ponedjeljak, 08.02.2016.

pomicanje granica ( onih u glavi )

- Stari, kako da dođem do Kopra ?
- Kako to misliš, kako ? Pa to bar nije problem.
- Meni je sve dalje od Poreča ( hehehehe, pomičem granice ) problem.
- Što ćeš u Kopru ?
- Hoću s prijateljicom u šoping. Bila je neki dan i kaže da nema pojma kako doći tamo, a ja sam rekla da ako je spremna na avanturu, da sam ja spremna voziti, pa, negdje ćemo stići ...
- Ajde, ako hoćeš, idemo se za vikend provozati, pa idemo do Kopra.
- Može !

I tako, krenusmo mi. Tata, mama i ja. U šoping. Volim s njima ići u šoping jer onda ništa ne potrošim, a imam sve što sam htjela.

Dakle, čini mi se da zbilja nije problem tamo stići. Samo ravno, bez nekakvih vijuganja i skretanja. S glavne ceste skreneš ravno u centar.



Centar nije velik, zapravo sasvim dovoljan da ne padneš s nogu i da ti ne dosadi švrljati po njemu prije nego pogledaš sve što želiš.
Na moje veselje, većina stvari koje sam probala su mi bile velike, što se do sada nije nikada događalo. Nije da mi to nije bilo drago, ali ipak, haljinica i crvena kožna jakna kakvu sam oduvijek htjela bile bi mi taman da nisam izgubila kilice ...
No dobro, ne može čovjek imati baš sve što si želi.
A onda otkriće, dućan Desigual, veliki popusti i hrpa prelijepih haljinica !
Pale su tri, baš onako, po mom guštu.

Onda je tati dosadilo čekati, pa smo mu se smilovale.
Mislila sam da će i natrag biti isto tako jednostavno, ali neeeeee, prevarila sam se, pa je tako putokaz za doma ostao ... tamo negdje ...



Tata je odlučio da mi pokaže teži put, pa smo tako krenuli za Portorož,



i Izolu, a onda nekakvim putešestvijama,



po bijeloj cesti, preko Buja,



došli do Grožnjana.





Pa put Vižinade i Višnjana, za Poreč.
E, tu sam već bila na svom terenu.
Ili, bolje rečeno, Melinom terenu.
Da sve sad ne bude jednostavno, iz Poreča smo preko Vrsara došli doma.
Tamo oko Bala sam odahnula. Napokon poznati teren !

Dakle, što sam htjela reći ?
Htjela sam reći da doći u Kopar i nije neka fora, ali vratiti se doma ne znam.