četvrtak, 28.07.2016.

new look

srijeda, 27.07.2016.

hrana za put

Mela me stalno plaši.
Kaže da ne smijemo ići nikud bez punog frižidera hrane.
Pa dobro, nije da imam nešto protiv. Istina je da si putem mogu kupiti bilo što, ali ne želim jesti bilo što.
Jučer sam smućkala i ispekla probnu klopicu za put.
Varijacije na temu: tikve

Sve od oka:
- 1 veća naribana tikvica
- 4-5 jaja
- sjemenke suncokreta
- sjemenke lana
- vrećica parmezana
- 2 žlice psyllium ljuskica ( može i bez toga )
- preprženu pancetu sa svom otopljenom masnoćom
- origano, sol, papar



Pola sam pojela sinoć još toplo, a danas ću drugu polovicu.
Tek da vidim razliku toplo - hladno.
Baš mi je onako, jako fino, kad mi panceta dođe pod zub.



Sad znam da će se Melica mrštiti na ovo, al što ću ...
Gledaj to s bolje strane draga, ako imam ta svoja čuda, neću tražiti tvoj sendvič!



Probaš ?

ponedjeljak, 25.07.2016.

jupi ... ?

Moja mi prijateljica šalje mail !
Jupiiiiiiiiiiiii !
.
.
.
Taj moj jupi ishlapio je ko kap vode na ovoj žegi ...
Prenosim zadatke u cijelosti ( kao da mi nije dosta zadataka ! )

TI TREBAŠ PONIJETI ZA NE DAJ BOŽE:
- u tatinoj garaži pronađi najveću i najjaču lampu, a može i dvije, zlu ne trebalo; ako se lampa može paliti u autu super, ako ne nabavi baterije i sve provjeri, nikad se ne zna gdje će nas zateći mrak i koga će trebati oslijepiti
- hladnjak sa zaleđenim ulošcima, a ja još imam 3 uloška pa ću ih ponijeti
- u autu obavezno moraš imati 2 l destilirane vode, ako hladnjak uskuha i rukavice da ga možemo otvorit, onako vrelog, ne daj bože
- jedan francuski ključ iz tatine garaže
- termosicu
- lažni pištolj plašljivac, za obranit se
- štap za tjeranje zmija
- idi u HAK i plati 200 kn da nas ne daj bože mogu popraviti ili odšlepati
- autokartu
- čepiće za uši jer ja hrčem
- provjeri kod vulkanizera rezervnu gumu
- dizalicu za auto
- pun hladnjak voća
- kišobran
- patike ako zalutamo u Paklenicu
- fotografski aparat ako moj crkne i punjač za njega
- sve dolare koje imaš



JA ĆU PONIJETI ZA NE DAJ BOŽE:
- kleme
- paket šibica i koji upaljač
- svijeće
- 4 male plahte i 2 male dekice za spavanje u autu
- WC papir
- vlažne maramice
- 2 ključa od 2 stana, jednog ćemo tražiti cijelu noć jer ne znam gdje je pa nam možda ključ i ne treba
- protutenkovsku nagaznu minu koju je moja seka gardistica ostavila za uspomenu, ako u međuvremenu bude kakav vojni udar
- cijeli paket vode jer bez nje nema života, a ni pranja
- 3 kartice na kojima nemam ni kune
- fotografski aparat, punjač, a možda i tablet
- Frešcajga: nožiće, vilice, žličice
- salvete
- aparat i tablete protiv komaraca
- spisak svih važnih telefonskih brojeva
- paštete, mesne nareske, tunjevinu
- čestitke da prodam koju ako zatreba
- vreće za smeće
- vozačku dozvolu
- tablete protiv bolova, za snižavanje temperature i za opuštanje
- lavandino ulje za ubode komaraca
- plastične šalice za kavu
- moju novu prvu pomoć iz auta
- vrećicu bombona kao nam padne šećer



Mela, srce moje, moram ti odati jednu tajnu.
Ne putujemo u Saharu.
Idemo u civilizaciju. Bar donekle. Ima struje i vode .
I trgovina i benzinskih pumpi.
Ne trebaju nam konzerve mesnog doručka.

petak, 22.07.2016.

Mela, zapisničarka

Tako sam si ja neki dan lijepo sjela i mislila ...



Ma ček malo Zvonka, pa nisi ti zadnja mona.
Izorganizirala si put, smislila putanju, namejlala se s milijun mailova, obavila sto poziva, poslala dvanaest tisuća sms-ova, pospremila si brojeve mobitela, provjerila stanje na cestama, koje mi ionako neće vrijediti, al nema veze, ostalo mi iz škole, NNNI, sjećate se? ( Ništa Nas Ne smije Iznenaditi ? ), izguglalalalalalala ... vozni red trajekta, zapisala gdje tko od blogera živi, povezala njihova prava imena, mail adrese i nickove na blogu ...
Ajme, ljudi moji, pa to je katastrofa !
Gore od rješavanja sudokua !
Tko to poveže, pa još i popamti, svaka mu čast !
( Zvone, svaka ti čast ! )
I, kad sam sve to uredno, sistematski, pohranila u sivim ćelijama, papiru, mobitelu, mailu i sms-u, Mela kaže:
- Ja ću pjevati.

Molim ?



Jesi ti čula šta sam ja sve poobavljala, još moram i odvoziti turu, a ne izgubiti se, a ti bi pjevala ?
A ruku na srce, nisam sigurna želim li čuti to pjevanje, pa sam smislila pakost.



Kupila sam mali blok, olovku i upaljač.
Upaljač kao ucjenu da joj ga neću dati ako me ne bude slušala, pa neće imati čime zapaliti cigaretu !
A blokić i olovčicu za pisanje dnevnika rada !
Aha, neš se ti meni ko raspjevani kofer voziti, vodit ćeš ti meni računa kud mi to prolazimo i sve lijepo zapisati !
I kad se pogubimo da znamo gdje smo bile izgubljene !
Tako sam ja morala kad sam s mamom i tatom putovala na godišnji.
Magistralom u Bugarsku, Rumunjsku, pa kroz Slavoniju, nazad, doma.
Pisala sam dnevnik i zabilježila: Gledali smo brodove kako plove Neretvom i vuku tegljače kroz Đerdap.
Doduše, nismo se izgubili nigdje ...

No dobro, to su bila neka druga vremena. Vratimo se mi u budućnost !
Osim zapisivanja gdje smo, kada i u koje vrijeme prošle, ima i da zapišeš intervju sa svakim blogerom na kojeg naiđemo.
S potpisom istog.
Da mi poslije ne kaže:
- E, ja to nisan reka !
Jesi, jesi, sve imam, crno na bilo !



I još jedna stvar.
Nemoj da mi po Dalmaciji tražiš Franju. Nema ga tamo. I ne znamo jel otiša na godišnji ili nije.
Ruku na srce, ne znamo ni jel postoji.
Po Dalmaciji moš tražit Stipu, Juru, Galeba.
Kojeg oćeš od ova tri.
Meni svejedno.
Eto, sad se trebam odmarati. Sakupljati snagu za nadzemaljske napore koji me očekuju.
A treba i proslaviti rođendan na tom putu !



Jel tako, prijateljice moja draga ?

srijeda, 20.07.2016.

Savjetujem ti sljedeće:

Uživaj u svemu.
Nemoj trebati ništa.

Uključujući i ljude ?
Uključujući i ljude. Naročito ljude. Potreba za nekim najbrži je način da se upropasti odnos.


Ali, svi mi volimo osjećaj da smo nekome potrebni.
Onda prestanite voljeti taj osjećaj. Počnite voljeti to da se osjećate nepotrebnima, jer je najveći dar koji možete nekome dati snaga i moć da vas ne treba. Da vas ne treba ni za što.


Neale D.Walsch:
"Razgovori s Bogom"

ponedjeljak, 18.07.2016.

tko se nije skrio, magarac je bio !

Ljudi moji, što volim tikve !
Mora da sam u prošlom životu bila svinjče, to jedino tako mogu objasniti.
Doduše, volim i pancetu, pa me to malo zbunjuje ...

Svejedno ... narežem dvije tikvice na kose fete, nauljim ih, poslažem na papir za pečenje i pospem sezamom.



Dodam i začin.



Pa sve to fino zapečem.
Taman se ispeklo, kad ... zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr ...
Kolegica koja je na godišnjem, a usput mi je i prijateljica, zove na ručak, pa fino spakiram ove moje tikve i odem k njoj.



Ponesem i netom izrezanu dinju. Onu finu, narančastu i nekakvu zelenu koja nema ni mirisa ni okusa.
Al nema veze, hrska pod zubima.



Uz pečenu teletinu, malancane i salatu od paradajza, ubijemo se od hrane.



Eto me sad ležim, digla sam noge na uzglavlje kauča, laptop mi u krilu i nabadam slova ...
Jesam li već rekla da sam sretna ?
Nisam ?
Sretna sam.

nedjelja, 10.07.2016.

blogeri u ilegali :-)

Marinu sam upoznala na krpicama, stranici za prodaju i razmjenu svega i svačega nepotrebnog što smo nagomilale po ormarima, a neke druge žene misle da im je to od životne važnosti.

Putevi su nam se tamo ukrstili nekoliko puta, pa je tako krenula priča o dijetama, mršavljenju, debljanju ... a ono, sve klasične ženske teme ... seks, drugs and rock and roll.
Na koncu smo obje ustanovile da volimo starine. Onda sam s njom podijelila link koji vodi do mog bloga i tako se priča i mailanje nastavljalo i proteglo na nekih mjesec dana. Vrlo brzo smo jedna drugoj "pronašle žicu".

Na koncu smo zaključile da bi bilo krasno da se nađemo, da uz kavicu, još jednom, prođemo sve što smo ispisivale po mailu, a i i ono što još nismo ...
Dogovor je pao.
Marina je došla u dogovoreno vrijeme. Rasna plavuša mojih godina, nasmijana, simpatična i razgovorljiva. Klik koji se dogodio na "neviđeno" nije izgubio čar. Dapače, svidjela mi se odmah, izgledom i stavom.
Ali, Marina nije došla sama.
Bila je u društvu dugogodišnje prijateljice, sitne simpatične ženice u haljinici i šeširiću koja je na uzici vodila malog psa. Djelovala je više kao djevojčica s onako raspuštenom crvenkastom kosom, iako je i ona negdje naših godina.
Razgovor je tekao lagano, smijemo se i šalimo, pa se malo uozbiljimo, kako teme postaju ozbiljnije, pa se opet nasmijemo, mašemo rukama da nećemo o ozbiljnim stvarima, da je dan prelijep i predragocjen da bi prevrtale teške teme.
Malo po malo, Marina spomene moje rukotvorine, obeća prijateljici link do mog bloga ...
Ja pristojno, obraćam se ženi sa Vi, pitam:
- Znate što je blog, jel ?
- Naravno, kaže ona.
- Pa, događalo se da prijateljicama kažem za blog, pa pojma nema što je to, zato pitam.
- Pišete na blog. hr ? upita me.
- Da, godinama već.
- I ja sam pisala nekoliko godina. Prestala sam prije nešto više od pola godine.
Sad sam već silno radoznala, ne znam bih li pitala za nick, možda nije pristojno ako sama ne kaže, ali vrag mi ne da mira, pa se okuražim, a ona izgovori:
- Žena gaza.
- Žena gaza ? Daj me nemoj !? One krasne priče su tvoje ?
Naprosto ne mogu vjerovati ! Baš ne mogu ! Sjeća se i ona mene, Zvonka joj je poznata !
Zanimljivo je da ni Marina do ovog trenutka nije znala za blog svoje prijateljice.
Odmah nestaje persiranje, odmah ju osjećam bliskom i sve tri se smijemo ovom susretu u malom Svemiru.

Marina, tebi beskrajno hvala na ovom prekrasnom susretu.
A tebi, Ženo gazo, krajnje je vrijeme da nas počastiš jednim od svojih bisera.

Na povratku, silno raspoložena i puna pozitivne energije, podignem pogled i ugledam stabalce u borbi za život.
Uspio si, malac, uspio ...

nedjelja, 03.07.2016.

... još koji tjedan ...

... i dogoditi će se onaj okrugli rođendan.
Najokrugliji od svih okruglih. Onaj koji označava da ste prošli više od polovine svog života, ali još uvijek imate dovoljno vremena da učinite sve što ste željeli, a još niste.
Ona uzrečica: da mi je ova pamet i one godine ... ne igra.
Da je tako, ne bih sada bila gdje jesam i vjerovatno bi mi bilo silno dosadno.
I sad ... što pokloniti samoj sebi ?
Odjeće imam za tri života.
Cipela vjerovatno za četiri.
Parfeme ne podnosim.
Torbu vučem dok je ne poderem.
Šminku rabim u zanemarivim količinama.

Putovanje ?

O da !
I to jedno avanturističko putovanje !
Ono, odeš i nemaš pojma kad ćeš se vratiti.
I još manje znaš kud će te put odvesti !
Kako su se u mom životu dogodile ogromne, ogromne, prekrasne promjene i ja postala neustrašiva, druželjubiva, spremna na akciju i nezaustavljiva, takvo mora biti i to putovanje.
Obzirom da je poznata činjenica da je moja najdalja relacija za vožnju Pula - Poreč,



jasno vam je zašto ovo nazivam avanturom.



Jedino sam skužila da na takav put ne mogu sama.
Bilo bi dosadno, a i koga ću kinjiti: daj mi piti, daj sendvič, daj žvaku, stišaj muziku, prestani pjevati, kud sad?, jesmo se izgubile? ... nekome moram zanovijetati, jel ...

Onda sam shvatila da je Mela pravi odabir.
Tko bolje od nje zna kako je putovati s djecom koja stalno nešto zanovijetaju ?
Još će joj sa mnom biti gore, jer nisam dijete i ne moram je slušati !
Hvala Bogu, poprilično smo tolerantne obje, pa mislim da neće biti problema.



Je li to i za Melu izazov ?
Obzirom da parkira na parkingu šoping centara na najdaljem mogućem mjestu gdje nema žive duše, a ima puuuuuno prostora za manevar parkiranja, sve još pojačava napetost !
Jedino je moram naučiti fotkati mojim mobitelom, da okida u vožnji, a da mi pri tome, u jednom okidanju, ne snimi 73 iste fotke.

Mela, jesi čula ?!



Rutu smo odredile još zimus.
Ja mjesecima gledam karte na google maps.



Ne znam hoće li mi to išta koristiti, al je zabavno.
Auto je servisiran i dobio je nove cipele. Hvala mami i tati na financiranju tog veselja, koje uopće nije malo stajalo.
Tko nam bude želio mahati negdje uz put, veseliti ćemo mu se !



Budemo li se izgubile u nekom od gradova o kojima ne znamo ništa, računamo na malu, majušnu blogersku pomoć, u smislu: daj nam smjernice da se izvučemo iz faking centra, a da se pri tome ne vrtimo u krug ili vraćamo unatrag !



Osim toga, nosimo i gps, kompas i visak.



Sunčane naočale i kreme za sunčanje.



Vreće za spavanje, zlu ne trebalo, i sprejeve protiv komaraca.



I da, draga moja Mela, nosimo i prenosni frižider pun hrane. Nema straha. Ne putujemo u pustinju.
Možemo jesti gdje god nam padne na pamet.



p.s. možda se netko sjeća moje tegle od kiselih krastavaca?
S guštom ću je isprazniti !