nedjelja, 04.09.2022.

Dakle, čitam i ne vjerujem!

- Pozz..
Imam jedno pitanje...jesi ti bila 1987. u Istanbulu na 7 dana?

Poruka na fb od lika kojeg ne poznajem. Vidim da je iz Zadra, ali lice ne prepoznajem ni u snovima.

- Zaintrigirali ste me. Bila sam, da, ali ne znam tko ste vi, ni od kud vam ta info?

- Tad sam bio i ja, na bračnom putovanju sa ženom! I sad ...ne znam, netko je od nas posudio fen za kosu....ali ime i prezime mi je ostalo u sjećanju.

- Bili smo u istom busu? - pitam u čudu.

- Ma u hotelu, donio sam ti fen u sobu...a bila si zgodnaaaa...sjećam se! Bila si sa (tu
napiše ime i prezime moje prijateljice!!!)

- Ne mogu vjerovati čega se vi sjećate!

- Imam fotografsku memoriju....ali puno stvari i zaboravim. Ovo nisam!!! I negdje si nekom nesto lajkala, pa sam vidio tvoje ime i prezime i ...sjetio se!

- E pa, hvala na komplimentu, ali ja se ničega od spomenutog ne sjećam.

- Sjećam se kako mi je žena šizila, jer kao zašto ja idem kod vas u sobu, da što imam ja posuđivat fen.... Bila si samo u gaćicama...okrenuta leđima...a tvoja prijateljica je otvorila vrata sobe. Ti si ga kasnije vratila....mi smo avionom išli....tako da se nismo više vidjeli....

Zaintrigirana situacijom, odem potražiti album sa slikama i nađem fotografiju na kojoj smo nas tri: moja prijateljica, njegova žena i ja. Pošaljem mu sliku te fotke i on potvrdi da mu je to bila žena.

Dakle, to putovanje se dogodilo prije 35 godina!

Još uvijek mi nije jasno KAKO se lik toga sjeća???

petak, 29.07.2022.

Na rubu pameti

U srednjim je dvadesetima, plave duge kose i plavih očiju. Sva nekako nježna i mila.
Vesela.
Razgovorljiva.
Draga.
Uvijek nosi decentan nakit i svijetle boje laka za nokte.
Ima haljinu, dugu, bijelu, sa nježno zelenim cvjetovima koji se razlijevaju po tkanini. U toj haljini izgleda kao šumska vila.
Voli životinje. Jako. Brine o mojim mačkama i psu.
Neki sam dan na ulici pronašla kornjaču i donijela je doma u vrt.
Jako joj se obradovala, pa sam rekla da joj je poklanjam. Dala joj je ime i vodi računa da nije žedna ni gladna.
Nas dvije, svakoga dana, na mojoj terasi imamo pauzu. Popijemo kavu, sokić ili smlatimo lubenicu.
Pričamo o svemu, osim o njenom mužu.
Ta mi je tema skroz nezanimljiva, a i nemam baš ništa lijepo o njemu reći, pa radije šutim.
Kažem joj neki dan kako se nadam da mu ne smeta naše druženje.
Neeee, kaže mi, drago mu je da se slažemo, a ja baš volim doći k tebi, kao da svojoj mami idem.
Razveselila me tom izjavom i razveselila me svojim postojanjem u mom životu.

Ona je žena mog bivšeg muža.

četvrtak, 02.12.2021.

Sjećanja

Imala sam, možda, deset, jedanaest godina.
Moja draga prijateljica, koja je to i dan danas, imala je rođendan.
Toga dana, moji mama i tata kupili su za nju knjigu naslova " Knjiga za djevojčice" ili tako nekako. Bila je velikog formata, rozih, tvrdih korica, puna šarenih slika i savjeta. Poneki jednostavni receptić, savjet kako izraditi lutku i tako, sve neke stvarčice koje su zanimale djevojčice naše dobi. Strašno mi se svidjela ta knjiga, baš toliko da sam joj je, jedva, teška srca, uručila.
Prijateljica se toliko obradovala da mi na koncu više nije bilo žao što knjiga nije moja.
Ipak, ostala je želja da ju imam. Baš tu. Istu.
Vratila sam se kući i sjela pored tate na kauč. Pomalo tiha i tužna.
Tata je rekao:
- Hajde, molim te, donesi mi novine iz regala.
Nevoljko ustajem, otvaram regal, a u njemu ... još jedna " Knjiga za djevojčice"!
Jasno vam je da mojoj sreći nije bili kraja i jasno vam je koliko je taj događaj ostavio dojam na mene kad ga se još uvijek sjećam.
Čak 45 godina kasnije.
Sljedećeg sam vikenda, po receptu iz te knjige, spremila za mamu i tatu punjena jaja. Ne znam jesu li bila ukusna, ali oni su ih pojeli kao najslasniji obrok u svom životu.

srijeda, 24.11.2021.

Ma šta vraga cmizdriš!?

(Upravo to bi mi rekao da me sada vidi.)

Moj je život zakoračio u jedno novo poglavlje. Sa suzama, nevjericom i tugom.
Nestala je sigurnost koju sam čitav život imala. Nestao je "joker zovi" u bilo koje doba dana i noći.Spoznaja da mi se ništa ružno ne može dogoditi kad imam njega.
Nema više popunjenog mjesta za stolom u onom, tako prepoznatljivom crvenom bezrukavniku, koji još miriše na njega.
Posljednja četiri mjeseca potisnuli smo tugu i bavili se obavezama koje su nus pojava nečije smrti. Ne daju čovjeku vremena za tugu. Trgaju te i razvlače mjesecima.
Ne mogu još osvijestiti gubitak, ne razumijem, ne želim shvatiti ...
Tek, sve me podsjeća na njega. I obuzme me tuga i suze navru i ne staju.
Poteku bez upozorenja. Dok vozim, dok radim, dok hodam ulicom. Ni spavati mi ne daju.
To novo poglavlje ima svoje ime.
Zove se: Život bez Tate.

subota, 23.01.2021.

Suživot s bivšima

U zadnje vrijeme život mi liči na tursku sapunicu. Doslovno.

Sve je počelo kad su djeca posumnjala da otac, bivši zakoniti, koji živi samo kat ispod mene, tajno dovodi komada u svoj stan.
Kao jedna samosvjesna, odgovorna žena, morala sam provjeriti situaciju i saznati tko mi se to šeta po nekretnini, pa sam, ne budi lijena, otišla to provjeriti.
Bilo je baš predbožićno vrijeme, pa sam napunila pladanj kolačima i odnijela mu ih.
Mislim, to bih i inače učinila, ali spojila sam ugodno s korisnim.
I tako ... zvonim, vidim svjetlo, ali nitko ne otvara. Zvonim opet ... i ... nakon koje minute, bivši otvara vrata, vidno smeten i zbunjen.
- Došla sam ti nešto reći, kažem.
- Reci ...
- Smijem ući? Da ne pričam na vratima?
- Da ... još zbunjenije kaže.
Ulazim u dnevni boravak.
- Lampice si stavio? Otkud sad to, pa uvijek su ti išle na živce?
- Malo dekoracije, jedva izusti, gleda me s nekakvim strahom, ukočen je i šuti.
Na stolu fina čaša crnog vina, slim cigarete i upaljač.
- Opala, kažem, od kad ti piješ vino i pušiš?
Iskrivio je lice u nekakav poluzabrinuti smiješak i šutio.
On šuti. On, koji uvijek ima što za reći ...
Sad mi ga je već bilo žao, pa sam prekinula njemu nelagodnu tišinu:
- Čuj, došla sam ti reći, nema potrebe da ženu skrivaš u wc- u kad ti netko pozvoni. Odrasli smo ljudi i zbilja nemam ništa protiv.

Njegova reakcija?
Dakle, zagrlio me i poljubio u obraz. Mislim da me nikada nije iskrenije zagrlio u tridesetak godina braka.

Ali, nije tu kraj priči.
Više nisam ništa pitala ni komentirala, ali je sad on imao potrebu da me pita za savjet i da mi priča o toj situaciji.
Žena je, zapravo, djevojka, trideset godina mlađa od njega, strankinja kojoj ističe radna dozvola i on je sad na sto muka kako da je zadrži pored sebe.
Želi je prijaviti na svoju adresu, ali to mu ja moram odraditi, pa je jedva izustio molbu.
- Nema problema, rekla sam, pomoći ću ti koliko god mogu.
- A što ti misliš, ako bude imala problema da ostane, razmišljao sam da bi je mogao oženiti ...?
- Gle, tu ti ja ne mogu reći ništa pametno. Učini ono što misliš da je najbolje za tebe.
- To ne bi bio brak iz koristi, već iz želje, rekao je.
Na ovu izjavu nisam htjela ulaziti ni u kakve rasprave. Vrijeme će pokazati, pomislila sam.
Nisam ga htjela podsjetiti na sve jako, jako ružne stvari koje je naokolo pričao o meni nakon razvoda. Ružne i uvredljive.
Sad bih isto mogla ponoviti njemu, ali neću.
Neću zato što doista želim da bude sretan.