici. Trenirka. Standardno. Sjediš u kožnoj stolici. Nalaktio se na stol. Pregledavaš koeficjente. B-win, Prva sportska kladionica, Kladionica žderić. Mobitel odmah uz tebe. Samo kako bi nazvao frenda i rekao da je onaj par sigurno hendikep i da sigurno dobivate. Ili da psuješ zbog izgubljenih stotinjak kuna, a bio si uvjeren kako ćeš dobiti. Preko tjedna gubiš. Preko vikenda to sve vratiš. To te zabavlja...valjda.
Što god bilo, rekli smo si,... Što god bilo, jednoga dana ćemo pokušati. Jednog dana ćemo biti u vezi. Pružit ćemo priliku jedno drugome. Jednog dana. Za godinu i pol. Kada budem u Zagrebu. Nisi bio dugo u vezi. Gotovo godinu dana. Ja još duže. Hoćemo li tako još godinu i pol? Ne vjerujem. Svaka cura bi te poželjela. Znam...užasno si izbirljiv. Ali ti ne zaslužuješ biti sam. Rekao si da me ti nećeš ni pokušati sprijećiti da prevarim svog dečka(ako ga budem imala kad dođem u Zagreb) s tobom. Ja, opet, ne mogu prevariti nikoga, ne podnosim pomisao da nekoga povrijedim. Ali kada pomislim na tebe... Mislim da sam sprema svašta napraviti zbog tebe. Zaslužuješ li to? Ne znam odgovor na to pitanje. Ja te obožavam. Doista. Iako ponekad mislim da si totalni gad. Nisi gad prema meni. Samo si se jednom opekao. Sada pušeš i na hladno. Bojiš se ponovno vezati. Znam kako ti je. Ne želim slušati tvoje priče o drugim curama. Kao ni ti moje o drugim dečkima. Ljubomoran si. Kao i ja. Nećeš me dati nikome. Jednog dana. Tako si rekao. U to želim vjerovati.
Mrzim iznenađenja. Kad bih samo mogla pogledati u budućnost. Samo godinu i pol u budućnost. Uštedjela bih si mnogo živaca. Snova i nadanja. Ili možda ne bih. Mrzim iznenađenja. Mrzim iščekivanja. Mrzim. Doista. Mrzim tebe ponekad. Zato što te toliko obožavam. Uporno me želiš malo ohladiti. Da me ne bi povrijedio. Ali ne želim se ohladiti. I dalje ću gorjeti za tobom. Možda uskoro i potpuno izgorjeti. Ne bih smjela. Ne bih si smjela to raditi.
Otvaram oči u mraku tvoje sobe. Ne vidim ništa. Ali te osjećam uz sebe. Još je noć. Meškoljim se. Deku si u snu povukao na svoju stranu, a ja sam se otkotrljala s tebe. Pomalo mi je hladno. Godi mi to. Ali ne za dugo. Malo se stisnem uz tebe. I ti se budiš.
"Spavala si?"
"Jesam malo."
Okrećeš se prema meni. Uspjevam ti vidjeti oči u mraku. Poljubiš mi usne. Miluješ me.
"Dobro jutro."
"Mmm...Dobro jutro."
Smiješim se. Sretna sam. Uz tebe sam. Super mi je.
- 20:13 -
ponedjeljak, 10.03.2008.
..ti si najbolje što znam..svaka moja molitva..i svaki novi dan na tebe podsjeća..
Tebi.
Savršenom.
Moje srce.
Samo tebi.
Zauvijek.
Tebi.
Koji nisi ovdje.
Koji se boji vezati.
Koji skriva osjećaje.
Prejake.
Koji su tu.
Koji neće nestati.
Tebi.
Kojeg sanjam.
Zbog kojeg plačem.
Koji ne zna što osjećam.
Tebi.
Koji se boji ljubavi.
Koji će mi dati ljubav.
Jednom.
Volim te.
Da.
Tebi.
Ljubomornom.
Nježnom.
Dalekom.
Miljama.
Tebi.
Za kojega se molim.
Za kojeg ću uvijek biti tu.
Zauvijek.
Bez obzira na sve.
Tebi.
Koji se trudi biti hladan.
Koji tako dobro glumi.
Tebi.
Koji me toliko boliš.
Kidaš.
Lomiš.
Tako lako usrećiš.
Tako lako rastužiš.
Nesvijesno.
Tebi.
Koji si dio mene.
Skriven.
Zaštićen.
Duboko.
Tebi.
Ovisniku o kladionici.
Dajem srce.
Kladi se na njega.
I zapitaj se...
Dobivaš li?
Tebi.
Mom najljepšem iskustvu.
Najdivnijem trenutku.
Neizbrisivom.
Tebi.
Mojoj suzi.
Koja klizi niz lice.
Koji mrzi kad plačem.
Tebi.
Koji si mi ukrao mjesece života.
Ukradi mi ih.
Još mnogo.
Za samo malo lijepih trenutaka.
Koje pružaš.
Na sebi svojstven način.
Tebi.
Oh, tebi.
Samo tebi.
Jedinome.
Nikome više.
Nikome više tako.
Nikada.
Tebi.
Upomoć.
Nestajem.
U tebi?
Kad bih bar...
U tebi nestala.
Tebi.
Zelenom čovječuljku.
Pokraj tvoga imena.
Na MSN-u.
Koji je sve što imam.
Tad znam da si tu.
Tebi.
Bojim se.
...
...
...
Tebi.
Razlogu mog pojavljivanja
Na MSN-u.
Koji nas je toliko približio.
Udaljio.
Tebi.
Koji me zaboravljaš.
Polako.
Ne dam.
Ne smiješ.
Tebi.
Ispunjenju mojih snova.
Ne budi me.
Pusti da sanjam.
Da ćeš uvijek biti tu.
Tebi.
Koji zaslužuje dobiti ove riječi.
Jednom.
Uskoro.
Molim se.
Tebi.
Srećo.
Najveća.
Tugo.
Ogromna.
Tebi.
Ne idi.
Nikada.
Molim te.
Tebi.
Dat ću ti sve.
Sebe.
Sve moje.
I još više.
Svemir.
Beskonačnost.
Tebi.
Želim te.
Ne zaslužujem te.
Znam.
Tebi.
Preteško mi je.
Ovo ne smije biti tako.
Život je to.
Kurva.
Tebi.
Nikada nikome kao tebi.
Savršenom.
Volim te.
Bojim se.
Ali.
Volim te.
Tebi.
Koji vodi ljubav.
Tako divno.
Kako onda...
Kako ne možeš...
Voljeti?
Tebi.
Ljubavi.
Volim te.
Znaj.
- 19:40 -
subota, 08.03.2008.
..nothing can never take away what I've seen with these tired eyes..
kako volim ovaj stih...jednostavno me podsjeća na toliko toga što sam vidjela ovim očima...čovjek jednostavno ne bi vjerovao...
...dugo post nisam pisala...ali sad sam ga baš htjela napisati...i nije me briga hoće li ga ili neće netko pročitati...ovo za sebe pišem, kako sam već rekla...
...ovdje pišem sve ono što bih jednostavno htjela zapamtiti zauvijek...a što ću zapravo zapamtiti zapisala ja to ili ne...jer ostavlja dubok...možda i predubok..trag u meni...toliko dubok da je jednostavno neizbrisiv...i toliko dubok da bi mogao toliko jako zaboljeti kada bi ga itko dotaknuo na krivi način ili ga pokušao sakriti...
3. ožujka 2008.
12:40 vruće mi je...nemam vremena skinuti jaknu...sunce mi udara u glavu..
12:41 hoću li stići kartu kupiti?! ...eno, vidim onu kućicu pokraj pruge...
12:45 kako me samo bole gležnjevi...sreća pa se nisam stigla preobući, jer da sam obula štikle, još više bih kasnila...jebeni krumpirići u Bricksu...
12:46 prolazim iza ugla, već vidim kolodvor...dobro je, stignem...kako mi je samo teška torba na desnom ramenu...
12:47 zašto je toliko ljudi uz prugu? bolje da požurim...
12:48 eno, vlak dolazi...super! šprint...........................
12:49 upadam u vagon...jebemu, prvi razred....
12:59 drugi razred, tražim slobodni kupe...i pronalazim ga...kupe broj 4...nesretan broj mi inače...ali nemam snage tražiti drugi slobodan.Ulazim...odmah se skidam...vlak je već krenuo...vruće jeee...zatvaram vrata, namještam klimu na najhladnije moguće.Vadim suknju iz torbe...brzo se presvlačim da mi ne bi netko naišao...a i ako naiđe, baš me briga...bitno da sam ja stigla na vlak...ne želim ni pomišljati što bi bilo da sam samo zakasnila. Brzo navućem suknju, skinem hlaće i trpam ih u torbu...čak sam ih i složila. Obuvam štikle, tenisice zguram u torbu...kako je tek sad bila teška... Sjednem na mjesto uz prozor. Dolazi neki stariji kondukter. Pozdravlja. Ja kažem da trebam kartu Našice - Zagreb. Očito to kažem pretiho, jer me zamolio da ponovim. Kaže mi da sjednem jer će potrajati dok ju napiše. Na poslijetku mi naplati 169kn i poželi sretan put. Vadim torbicu sa šminkom iz torbe. Gledam se u ogledalo. Katastrofa! Izgledala sam tako iscrpljeno. Popravljam si košulju. Pokušavam se nekako počešljati prstima. Naravno da sam zaboravila češalj. Malo pudera stavim, lice mi je bilo čudan ten poprimilo, trebalo je to srediti. Popravim sjenilo, olovku, na poslijetku i maskaru. Ajde, recimo da je sada malo bolje. Ponovno sjednem. Sunce mi udara u oči. Premjestim se na drugo sjedalo do prozora. A tada opet sunce u oči, pa se premjestih opet. Tada sam se ipak sjetila navući zastor. Šaljem Nikoli SMS da sam krenula i da mi kaže koje su stanice ispred Zaboka i Krapine. Stiže SMS. Kažem mu da ću mu se javiti oko 22:30 kad stignem u Krapinu i zadnjim, gotovo očajničkim pokušajima ga probam nagovoriti da me dočeka na kolodvoru. Ali on sa smiješkom odbija. Ah, dobro. Što je tu je. Čitam novi Klik. Zapravo, ne čitam. Ne mogu, previše sam uzbuđena. Prelisatavam je prigodnija riječ. Nešto kasnije u kupe mi uđe stariji bračni par.
"Slobodno?"
"Da."
Čovjek ponudi ženi mjesto do prozora dok ova namješta karnister vina pod sjedalo. Ona ga odbije pa on sjedne onamo. Ja jedva da podižem oči s Klika. Stanicu poslije ulazi još jedna žena. Prelistala sam Klik, pa stavljam slušalice u uši. Slušam glazbu...gledam kroz prozor...razmišljam što me čeka...ponovno osjećam onu mješavinu straha, sreće, izgubljenosti i uzbuđenja... Vlak staje u Koprivnici. Šaljem SMS frendu jednom da sam ondje. Znam da nema love, pa ni ne očekujem odgovor. Još sat i pol do Zagreba. Nekako želim da taj put traje što duže. U tom trenutku strah zauzima najveći maseni udio u onoj smjesi. Ali ubrzo smo stigli u Zagreb. Izašla sam iz vlaka i kao ošamućena hodala kolodvorom. Otišla sam provjeriti kada točno ide vlak za Krapinu i s kojeg perona. Piše 3. peron 4. kolosjek, polazi u 20:53. Divno, imam još gotovo 4 sata čekanja. Odem na WC. Zvoni mobitel vrlo prodornim zvukom Nortera. Frend jedan iz Zagreba zove. Odbijam poziv. Izlazim iz WC-a i pišem mu SMS. Ali on opet nazove. Dogovorimo se za cugu. Ali tek za sat vremena. Odlučim malo prošetati Zagrebom. Odem na neko šetalište(?) i sjednem na klupu blizu fontane. Gledam ljude oko mene. Gledam Zagreb. Ne sviđa mi se. Ovdje ću uskoro živjeti, a meni se ne sviđa. Vjerojatno zato jer sam bila tako sama i prestrašena u tom trenutku. A da i ne spominjem kako mi je vrijeme presporo prolazilo. U trenutku je počeo padati mrak. Svjetla su se palila. Puhao je vjetar i postajalo je hladno. Jako hladno. Tada je nazvao ovaj za cugu. Rekao mi je da ga pričekam ispred glavnog ulaza kod kolodvora. Otišla sam onamo. Dok sam čekala, prođe jedan lik pored mene s komentarom:
"Ti, curo, izgledaš kao Vlatka Pokos."
Nasmiješi se, a ja mu uputim totalno zbunjen pogled. Došao je i frend. Otišli mi na cugu. Na kojoj sam također umirala od dosade, ali je vrijeme brzo prošlo. Ostalo mi je još oko 45min čekanja. Otišla sam kupiti Kartu što me došlo još 52,20kn. Odem opet do WC-a, više zbog toga da si skratim vrijeme nego zbog sile. Ponovno provjerim kada je vlak. I sad se zapitam kako to da ide s perona 3. kada je zadnji put išao s 1.? Sjedim na klupi kad čujem da je stigao vlak Zaprešić-Zabok-Varaždin na peron 3 četvrti kolosjek. Moj vlak. Ali ja kao da ne želim čuti da je to 3. peron pa ipak odem na 1. na kojem, naravno, nema vlaka. Odem do nekog konduktera. I taj mi kaže da je moj vlak "Tamo preko." , dakle, na 3. peronu. Tada ipak odem onamo, ali opet nisam sigurna da je to moj vlak. Ali me neki čovijek ipak uputio uz ljubazan smiješak. Napokon ulazim u vlak i u blagoj nevjerici sjedam na prvo slobodno mjesto(da, još uvijek nisam bila sigurna jesam li u pravom vlaku). Nasuprot mene sjedne neka jača žena. Svake minute provjeravam sat. A kada je napokon bilo 20:53 vlak je krenuo. Laknulo mi je.
Sjedila sam i gledala kroz prozor. Vidjela sam Crveni spust kako je osvijetljen na Brdu. Došli smo do Zaprešića. Ubrzo zatim i do Velikog Trgovišća što mi je nikola napisao da je zadnja stanica prije Zaboka. U Zaboku izlazim. Vidim neki vlak kako čeka i pomislim da je moj. Ulazim u njega, ovaj put bez straha da sam pogriješila vlak, iako nisam mogla biti potpuno sigurna. Vlak gotovo prazan. Uskoro smo i krenuli. Za petnaestak minuta vlak je stao na stanici Velika Ves, Što je poslijednja stanica prije Krapine. Dobivam SMS od Nikole. Pita gdje sam. Kažem mu da sam skoro u Krapini. Na poslijetku sam i bila tamo. Izišla iz vlaka i krenula prema mjestu gdje sam mislila da je park. A i bila sam u pravu. Krenula sam kroz park i držala korak s nekim parom ispred mene. Tako sam se osjećala sigurnijom. Ali su oni ubrzo promijenili smijer a ja sam morala nastaviti ravno. Izišla sam na trg, a onda išla onom ulicom kojom mi je rečeno da moram ići samo ravno. Opet SMS. Kažem mu gdje sam. Kaže da mu javim kad prođem Konzum. Prolazi auto pored mene i zatrubi mi. Ja se prepala. Nastavim hodati. Opet SMS.
"poslije konzuma ides samo ravno...i onda po prvom mostu lijevo...vidjet ces naselja s narancastim svjetlima...ides preko pruge prema gore...javi kad bus kod pruge..."
Opet prođe isti onaj auto i zatrubi mi. Sad sam se još više prepala. Prošla sam Konzum. Ali onom mostu ni traga. Mislila sam da sam promašila neko skretanje. Ali skužim rijeku i naselja s narančastim svjetlima. Opet šalje SMS i pita jesmam li prošla most, kad sam ga napokon skužila. Idem preko mosta i vidim natpis Doliće pokraj pruge. Krenem strmim putem uzbrdo kad vidim Nikolu gdje stoji na vrhu. Kada sam se popela uspjela sam u onom mraku skužiti osmijeh na njegovom licu. Približavam se i ne mogu mi ja sakriti smiješak.
"Bok, mala."
Napokon i pusa. 50m hoda do kuće. Tiho ulazimo. Izuvam se i držim cipele u ruci. On stane iza mene, zatvara vrata i šapne mi da znam kamo treba ići. Krenem se penjati na stepenice. A pri vrhu mi kaže:
"Ravno pa lijevo do kraja"
Znam. Naravno da znam. Ulazim u sobu, gdje je upaljena noćna lampa. On ode u WC, a ja skidam jaknu i stavim cipele pod stol. Ulazi u sobu, legne ne krevet i zove me k sebi. Priljubim se uz njega. Vruće mi je i poslušam njegov prijedlog da se skinem. Naravno. On ugasi svjetlo. Zagrli me. Pita me kako sam putovala. A ja počnem pričati s toliko žara da je to i meni bilo čudno s obzirom i na umor u mom glasu. Kaže mi da se odmorim malo. I prisloni glavu uz moju. Polju bi me u obraz. Ja se okrenem prema njemu. Počnemo se ljubiti. Lagano, nježno...Milujem ga po licu. On me dira posvuda. Toliko dugo sam čekala da opet budem s njim...tu...u njegovom krevetu...u njegovom zagrljaju...opet osjetiti njegov miris koji nisam ni onda zaboravila... Opet goli...u potpunom mraku...vodili smo ljubav... Nestao je umor. Nikola je bio sve što sam osjećala. Po cijelom tijelu. Nikola je bio sve što sam čula. Tiho, gotovo nećujno kraj moga uha. Nikola je bio sve što sam mirisala. Meni najdraži miris na svijetu... Sve što sam vidjela je bila njegova silueta u mraku... Osjećali su se trnci koji se davno nisu osjetili...po cijelome tijelu... njegove usne po mome tijelu...moji prsti po njegovom... Ispreplitanje tijela u onom mraku... I na kraju onaj zagrljaj...baš onaj najdivniji zagrljaj... Opet sam mogla osjetiti kucanje njegova srca dok sam mu ležala na prsima. Opet sam slušala kako diše. Vrlo skoro smo i zaspali. Probudili smo se kada smo čuli da netko od njegovih staraca ide na WC. Mislili smo da je jutro da već idu na posao. Ali bilo je tek 1:45. Čudno. Stara ili stari se vratila/vratio u sobu. A mi smo se mazili...onako u nekom polusnu...baš onako kako ja najviše volim...ponovno smo vodili ljubav...do dugo u noć...dok se ponovno nismo toliko izmorili i zaspali jedno na drugomu. Kada sam se opet probudila mogla sam vidjeti zrake svjetlosti koje su dopirale kroz rolete. Bilo je pola 7 i starci su ovaj put stvarno išli na posao. Nikola je spavao. Gledala sam. Mislim da je on najljepše što mogu vidjeti kada se probudim. Tada je moj mobitel zavibrirao, a Nikola je istog trena skočio iz kreveta i dohvatio mobitel. Jelena me zvala.
"Ajde, idemo u školu...", znala sam da je zaboravila.
"E...ovaj...ja sam u Krapini..."
"Sooooorry...."
Nikola mi se smiješio. Otišla sam u kupaonicu...oprala zube...navukla majicu na sebe i vratila se u sobu...legla kraj Nikole i grlila ga...tako nisam hjela ići doma isti dan... Tog jutra smo još dva puta vodili ljubav. Prebrzo je prošlo. Morala sam za Zagreb. Kada smo se opraštali opet sam se skoro rasplakala. To mi je tako tužno. Kad znam da je to zadnji poljubac...da ga još dugo neću vidjeti. Tužno. Vozila sam se prema Zaboku i samo gledala kroz prozor. Svaki put kad nekamo putujem (bila to Rijeka, Krapina ili nekamo drugdje...) na povratku kući pada kiša i hladno je. To još dodatno pridonosi mom otužnom raspoloženju. U vlaku iz Zaboka za Zagreb sam sjedila do nekog dečka. Prezgodan je bio. Lijep osmijeh. Lijepe usne. Sladak. Lijepo građen. I još uz sve to...student strojarstva. Ali ja sam samo na Nikolu mislila. U Zagrebu na kolodvoru...ah...smrzavala sam se. Čekala sam taj vlak...koji nikako da dođe. Vrtila sam si događaje od večeri prije u glavi. To me nekoliko puta natjeralo na osmijeh. Napokon sam dočekala i vlak. Ovaj puta sam pojačala grijanje. Gotovo cijelim putem su mi društvo pravili dvoje klinaca, brat i sestra s njihovom mamom. Djevojčica je bila jako simpatična. Stalno me gnjavila, ali bar nije bilo dosadno. Vrijeme je brže prošlo. U Slatini su izlazili. Mala me izljubila i izgrlila. Nije me htjela ostaviti. Čudno, mene djeca inaće ne vole toliko. U Našicama sam samo uhvatila brz korak da stignem na autobus. I stigla sam. Čak 8min ranije. Kada sam napokon bila kod kuće, nisam mogla hodati više. Bila sam pokidana i premorena. I tako sam slatko spavala...
- 15:48 -
