Imala sam, možda, deset, jedanaest godina.
Moja draga prijateljica, koja je to i dan danas, imala je rođendan.
Toga dana, moji mama i tata kupili su za nju knjigu naslova " Knjiga za djevojčice" ili tako nekako. Bila je velikog formata, rozih, tvrdih korica, puna šarenih slika i savjeta. Poneki jednostavni receptić, savjet kako izraditi lutku i tako, sve neke stvarčice koje su zanimale djevojčice naše dobi. Strašno mi se svidjela ta knjiga, baš toliko da sam joj je, jedva, teška srca, uručila.
Prijateljica se toliko obradovala da mi na koncu više nije bilo žao što knjiga nije moja.
Ipak, ostala je želja da ju imam. Baš tu. Istu.
Vratila sam se kući i sjela pored tate na kauč. Pomalo tiha i tužna.
Tata je rekao:
- Hajde, molim te, donesi mi novine iz regala.
Nevoljko ustajem, otvaram regal, a u njemu ... još jedna " Knjiga za djevojčice"!
Jasno vam je da mojoj sreći nije bili kraja i jasno vam je koliko je taj događaj ostavio dojam na mene kad ga se još uvijek sjećam.
Čak 45 godina kasnije.
Sljedećeg sam vikenda, po receptu iz te knjige, spremila za mamu i tatu punjena jaja. Ne znam jesu li bila ukusna, ali oni su ih pojeli kao najslasniji obrok u svom životu.
Post je objavljen 02.12.2021. u 13:43 sati.