Ja: Hoćeš da ti dodjem sutra ?
Mela: Hoću ali kad se naspavam.
Ja: Kad će to biti ?
Mela: Oko podne, jedan.
Ja: Uf ...
Subota 8:32 :
Mela: Aj kreni !
Ja: Pa tek sam ustala ...
Mela: Aj kreni !
Ja: Evo, već sam obula jednu cipelu !
Vozim po krasnom, sunčanom danu, pjevam, prozor skroz otvoren, vjetar u kosi ( večeras će me ukočiti vrat, al koga briga ) i stižem pred Limski kanal. Na ulazu policija zakrčila put. Ne možete dalje, biciklistička utrka u tijeku, curik nazaj.
Kako ću do Poreča, pitam. Ipsilonom.
Ipsilonom ?
Na staroj sam cesti. Gdje je ipsilon, nemam pojma, a još manje znam kako doći do njega.
Nazovem moj najdraži GPS:
Ja: Stari, kako da dođem na ipsilon ?
Tata: Vrati se natrag do benzinske, skreni desno prema Rovinju, pa lijevo prema Kanfanaru.
I krenem ja ... prođem sve to i, pazi molim te, naletim na naplatne kućice !
Čitam pažljivo putokaze, siđem s ipsilona u Baderni i voila ! Poznati put i semafori i eto me k Meli.
Kakva avantura !
Nisam se izgubila na putu do Ploča, ali se doma gubim sve u šesnaest !
I tako nas dvije, obiđemo malo trgovinica po Vrsaru, pa shvatimo da smo gladne. Odemo u vrsarsku marinu u restoran koji je na glasu i pojedemo zaista fini ručak.
Za skroz pristojnu cijenu.
Mela je pod dojmom aperitiva i deca crnjaka. Nekako joj je sve smiješno ...
No dobro, žena je valjda vesela !
Mela: Trebam kupiti cigare.
Ja: Dobro, i ... ?
Mela: Sad ću, na benzinskoj.
Parkira uz kraj, ja čekam u autu.
Izvadim mobitel i kratim vrijeme.
Prelistam fejs ...
Mele nema.
Prelistam blog ...
Mele nema.
Pročitam nove objave ...
Mele još uvijek nema!
Sad sam već ozbiljno zabrinuta, gledam u retrovizore, okrećem se, meškoljim.
Mele NEMA !
Izlazim iz auta, u strahu da joj nije pozlilo, da se nešto dogodilo, nestala na putu od auta do kućice na benzinskoj, na daljini od 20 metara, ono, panika me lagana hvata ...
Ulijećem u kućicu sa već spremnom pričom o tome kako Mela izgleda i jesu li je vidjeli, a kad tamo ...
Moja prijateljica, na sred benzinske razvlači usisivač !
Ljudi, Mela kupuje usisivač na benzinskoj !
Proba ona njega, sastavlja ga, voza po dućanu !
Što radiš ženo Božja, umrla sam od straha !
Ne šljivi ona mene, sva je posvećena usisivaču !
Ljudi nas gledaju i već im je pomalo smiješno. I nekakav zgodni lik je tamo, al ajd ti sad, namigni mu u ovakvoj situaciji ako si hrabra !
Zgrabim kutiju s usisivačem i kažem, ajd vozi u auto !
Njoj smiješno !
Sad vozi u Poreč na kavu, naređujem.
Sjednemo u prvi birc, jer nam se više ne hoda. Konobar, zgodan, visok i mlad, obraća nam se sa "cure".
Šapćem Meli, ej, zadnji put kad mi je netko rekao da sam cura, ovaj još nije bio rođen.
Al nema veze, drago nam je, priznajem.
Naslanja se malac na naslon moje stolice, iza mojih leđa i priča s nama. E, kad se netko tako nasloni, onda sam sigurna da mi bleji u dekolte !
Znaš što Mela, ovaj se upucava, samo ne znam kojoj od nas dvije.
Daj Bože da je meni, veli ona i obje pucamo od smijeha !
Da se razumijemo, ako prihvatite činjenično stanje i nađete zgodan izvor prihoda, to je život kakav žena samo poželjeti može.
Imam neobično puno slobodnog vremena, toliko puno, da nemam vremena ni za što drugo.
Pa ni za blog.
Ni hobi.
Što je, sad već, postao mali problem, jer sam dovukla doma hrpu starih stvari. Napunila sam radionicu. Al ono ... NAPUNILA !
Sve to, za ne daj Bože, kad me uhvati stvaralačka volja. A hoće. Jednom.
Trenutno je čista nirvana. Taj moj život.
Negdje na proljeće, ispretumbala sam stan, cijelog ga ofarbala novim bojama, poskidala lamperiju koja mi je godinama išla na živce, riješila se namještaja od nekad i nabavila novi.
Dakle, ništa, ali NIŠTA me ne podsjeća na život od nekada, što ne znači da sam ga zaboravila. Naprotiv, sve češće uspoređujem ono od nekada i ovo sada. Sa smiješkom.
Kao život na drugoj planeti ...
Jedino su moji sustanari ostali isti. Panzer, Faust, Bambo i moja preslatka Špiro.
Žalila sam se mojoj šefici neki dan.
- E moj rođo, kažem ja, spavam na onom velikom krevetu sa tri mačke. One, svaka zauzela svoju poziciju, a ja se stisla i iskrivila u jednom ćošku, ne daj Bože da koju od njih uznemirim ...
- S mačkama spavaš ? Skroz si mi pala u očima ... kad ćeš naći nekog komada koji nam se sviđa ? Nek bude, recimo, informatičar. To nam treba. A ? Šta kažeš ?
Kad bi mene bilo volja, bilo bi tu informatičara i svakakvih još ... čara, al mi mrsko.
Ne da mi se zakomplicirati miran život.
Posljednjih mjeseci, jedina poveznica s blogom, moja je Mela.
Moja prekrasna, čistog srca, Mela.
Mislim da teče treća godina našeg prijateljstva. Trebala bih malo prošetati blogom unatrag da vidim kad se dogodio prvi susret, ali na koncu, to je nebitno. Bitno je da nas dvije još volimo jedna drugu i da ćemo, ako je uspijem nagovoriti, opet na neko putovanje.
Recimo, ljeto u Slavoniji !
Jel Mela, što kažeš na to ?
Pojavila se niotkud, u maminom vrtu, prije nekih 6-7 mjeseci.
Jadna, mršava, bolesna.
Sa otvorenim krvavim ranama svuda po tijelu, oko vrata, po glavi, ušima.
Neprestano se češala, otpala joj je sva dlaka sa tih krvavih mjesta i plakala je od bolova i muke.
Gotovo trećina tijela bila joj je bolesna. Izgledala je ... malo je reći stravično.
Mama naprosto nije znala što bi s njom, a bilo joj je žao tog jadnog stvorenja. Nije znala jel ima šugu ili kakvu drugu zaraznu boleštinu, pa joj je davala hranu u dnu vrta, dalje od ostalih mačaka.
Kako je Šugi bila jako pitoma i umiljata, zaključile smo da je se netko riješio kad se razboljela.
Još jednom, bravo ljudskoj empatiji.
Na koncu nije bilo druge nego zvati veterinara. Ili će se liječiti ili eutanazirati da se više ne pati.
Dobila je tabletice i mast. Zaključio je da ima nekakvu intoleranciju na hranu, pa smo joj kupile posebnu hranu za mace koje pate od dermatitisa.
I tako tjednima ... tabletice i krema i mazanje bolesnih mjesta. Taman bi stvari krenule na bolje, rane zacijeljele, a Šugi bi se opet rasčešala i raskrvarila.
Nikad kraja tom začaranom krugu ... dok jednom ... nije sve zaraslo, dlaka popunila gola mjesta na njenom vratu, uši zacijeljele, kraste otpale. Mama ju je četkala i tako pomogla krasticama da se iščiste iz novoizrasle dlake.
Jedino što joj od hrane sad smeta je parizer. Čim pojede komadić, češanje počinje ... pa si sad mislite što jedete u toj salami.
Šugi je sad jedna krasna, mekana maca, svilenkaste dlake, jako umiljata, slatka i zahvalna.
Čuvam mamine živine ovih dana. I nju. Jako smo se sprijateljile ...
