Vjerovali ili ne, Zvonka je nekada bila mlađahni curičak.
I radila je ona tako, kao pripravnik u jednoj firmi gdje joj je bilo jako lijepo, pa je, kao novogodišnji poklon, dobila reklamni sat iste te firme.
Bilo je to prije trideset i koju ...
Sat je besprijekorno radio sve te godine u roditeljskoj kući i Zvonka je zaboravila na njegovo postojanje, dok mama nije rekla:
- Kćeri, ne radi mi sat u sobi. Bi ti meni napravila nekakav novi ?
Pa kako ne bih ? Mami jedinoj ?
I da ona meni taj famozni sat ...
Gle, pomisli Zvonka, pa ovo još postoji !?
I ta stabalca su baš zgodna.
Al mama hoće sve novo. Hoće velike brojke i hoće i pospana vidjeti koliko je sati.
Dobro.
Misli si Zvonka, pis of kejk. Rastaviti sat nije neki problem, pa se uhvati šarafcigera ...
Al, ljudi moji, okvir se raspao na osam komada !
Nikad u životu takvo što nije vidjela !
A matica koja je držala satni mehanizam ...
Zvonka se samo čudila !
Pa nekako, kombinirkama, pažljivo da ne polomi staklo, odvida i tu čudnovatu maticu, pa odvoji mehanizam od sata.
Brusnim papirom, iako joj je bilo žao, sa stakla ostruže stabalca,
te zaključi kako joj prugasti papir ne treba.
sasvim pristojno izgleda podloga.
Mislim, još ne izgleda, al bude.
Najprije podlogu premaže gessom
da bi akrilna boja bolje prijanjala, pa zalijepi na osušenu boju i motiv sa salvete.
Onda oboji crnom bojom brojeve, pa i njih zalijepi na sat.
Montira novi mehanizam, onaj što klizi. Te najviše voli.
I, na koncu, mukom najmučnijom, vrati raspadnuti okvir natrag.
Čak uspije i gumene podloške pogurati na svoja mjesta.
Montira kazaljke, doda bateriju i obesi ga na zid.
I eto ... isti sat poslužit će još jednom kao novogodišnji poklon.
Valjda mu je to svrha !
Još jedna divota bez brašna i šećera.
Malo sam je sfušarila jer sam bila jako umorna, ali slobodno nek ukućani odbiju jesti.
Sve žlice i posude, pa čak i metlice miksera sam oblizala.
Predobro !
Za biskvit trebate:
- 100 g mljevenih badema, oraha ili lješnjaka ( ja sam koristila bademe )
- 30 g grubo sjeckanih badema
- 4 jušne žlice nezaslađenog kakaa
- 4 jaja
- 50 g maslaca sobne temperature
- 1 čajna žličica sode bikarbone
- stevija po želji i ukusu
- bourbon vanilija i cimet
U žutanjke dodati sve sastojke. Na kraju dodati i snijeg od bjelanjaka.
Peći 15-20 minuta na 170 stupnjeva.
Niš od toga nisam slikala. Sve sam zaboravila, ali mi se čini da neme neke mudrolije.
Kremica:
- 200 g tamne čokolade ( one sa 70% kakaa )
- 500 g mascarpone sira
- 5 dl slatkog vrhnja ( vrhnje za šlag od mliječne masti )
- stevija po želji i ukusu
- bourbon vanilija, cimet
Na pari otopiti čokoladu s 1 dl slatkog vrhnja i pustiti da se ohladi.
Istući vrhnje u šlag, pa u njega dodati mascarpone sir.
Kremu podijeliti na tri dijela.
U prvi dio umiješati pola otopljene čokolade.
U drugi dio umiješati bourbon vaniliju.
U treći dio umiješati ostatak čokolade i cimet.
Tim redom slagati na biskvit.
Vodite računa da je krema s čokoladom gušća i teža od bijele kreme, pa kad stavite bijelu kremu na biskvit, pustite je u frižideru da se malo stisne prije nego dodate čokoladni sloj. Onda vam se neće dogoditi da se te dvije kremice pomiješaju, kao što se meni dogodilo.
To je valjda podsvjesna želja da nikome ne bude privlačna za konzumaciju.
Ali, da ne budem baš bezobrazna ...
Odspavala je noć u frižideru, a ujutro sam je nosila na degustaciju mami i tati.
Nikome nije ostalo na tanjuru. Dobar znak !
Teško sam je izvadila iz kalupa, teško rezala fete zbog badema koji su pod nožem upadali u kremu, ali okus je ... no da, zbilja jest !
Svakako, nešto što ću ponoviti, s malo više pažnje, s točnim količinama iz recepta, bez straha da će nam biti malo.
Jedan komad je više nego dovoljan da se ubijete jedući, ali nakon njega nećete osjećati težinu u želucu.
Dobar tek !
p.s. Mela pojela komad i dala visoku pozitivnu ocjenu. jedino ... malo ju je zašećerila, onako, odokativno
Zapravo je zamisao bila sasvim drugačija.
Trebalo je to biti 3D jelka od starih cd-ova kako je zaželjelo moje sve.
Ali, sinko dragi, toga si se trebao prije sjetiti.
Uspješno sam bušilicom izbušila 30 cd-ova koji bi vijkom trebali biti pričvršćeni za podnožje od iverice, kao nosač cijele konstrukcije, ali nisam mogla nikako vijak uvidati u tu ivericu. Tvrdo za poluditi !
Pa, kad sam već imala bušilicu u upotrebi, lijepo sam izradila jelkicu za objesiti na zid, što je, po meni, puno ekonomičnije, budući ne zauzima nikakav prostor.
Jedino, treba bušiti puuuuuuuuuno rupa !
E tako.
Sad sam ih sve povezala zlatnim koncem.
Pa sam se sjetila da sam u Lidlu kupila nekakve ukrase, a sjetila sam se i nekakvih stiropornih pahuljica koje čuvam godinama.
Pa još malo zlatnog linera i zelenih točkica ... lampice koje upetljate iza jelkice
Prvi put sama.
I sad, svladah ja taj put, pis of kejk, al, ljudi moji ...
Nema u cijelom svijetu kružnih tokova koliko u Istri.
Pogotovo u Poreču.
Kaže Mela, ma imaš samo jedan kružni za ulaz grad, ne, dva ... hm ... tri ... ups ... četiri ...
Je, mislim se, ako tako nastaviš, kružiti ću do kraja života.
U redu je takva regulacija prometa, ali ljudi moji, pa dajte napišite kamo koji izlaz vodi !
Ne želim znati gdje je svako selo od tri kuće, neg neki ozbiljan gradić.
I dobro, kružim ja tako po svim mogućim kružnim, i na koncu uspijem stati na nekakvom parkingu.
Nemam pojma gdje sam, ne prepoznajem ništa od onog što mi je ostalo u glavi prije desetak godina, kad sam zadnji put bila tu. Nema druge neg zvat Melu !
Melaaaaa, nemam pojma gdje sam ! Izvoli me naći kako god znaš !
I eto nje za par minuta. Valjda me s prozora vidjela u tom velegradu !
Imala sam opasnu vrtoglavicu, od, znamo čega, pa nije bilo druge neg napuniti želudac. Nisam ni pitala čime. Samo daj !
Nakon okrijepe, Mela me provodala gradom.
Prošetale smo porečkom rivom.
Onda me natjerala da grlim ostatak stupa Neptunovog hrama,
da se penjem na ostatke Marsovog hrama,
pa me vraćala da vidim otočić Barbaran,
pokazala mi je Romaničku kuću
i uvela me u Dekumanovu ulicu.
Ušle smo u Eufrazijevu baziliku
i na koncu vidjele mletačku kulu.
Eto, na povratku sam morala stati iznad Limskog kanala i okinuti zadnju fotku toga dana.
Ako niste znali, od Mele se ne odlazi praznih ruku, pa sam dobila punu vrećicu prekrasnih čestitki na kojima su neki od mojih radova.
Pokazati ću vam samo dio poklona:
Negdje nadomak kuće, nazvala sam Melu i prestravljenim glasom rekla:
- Meeeeelaaaaa, ja sam se izgubiiiiiilaaaaaaa !
A čuješ nju:
- Čekaj, čekaj, smiri se, samo mi reci gdje si !
- Ne znaaaaam gdje sam ! Nemam pojma kako ću domaaaaaaa !
- Dobro, samo polako, smiri se i opiši mi gdje si.
.
.
.
- Zvonka ... jesi tu, jesi dobro ... ? Nemoj me plašiti ...
.
.
.
- Heeeheeeeeheeee, zezam te malo ! Doma sam ! Hvala ti na divnom danu ! Šaljem ti pusu !
- Kozo.
