Predivne zelene oči...tamno zelene...lijepe. Obrve... Savršeno odgovaraju obliku lica, očima. Ne pretanke, ne predebele. Ne jako guste. Tamno-smeđe boje. Savršene obrve. Nos... Jednom davno bio slomljen. Još se vidi poslijedica. Ali daje neku posebnu crtu tvom izgledu. Izražene kosti čeljusti. Baš onako kako mi se sviđa. Obrazi lagano uvučeni pri krajevima. Usne... Gotovo uvijek razvučene u osmijeh. Kosa uvijek nagelirana. Šiške teške od gela padaju blago preko čela. Pokušavam nacrtati. Ali ništa nije dovoljno dobro. Ništa nije tako savršeno. Pamtim izraze tvoga lica u raznim situacijama. Točno znam u kakav osmijeh ti se namjeste usne dok me zafrkavaš ili dok izgovaraš "Kimi", Raikonen, naravno, voliš me izluđivati s tim. Znam kako slatko okrećeš očima dok pričaš o nečemu što je tebe izludilo. Uvijek ću se sjećati malog ožiljka od plastične operacije uklanjanja ožiljka(ironije li) na tvojoj nadlanici kojeg više nema nakon što je ponovno uklanjan.
Mjesec i pol dana još. Pa ću te opet gledati. I upijati svaku tvoju gestu. Mogla bih te gledati danima.
U subotu idem u Osijek. Sinoć me Igor zvao. Nisam sigurna želim li to uopće(!!). Drago mi je što ću ga vidjeti nakon dugo vremena, ali... Osjećam nešto...kao da nisam vjerna sebi. Ali kada bolje pogledam. Više uopće nisam vjerna sebi. Prije bih otišla k njemu bez ikakvog razmišljanja...ali sada... Sada se dvoumim. I još jedna stvar postoji...još uvijek mi je presvježe ono s tobom...ta uspomena na poslijednji susret... I nekako nisam sigurna želim li ju zamijeniti s novom uspomenom. Uspomenom na Igora. Htjela bih te pitati što misliš u vezi toga. Ali to bi loše završilo. Znam da bi te moglo naljutiti. I da bi bio ljubomoran. Veselim se Igoru. Ali tebi ću se uvijek više radovati. Nemaš pojma koliko mi je stalo. I zašto onda Igor? A zašto ne? Ne znam...uopće.
Spavaš... Moja beba. Kao svako poslijepodne. Ideš rano spavati. Budiš se i ne tako rano. Ali svako poslijepodne moraš spavati. U suprotnom teško funkcioniraš cijeli dan. Ne spavaš samo kad sam ja pokraj tebe. U biti...možda spavaš kojih sat ili dva dok sam ja mirna na tvom ramenu i u svom carstvu snova. A kada se probudim...volim ugledati tvoje lice. Onako iz profila...u kojem se jasno ocrtava posljedica slomljenog nosa. Onako raščupanog. Milujem te po licu. Osjeti se jednodnevna brada. Ali mi ne smeta. Volim kako protrljaš oke kada se probudiš. Djeluješ tako izgubljeno. U prostoru i vremenu. Ali nisi ti izgubljen. Ja sam.
U školi gledam dečka koji me nekad na tebe podsjećao. Jako je blijed. Ne znam zašto. Kosa djeluje neuredno. Prije mi nije izgledala tako. Neobrijan je. Nikad prije ga nisam vidjela neobrijanog. Što mu se dogodilo?! Kada sam ga vidjela takvog, više me ni malo nije podsjećao na tebe. Tebe takvoga ne mogu zamisliti. Tebe takvog nikada nisam vidjela. Iako si imao teških situacija u zadnjih nekoliko mjeseci. Nisam si mogla predočiti te takvog. Ti ne dopuštaš tugu. Ne dopuštaš suze. Takvog te obožavam. Takvog te trebam.
Još uvijek te pokušavam nacrtati. Ali ti si mnogo više od dvije dimenzije.
Post je objavljen 19.03.2008. u 12:59 sati.