subota, 08.03.2008.
..nothing can never take away what I've seen with these tired eyes..
kako volim ovaj stih...jednostavno me podsjeća na toliko toga što sam vidjela ovim očima...čovjek jednostavno ne bi vjerovao...
...dugo post nisam pisala...ali sad sam ga baš htjela napisati...i nije me briga hoće li ga ili neće netko pročitati...ovo za sebe pišem, kako sam već rekla...
...ovdje pišem sve ono što bih jednostavno htjela zapamtiti zauvijek...a što ću zapravo zapamtiti zapisala ja to ili ne...jer ostavlja dubok...možda i predubok..trag u meni...toliko dubok da je jednostavno neizbrisiv...i toliko dubok da bi mogao toliko jako zaboljeti kada bi ga itko dotaknuo na krivi način ili ga pokušao sakriti...
3. ožujka 2008.
12:40 vruće mi je...nemam vremena skinuti jaknu...sunce mi udara u glavu..
12:41 hoću li stići kartu kupiti?! ...eno, vidim onu kućicu pokraj pruge...
12:45 kako me samo bole gležnjevi...sreća pa se nisam stigla preobući, jer da sam obula štikle, još više bih kasnila...jebeni krumpirići u Bricksu...
12:46 prolazim iza ugla, već vidim kolodvor...dobro je, stignem...kako mi je samo teška torba na desnom ramenu...
12:47 zašto je toliko ljudi uz prugu? bolje da požurim...
12:48 eno, vlak dolazi...super! šprint...........................
12:49 upadam u vagon...jebemu, prvi razred....
12:59 drugi razred, tražim slobodni kupe...i pronalazim ga...kupe broj 4...nesretan broj mi inače...ali nemam snage tražiti drugi slobodan.Ulazim...odmah se skidam...vlak je već krenuo...vruće jeee...zatvaram vrata, namještam klimu na najhladnije moguće.Vadim suknju iz torbe...brzo se presvlačim da mi ne bi netko naišao...a i ako naiđe, baš me briga...bitno da sam ja stigla na vlak...ne želim ni pomišljati što bi bilo da sam samo zakasnila. Brzo navućem suknju, skinem hlaće i trpam ih u torbu...čak sam ih i složila. Obuvam štikle, tenisice zguram u torbu...kako je tek sad bila teška... Sjednem na mjesto uz prozor. Dolazi neki stariji kondukter. Pozdravlja. Ja kažem da trebam kartu Našice - Zagreb. Očito to kažem pretiho, jer me zamolio da ponovim. Kaže mi da sjednem jer će potrajati dok ju napiše. Na poslijetku mi naplati 169kn i poželi sretan put. Vadim torbicu sa šminkom iz torbe. Gledam se u ogledalo. Katastrofa! Izgledala sam tako iscrpljeno. Popravljam si košulju. Pokušavam se nekako počešljati prstima. Naravno da sam zaboravila češalj. Malo pudera stavim, lice mi je bilo čudan ten poprimilo, trebalo je to srediti. Popravim sjenilo, olovku, na poslijetku i maskaru. Ajde, recimo da je sada malo bolje. Ponovno sjednem. Sunce mi udara u oči. Premjestim se na drugo sjedalo do prozora. A tada opet sunce u oči, pa se premjestih opet. Tada sam se ipak sjetila navući zastor. Šaljem Nikoli SMS da sam krenula i da mi kaže koje su stanice ispred Zaboka i Krapine. Stiže SMS. Kažem mu da ću mu se javiti oko 22:30 kad stignem u Krapinu i zadnjim, gotovo očajničkim pokušajima ga probam nagovoriti da me dočeka na kolodvoru. Ali on sa smiješkom odbija. Ah, dobro. Što je tu je. Čitam novi Klik. Zapravo, ne čitam. Ne mogu, previše sam uzbuđena. Prelisatavam je prigodnija riječ. Nešto kasnije u kupe mi uđe stariji bračni par.
"Slobodno?"
"Da."
Čovjek ponudi ženi mjesto do prozora dok ova namješta karnister vina pod sjedalo. Ona ga odbije pa on sjedne onamo. Ja jedva da podižem oči s Klika. Stanicu poslije ulazi još jedna žena. Prelistala sam Klik, pa stavljam slušalice u uši. Slušam glazbu...gledam kroz prozor...razmišljam što me čeka...ponovno osjećam onu mješavinu straha, sreće, izgubljenosti i uzbuđenja... Vlak staje u Koprivnici. Šaljem SMS frendu jednom da sam ondje. Znam da nema love, pa ni ne očekujem odgovor. Još sat i pol do Zagreba. Nekako želim da taj put traje što duže. U tom trenutku strah zauzima najveći maseni udio u onoj smjesi. Ali ubrzo smo stigli u Zagreb. Izašla sam iz vlaka i kao ošamućena hodala kolodvorom. Otišla sam provjeriti kada točno ide vlak za Krapinu i s kojeg perona. Piše 3. peron 4. kolosjek, polazi u 20:53. Divno, imam još gotovo 4 sata čekanja. Odem na WC. Zvoni mobitel vrlo prodornim zvukom Nortera. Frend jedan iz Zagreba zove. Odbijam poziv. Izlazim iz WC-a i pišem mu SMS. Ali on opet nazove. Dogovorimo se za cugu. Ali tek za sat vremena. Odlučim malo prošetati Zagrebom. Odem na neko šetalište(?) i sjednem na klupu blizu fontane. Gledam ljude oko mene. Gledam Zagreb. Ne sviđa mi se. Ovdje ću uskoro živjeti, a meni se ne sviđa. Vjerojatno zato jer sam bila tako sama i prestrašena u tom trenutku. A da i ne spominjem kako mi je vrijeme presporo prolazilo. U trenutku je počeo padati mrak. Svjetla su se palila. Puhao je vjetar i postajalo je hladno. Jako hladno. Tada je nazvao ovaj za cugu. Rekao mi je da ga pričekam ispred glavnog ulaza kod kolodvora. Otišla sam onamo. Dok sam čekala, prođe jedan lik pored mene s komentarom:
"Ti, curo, izgledaš kao Vlatka Pokos."
Nasmiješi se, a ja mu uputim totalno zbunjen pogled. Došao je i frend. Otišli mi na cugu. Na kojoj sam također umirala od dosade, ali je vrijeme brzo prošlo. Ostalo mi je još oko 45min čekanja. Otišla sam kupiti Kartu što me došlo još 52,20kn. Odem opet do WC-a, više zbog toga da si skratim vrijeme nego zbog sile. Ponovno provjerim kada je vlak. I sad se zapitam kako to da ide s perona 3. kada je zadnji put išao s 1.? Sjedim na klupi kad čujem da je stigao vlak Zaprešić-Zabok-Varaždin na peron 3 četvrti kolosjek. Moj vlak. Ali ja kao da ne želim čuti da je to 3. peron pa ipak odem na 1. na kojem, naravno, nema vlaka. Odem do nekog konduktera. I taj mi kaže da je moj vlak "Tamo preko." , dakle, na 3. peronu. Tada ipak odem onamo, ali opet nisam sigurna da je to moj vlak. Ali me neki čovijek ipak uputio uz ljubazan smiješak. Napokon ulazim u vlak i u blagoj nevjerici sjedam na prvo slobodno mjesto(da, još uvijek nisam bila sigurna jesam li u pravom vlaku). Nasuprot mene sjedne neka jača žena. Svake minute provjeravam sat. A kada je napokon bilo 20:53 vlak je krenuo. Laknulo mi je.
Sjedila sam i gledala kroz prozor. Vidjela sam Crveni spust kako je osvijetljen na Brdu. Došli smo do Zaprešića. Ubrzo zatim i do Velikog Trgovišća što mi je nikola napisao da je zadnja stanica prije Zaboka. U Zaboku izlazim. Vidim neki vlak kako čeka i pomislim da je moj. Ulazim u njega, ovaj put bez straha da sam pogriješila vlak, iako nisam mogla biti potpuno sigurna. Vlak gotovo prazan. Uskoro smo i krenuli. Za petnaestak minuta vlak je stao na stanici Velika Ves, Što je poslijednja stanica prije Krapine. Dobivam SMS od Nikole. Pita gdje sam. Kažem mu da sam skoro u Krapini. Na poslijetku sam i bila tamo. Izišla iz vlaka i krenula prema mjestu gdje sam mislila da je park. A i bila sam u pravu. Krenula sam kroz park i držala korak s nekim parom ispred mene. Tako sam se osjećala sigurnijom. Ali su oni ubrzo promijenili smijer a ja sam morala nastaviti ravno. Izišla sam na trg, a onda išla onom ulicom kojom mi je rečeno da moram ići samo ravno. Opet SMS. Kažem mu gdje sam. Kaže da mu javim kad prođem Konzum. Prolazi auto pored mene i zatrubi mi. Ja se prepala. Nastavim hodati. Opet SMS.
"poslije konzuma ides samo ravno...i onda po prvom mostu lijevo...vidjet ces naselja s narancastim svjetlima...ides preko pruge prema gore...javi kad bus kod pruge..."
Opet prođe isti onaj auto i zatrubi mi. Sad sam se još više prepala. Prošla sam Konzum. Ali onom mostu ni traga. Mislila sam da sam promašila neko skretanje. Ali skužim rijeku i naselja s narančastim svjetlima. Opet šalje SMS i pita jesmam li prošla most, kad sam ga napokon skužila. Idem preko mosta i vidim natpis Doliće pokraj pruge. Krenem strmim putem uzbrdo kad vidim Nikolu gdje stoji na vrhu. Kada sam se popela uspjela sam u onom mraku skužiti osmijeh na njegovom licu. Približavam se i ne mogu mi ja sakriti smiješak.
"Bok, mala."
Napokon i pusa. 50m hoda do kuće. Tiho ulazimo. Izuvam se i držim cipele u ruci. On stane iza mene, zatvara vrata i šapne mi da znam kamo treba ići. Krenem se penjati na stepenice. A pri vrhu mi kaže:
"Ravno pa lijevo do kraja"
Znam. Naravno da znam. Ulazim u sobu, gdje je upaljena noćna lampa. On ode u WC, a ja skidam jaknu i stavim cipele pod stol. Ulazi u sobu, legne ne krevet i zove me k sebi. Priljubim se uz njega. Vruće mi je i poslušam njegov prijedlog da se skinem. Naravno. On ugasi svjetlo. Zagrli me. Pita me kako sam putovala. A ja počnem pričati s toliko žara da je to i meni bilo čudno s obzirom i na umor u mom glasu. Kaže mi da se odmorim malo. I prisloni glavu uz moju. Polju bi me u obraz. Ja se okrenem prema njemu. Počnemo se ljubiti. Lagano, nježno...Milujem ga po licu. On me dira posvuda. Toliko dugo sam čekala da opet budem s njim...tu...u njegovom krevetu...u njegovom zagrljaju...opet osjetiti njegov miris koji nisam ni onda zaboravila... Opet goli...u potpunom mraku...vodili smo ljubav... Nestao je umor. Nikola je bio sve što sam osjećala. Po cijelom tijelu. Nikola je bio sve što sam čula. Tiho, gotovo nećujno kraj moga uha. Nikola je bio sve što sam mirisala. Meni najdraži miris na svijetu... Sve što sam vidjela je bila njegova silueta u mraku... Osjećali su se trnci koji se davno nisu osjetili...po cijelome tijelu... njegove usne po mome tijelu...moji prsti po njegovom... Ispreplitanje tijela u onom mraku... I na kraju onaj zagrljaj...baš onaj najdivniji zagrljaj... Opet sam mogla osjetiti kucanje njegova srca dok sam mu ležala na prsima. Opet sam slušala kako diše. Vrlo skoro smo i zaspali. Probudili smo se kada smo čuli da netko od njegovih staraca ide na WC. Mislili smo da je jutro da već idu na posao. Ali bilo je tek 1:45. Čudno. Stara ili stari se vratila/vratio u sobu. A mi smo se mazili...onako u nekom polusnu...baš onako kako ja najviše volim...ponovno smo vodili ljubav...do dugo u noć...dok se ponovno nismo toliko izmorili i zaspali jedno na drugomu. Kada sam se opet probudila mogla sam vidjeti zrake svjetlosti koje su dopirale kroz rolete. Bilo je pola 7 i starci su ovaj put stvarno išli na posao. Nikola je spavao. Gledala sam. Mislim da je on najljepše što mogu vidjeti kada se probudim. Tada je moj mobitel zavibrirao, a Nikola je istog trena skočio iz kreveta i dohvatio mobitel. Jelena me zvala.
"Ajde, idemo u školu...", znala sam da je zaboravila.
"E...ovaj...ja sam u Krapini..."
"Sooooorry...."
Nikola mi se smiješio. Otišla sam u kupaonicu...oprala zube...navukla majicu na sebe i vratila se u sobu...legla kraj Nikole i grlila ga...tako nisam hjela ići doma isti dan... Tog jutra smo još dva puta vodili ljubav. Prebrzo je prošlo. Morala sam za Zagreb. Kada smo se opraštali opet sam se skoro rasplakala. To mi je tako tužno. Kad znam da je to zadnji poljubac...da ga još dugo neću vidjeti. Tužno. Vozila sam se prema Zaboku i samo gledala kroz prozor. Svaki put kad nekamo putujem (bila to Rijeka, Krapina ili nekamo drugdje...) na povratku kući pada kiša i hladno je. To još dodatno pridonosi mom otužnom raspoloženju. U vlaku iz Zaboka za Zagreb sam sjedila do nekog dečka. Prezgodan je bio. Lijep osmijeh. Lijepe usne. Sladak. Lijepo građen. I još uz sve to...student strojarstva. Ali ja sam samo na Nikolu mislila. U Zagrebu na kolodvoru...ah...smrzavala sam se. Čekala sam taj vlak...koji nikako da dođe. Vrtila sam si događaje od večeri prije u glavi. To me nekoliko puta natjeralo na osmijeh. Napokon sam dočekala i vlak. Ovaj puta sam pojačala grijanje. Gotovo cijelim putem su mi društvo pravili dvoje klinaca, brat i sestra s njihovom mamom. Djevojčica je bila jako simpatična. Stalno me gnjavila, ali bar nije bilo dosadno. Vrijeme je brže prošlo. U Slatini su izlazili. Mala me izljubila i izgrlila. Nije me htjela ostaviti. Čudno, mene djeca inaće ne vole toliko. U Našicama sam samo uhvatila brz korak da stignem na autobus. I stigla sam. Čak 8min ranije. Kada sam napokon bila kod kuće, nisam mogla hodati više. Bila sam pokidana i premorena. I tako sam slatko spavala...
- 15:48 -
