utorak, 25.03.2008.
..ljubomorno čuvam..ove nježne sate..da me uvijek prate dok nisi tu..
Lagala sam Igoru. Nikad prije to nisam napravila. Zbog tebe sam mu lagala. Nisam se htjela naći s njim. Nikad prije to nisam napravila. Zbog tebe se nisam htjela naći s njim. Rekla sam ti to. Ti si se samo slatko nasmijao. Naravno. Ali nisam ti rekla da je to zbog tebe. Što te uopće briga zašto sam to napravila?
"Kad ćeš mi doći?"
Uskoro. Nadam se. Treba mi lova i dobar plan i stižem. Znaš to.
Već mi nedostaju plavi zidovi tvoje sobe. I najmekši jastuk na kojemu sam ikad spavala. Iako mi je ipak tvoje rame draže.
Mislim da se vidimo za mjesec dana. Zapravo, nadam se tomu. Love će, vjerujem, biti. Plan je u pripremi. Roditeljski sastanak je na pomolu. Ne bi trebalo biti većih problema. Ah...ponosim se sobom. Svojim nadasve domišljatim lažima. Sitnim lažima. Nije to tako strašno. A tko je sasvim iskren prema starcima? Ako netko i jest, voljela bih ga vidjeti u sličnoj situaciji. Lažem zbog tebe. I nije mi baš žao.
Strašno je, zapravo, kako pamtim svaki trenutak s tobom. Svaki miris. Svaki zvuk. Sjećam se mog prvog puta k tebi...već sam ga opisala. U par rečenica. Ali sjećam se svega.
Bio je to utorak. 23.10.2007.
Navila sam budilicu vrlo rano. Kako bih se stigla spremiti. Ali zaspala sam. Naravno. Rekla sam staroj da idem drugim autobusom u školu pošto nemamo sat razrednika. Imali smo ga, ali da sam išla ranije ne bih se stigla spremiti. Padala je kiša. Puhao je hladan vjetar. Čekala sam autobus. U autobusu sam učila hrvatski za test. Zapravo, pokušavala sam učiti, ali nije išlo. Kad sam došla u školu odmah sam i razrednika zatekla. Rekla sam mu da imam nekih problema s bubrezima. Da sam bila kod liječnika i da zato kasnim. Nije mi dobro i došla sam samo test pisati. To mi je prvo palo na pamet. Popušio je. Pisala sam taj test. Na kraju čak uspjela 5 i 3 dobiti. Odmah nakon hrvatskog sam otišla iz škole. Put do kolodvora, katastrofa. Tako je hladno bilo, a još sam i u štiklama bila. Ali nije mi se baš žurilo. Imala sam i više nego dovoljno vremena. Kupila sam i kartu, i još mi je ostalo pola sata čekanja. Hladnog čekanja. Ali napokon je i vlak došao. Baš kad sam se dovoljno raskomotila u vlaku, došla je kondukterka i rekla da presjedamo u Čačincima. No, divno. Kad sam izlazila iz vlaka, dohvatila me neka baba da joj pomognem s prtljagom, ali je, na sreću, naišao neki čovjek koji joj je pomogao. U tom vlaku nisam uspjela naći potpuno slobodan kupe pa sam ušla u jedan gdje je bio samo jedan stariji čovjek. On je više vremena pušio van kupea nego bio ondje. Slao si mi sms-ove gotovo cijelim putem. Jedva si čekao da dođem. Bio si uzbuđen možda i više nego ja. Kasnije su nam u kupe došle i dvije bosanke(po naglasku bih rekla) s malim djetetom i još neka(malo muškobanjasta)cura koja je cijelim putem sudoku rješavala. Nisam nisakim od njih baš komunicirala. A i bila sam poprilično nervozna. Ali smo uskoro došli u Zagreb. Vlak je stao dosta daleko od one zgrade kolodvora. Rekao si mi da te čekam kod ulaza. Krenula sam prema kolodvoru. Kiša više nije padala. Imala sam raskopčan kaput, nisam ni osjetila koliko je hladno zapravo. Gledala sam u kamene ploče od kojih je bio sačinjen taj pločnik kojim sam hodala. Svako malo sam podizala pogled ne bih li te slučajno vidjela. Kad sam bila kod glavnog ulaza, poslao si mi sms da pitš gdje sam. Kad sam rekla da sam na glavnom ulazu, rekao si da pričekam. Gledala sam oko sebe. A tada si napokon došao. Zagrljaj, pusa u obraz. Za ništa više nije ni bilo vremena pošto smo morali tražiti vlak. Kada smo ga napokon pronašli u njemu više nije bilo mjesta za sjesti. Cijelim putem smo stajali.
"Nemoj mi zaspati"
Stalno si mi to ponavljao. Bilo je očigledno koliko sam umorna. U svakom nagibanju vlaka ili pri njegovu kočenju bila sam se oslonila na ljubičasti kišobran tvoje sestre, koji si mi dao kad si uzeo moj zeleni(jer tako više paše, rekao si). Tako se valjda i iskrivio onaj vrh kišobrana. Napokon smo i izašli iz vlaka u Zaboku pa ušli u onaj za Krapinu. Tamo je gotovo sve bilo prazno. Sjedili smo jedno nasuprot drugome. Pomaknuo si mi kosu da vidiš tu majicu za koju sam ti rekla da mi je najdraža. Na sjedalima prijeko od naših su sjedile dvije cure, mojih godina pretpostavljam. Nešto su pričale na kajkavskom. Rekla sam ti da ih ništa ne razumijem, tebi je to bilo smiješno. Gledali smo se tako neko vrijeme, pa sam pogledom švrljala okolo, malo kroz prozor, ali mi se pogled opet zaustavi na tebi.
"Pričaj nešto." -rekao si mi tiho i nasmiješio se.
Pokušavala sam ti objasniti da je to sve od umora pa da zato ne pričam. A onda si me počeo zezati oko formule jedan, i kako je Kimi prvak. Inače se svađam oko toga, ali s tobom se nisam htjela svađati. Samo sam ti rekla da je to sve bilo nepošteno. Pokazao si mi crvenu Lacoste kapu što si kupio dok si me čekao u Zagrebu i Nesquic što si kupio za naš doručak. A uskoro smo i stigli u Krapinu.
"Ovo ti je prvi put da si u Zagorju?"
Potvrdno sam ti odgovorila. Pomislila sam kako je prvi, ali nadala se da nije i jedini. Krenuli smo prema parku. Kiša je padala, Vjetar je jako puhao. Bilo mi je hladno. A i tebi, pošto si mi dodao narančasto-bijelu Lacoste vrečicu da ju pridržim kako bi si ti zakopčao jaknu. Požurili smo kroz park. Park koji ima nešto malo trave i nekog bijednog drveča.
"To vam je park!"
"Haha. Pa da."
"I nije baš nešto.
Smijao si se i pokazao mi srednju školu u koju si išao.
"I nije baš nešto."-rekla sam opet.
Mrmljao si kako sam zahtjevna. I kako ne vjeruješ da je kod nas išta bolje. Ali ti je i dalje to sve bilo smiješno. Kad smo bili na kraju parka rekao si da ćemo sada izaći na trg. I pokazao si mi crkvu sv. Nikole.
"Sad kad izađemo na trg ćeš sigurno reći da i nije baš nešto."
To sam i rekla. Pa kad i nije nešto. Krenuli smo ulicom koja je lagano išla uzbrdo. Rekao si da idemo samo ravno. Staza baš i nije bila dovoljno široka za dvoje s kišobranima. Otišao si naprijed, a ja sam pokušala držati korak za tobom. Već su me noge boljele. I kiša i vjetar su udarali u nas nemilosrdno. Jedva sam čekala da dođemo k tebi. Kada smo došli do nekog mosta naišli smo na nekog ogromnog psa. Rekla sam ti da se bojim, a ti si rekao da se ne obazirem pa mi neće ništa. Tako sam i napravila. Bili smo blizu. Prstom si mi pokazao natpis "Doliće" i rekao da idemo tamo gore. Popeli smo se putem prema gore i ubrzo došli do tvoje kuće. Tiho si otključao. Izula sam se prije nego sam ušla i tada sam krenula za tobom s cipelama u ruci. Bio je mrak i nisam se ni snašla i već sam bila u tvojoj sobi. Upalio si svjetlo. Pokazao si mi gdje je wc pa sam ga odlučila i iskoristiti. Kada sam došla u sobu ti si otišao u kupaonicu. Promatrala sam malo oko sebe. Ti si došao u sobu. Bio si još u košulji i crvenom puloveru, ali dolje si imao samo bokserice. Pokazao si mi gdje da ostavim stvari, pitao me trebam li što. Ali nisam ništa trebala. Legao si na krevet.
"Dođi da se ugrijemo."
Poslušala sam te. Skinula sam hlaće. Ugasio si svjetlo. Legla sam pokraj tebe.
"Dođi."-tiho si rekao i privukao moju glavu na svoja prsa.
Čvrsto smo se grlili. Da nam bude toplo. Isprepleli smo noge.
"Lijepo mi je."
"I meni..."
Stvarno mi je bilo predivno. Tako si mi lijepo mirišao. Bio si tako topao. Mazio si me po kosi. Pitao si me jesam li promijenila mišljenje o tebi sad kad te vidim nakon toliko dugo vremena. Rekla sam da jesam. Što si primio u blagoj nevjerici. Ali sam ti rekla da je moje mišljenje sada još puno bolje. Privukla sam glavu bliže tvome licu. Nježno si me poljubio u obraz. Tada još nježnije nešto bliže usnama. A tada i u usta. Nježno lagano. Prvi poljubac. Moj i tvoj. Najdivniji. Savršen. Ljubili smo se i mazili. Dugo. Dok se nismo tako jako ugrijali. Skinuo si pulover. Skinuo si mi majicu i najlonke. Rekao si da ću ti se sama morati mučiti oko otkopčavanja košulje. Prihvatila sam. Gumb po gumb. A onda još i potkošulja. Stisnuli smo se jedno uz drugo. Mazili se. Skinuli se. Pričali. Ljubili se. Dodirivali. I tada se dogodio najsavršeniji i najdivniji trenutak u mom životu uz tvoj čvrsti zagrljaj i riječi "Ma bravo, jubavi.". Htjela sam da taj trenutak traje još dugo. Htjeli smo i nešto više, ali smo se bojali da nas starci u susjednoj sobi mogu čuti. No naposlijetku nismo mogli izdržati. Počeli smo. I baš tada mi je mobitel zavibrirao na podu. Alarm kojeg sam navila prije par godina koji zvoni točno pet minuta prije mog rođendana. Isključila sam ga. Nastavili smo, a nakon par minuta si pitao koliko je sati. Rekla sam da mislim da je prošla ponoć. Pogledao si na mobitel. Tada još onako u meni...zagrlio si me...strastveno poljubio...
"Sretan rođendan, ljubavi."
Tak mi je lijepo bilo. Svašta lijepoga si mi poželio, ali vjerojatno najljepše je bilo to što si mi poželio da ti još mnogo puta dođem. Nismo smjeli biti glasni, ali smo se toliko uživili. Kasnije smo se čvrsto zagrlili i pokušali spavati, ali nije išlo. Slušala sam kako ti srce kuca. Tako mi je lijepo bilo, primjetila sam kako mi suze idu same od sebe.
"Što je,srce?"-nježnim glasom si mi šapnuo.
Samo sam se tiho nasmijala. Mazili smo se...i u neko doba noći...smo ponovili ono. U jednom trenutku smo čuli kako netko od tvojih staraca ustaje. Skamenili smo se. Čekali smo da stara tvoja(kako si rekao) ode na wc pa se vrati u krevet. U miru smo nastavili. Ali sam u jednom trenutku udarila glavom u ormar. Nije nas previše omelo. Kasnije smo se uspjeli toliko izmoriti da smo mogli zaspati. Ujutro sam čula kako ti starci odlaze na posao. Osjetila sam kako se priljubljuješ uz mene. Osjetila sam tvoj dah na vratu i nešto među nogama. Okrenula sam glavu prema tebi. Poljubio si me. Vodili smo ljubav onako u polusnu. Ne postoji ljepša stvar na svijetu. Doista sam uživala u svakom trenutku. Naslonio si glavu na moje grudi. Slušala sam tvoje disanje. Totalno sam se skoncentrirala na to da si me u jednom trenutku pitao dišem li ja uopće. Tada si zaspao na mojim prsima. Mazila sam te po kosi. A tada sam i ja zaspala.
"Sad ti spavaš onako kako sam ja trebao, a ja ležim ovako kako si ti trebala na meni."
Šapnuo si mi kad si se probudio. Nasmijala sam se samo. Mazili smo se cijelo jutro. Predivno mi je bilo. Nisam htjela doma. Doručkovali smo i gledali tv. Pa se spremili. Netko je zvonio na vratima dok sam bila u tvojoj sobi. Otišao si dolje otvoriti. Kada si došao gore rekao si da ti je sestra došla doma i pitao me idemo li na vlak ili mu želim sestru upoznati. Nisam baš bila željna upoznavanja njegove sestre pa smo otišli pričekati vlak. Kiša više nije padala. Cijelim putem do zagreba sam te samo gledala. Ovaj put sam ja tebi govorila da mi ne zaspiš. Premoreni smo bili. U Zagrebu si mi pričao o svojoj srednjoj školi....toliko si se unio u priču. Bilo mi je tako slatko gledati te. Upijala sam sve tvoje izraze. Uskoro smo pošli i do kolodvora. Poljubio si me i rekao da se nadaš da se vidimo uskoro i tada pošao prema svom vlaku. Plakala sam...malo mi je falilo da ne potrčim za tobom...ali sam se prisilila da se okrenem i odem na svoj vlak...
- 15:17 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
