23.09.2005., petak

Gdje li mi je mozak bio?! Prije nekoliko sedmica sam otisla sa Denijem van. Nakon dugo vremena smo izasli na nocni izlazak. I meni kao i njemu vise leze one popodnevne kafice, tako da prilicno rijetko izlazimo navecer i jos rijedje ostajemo do 'gluha doba'. Odemo do jednog kluba, i ja posaljem sms curi koja mi je ako se tako moze i nazvati, bivsa. To je cura s kojom sam se prvi put poljubila, jel, prva cura koju sam poljubila. Nasla sam je na netu, na jednom chatu, jer to je malte ne jedini nacin da upoznas nekoga. Sa diplomom, s komadinom mozga u glavi... cinila mi se okej. I bila je okej. Upoznale smo se, otisle na kafu i pricale i pricale. U biti ona je simpa, ali ne toliko da bi (moja) hemija proradila. Skuzila sam da joj se svidjam i nekako nisam znala sto uraditi. Htjela sam 'probati' cure i ona mi je bila prilika za to. Najsmijesnije je to... sto sam ja u muntanju, barenju smotana da je to neopisivo. Jednostavno, ne znam 'to' raditi. Posalje ona meni neku poruku, ja nes nastavim da bih zavrsila sa pricom o sugavom vremenu kakvo je tada bilo. Mislim haloooooooooooooooooooooo! I to je bila kao moja muntaza... smijesno. Onda se tu umijesao Deni. Zdipio mi je mobitel i poceo pisati poruke za mene. U biti, on ju je 'zbario' za mene. Naravno, nisam se odvajala od njega jer sam bila usrana od straha do vrata. Tako jedne veceri, pozovem ja ekipicu kod sebe... par prijateljica, Deni, ona i ja... mal smo cugali, mal se zajebavali. Naredne veceri se ponovilo isto. S tim da su se prijateljice 'neofirno' izvukle spavancem da bi nas dvije ostale same... a dodatno uputivsi poruku 'iskoristi priliku'. Ja nisam htjela... onda me ona ufatila da pricamo... da kazem sto mislim i sto hocu. A ja smotana... budala... samo sutila i tipkala joj odgovore na sms jer nisam smjela otvoriti usta, a kamo li sto reci. Elem, te noci smo i zabrijale. Zao mi je i nije mi zao. Ja sam 'iskoristila priliku'. A krivo mi je bilo sto mi je prilika bila s curom koja mi je bila okej, ali okej za prijateljicu a ne okej za curu. Onda me mal pocela peci savjest... pa joj vise nisam odgovarala na poruke ni pozive. Jbg, nisam znala sto drugo. Nije mi se svidjala, a bilo me iskreno receno, sram to joj reci. Sram toga sto sam joj uopce dala povoda da pomisli na nesto. Sram toga sto sam se dovela u tu situaciju, i sto sam bila u situaciji da nekog povrijedim na neki nacin, mada to zaista nisam zeljela. Elem, od toga je proslo par godina. I sada smo se vidjele, sjedile na picu. Nakon sto je Deni zbog nategnute situacije osjetivsi se suvisnim odfurao do toaleta, sibnula mi je pitanje 'zasto sam onak pobjegla od nje'. I opet nisam znala kako da odgovorim... i opet me bilo sram reci joj ono sto sam tada a sto i sada mislim. Nekako sam skrenula temu... a ona ju je okrenula u drugi pravac. Onda smo poceli pricati o kasnijim dogadjajima... gdje sam pomenula neke ljude s kojima sam dalje petljala... i ljude koji su me naucili pameti (hmmm na malo bolniji nacin, ali sve se prevazidje). E ono sto ja nisam primjetila, primjetio je Deni. Kad sam pocela pricati o svojim drugim bivsim... ova se skamenila... bilo joj neugodno ili sta. A usputno receno... gresku koju sam napravila s njom, nikada vise nisam ponovila. Elem, ja sam vec bila pripita da bih bilo sto primjetila... a umor me poceo savladavati. Tako smo Deni i ja lagano odgegali kucama. Nakon nekog vremena, poslala sam joj sms gdje sam je pitala za neku curu koja mi djeluje lelasto. I onda mi odgovara... s porukom tipa... 'a zasto samnom nisi bila takva'. I sta sad. Mislila sam i mislim da je vrijeme koje je proslo ucinilo da joj jasnim bude zasto sam bila takva kakva sam bila. Da ce joj biti jasno da nemam nikakvog drugog interesa prema njoj sem onog prijateljskog. Nisam mislila da cu joj tim izlaskomo dati povoda da pomisli da bih ja zeljela nesto s njom opet poceti. I ne mislim to. A ne da mi se crtati joj. Ne znam da li da ju ignorisem, ili da se drzim totalno hladno... ili sta da radim. Deni rece da pazim sto govorim.. a kako cu kad mi je jezik uvijek bio brzi od pameti. Kako si ja mogu iskomplicirati zivot! Grrrrrr! Sad da ovo procita znam da bi me pitala (a i logicno je) 'zasto mi nisi rekla'. A znam i svoj odgovor, znam sebe... i odgovorila bih... 'ne znam'. Damn!

- 22:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.09.2005., utorak

Sta sam uradila?! Ne mogu da vjerujem sto sam ucinila! Izasla sam s poznanikom koji je najveca pederusa koju sam ikada susrela. Naravno strendzer je u gradu, u drzavi, pa ga zaboli neka stvar sto ga ko kuzi ili ne. Ono, otisli smo na kafu prije kina... i manjih obaveza koje smo imali obaviti prije projekcije. Sjedimo u Escobaru, poprilicno je prohladno... vani, pa ulazim s njim unutra. Moram priznati, fino sredjen caffe, znatno bolje no sto je bio dok je bio 'stara' gradska kafana. Sjedimo i pricamo... on prica o svojim skorasnjim jebackim podvizima... kako voli Bosance, al pogotovu Hercegovce jer su prilicno 'obdareni'... oke, meni nezanimljiva tema, al slusam, klimam glavom i povremeno se smijesim. U trenutku kada mi je pricao jos jednu svoju osvajacku pricu u kafanu udjose dvije. Iste one dvije koje u zadnje vrijeme cesto vidjam po gradu. Sjele su naspram nas. Jebi ga, nisam se mogla suzdrzati a da ne bacim koji znatizeljan pogled na njihovu stranu. Mislim, zaista, pokusavala sam se truditi da me ne primjete... kak ih smekam. Odnosno, nisam njih smekala, vec onu svijetlo smedje duze kose. Ona druga, niza, crnokosa, kratkokosa mi uopce nije bila zanimljiva. Dok je ova druga... ne znam, podsjecala me je na nekoga, na nekoga koga poznajem, na nju koju poznajem a nikako da se sjetim odakle niti kako ju poznajem... a pitam se da li ju opce i poznajem od ranije. Jack je cijelo vrijeme mlatarao rukama... a one dvije su nam se smijesile... valjda su prokuzile ocito. Njega, a valja i mene. Sjedile su, ispijale svoje kafe, povremeno bacile koji pogled na nas dvoje i makar se meni cinilo, cijelo vrijeme nes komentarisale. Kad nam se susretnu pogledi, ono imala sam osjecaj da se pretvaram u papriku, i onda bih se kao skulirala i nastavila pricati sa Jackiem. A on je... ma kao kopija Jacka iz «Will & Grace», sladak i smipatican... Morala sam do toaleta, ispricala se i krenula niz stepenice. Jebote kak nemam petlje prici im, poslati cugu il nes... shit kak sam smotana. Zurila sam u ogledalo i u sebi komentarisala a usputno pravila tomu odgovarajuce grimase. Mislim, bilo me je koma vidjeti, sva sreca pa niko nije... zapravo, mislila sam da nije. Kad sam vidjela njen odraz u ogledalu pred kojim sam pravila te grimase... pocela sam zamuckivati, pokusavajuci se opravdati (te grimase), te popraviti sliku o sebi da ne ispadnem totalnim idiotom. «Pricala sam sama sa sobom, kao sto se vidi iz prilozenog, sem sto je 'razgovor' bio unutar mene», pokusala sam se izvuci. «Da, bas...», ona je bila na rubu placa, od smijeha. Kak ju nisam vidjela u ogledalu, mogu samo zamisliti svoju facu... «Ja sam Lena,... od Magdalena», rekla je pruzivsi ruku. «Ira, drago mi je», procijedila sam jedva kroz zube cvrsto stisnuvsi pruzenu saku. Krenula je prema lavabou pa se zaustavila. Okrenula se nak' na peti... «E, da te pitam nesto...» «Reci...»... sad kad mi baci neku bombu, ma nisam imala predstave sto bi me mogla pitati. «Vidjam te neko vrijeme po gradu... i svaki put sam te htjela zaustaviti i nesto pitati, ali nisam imala prilike..:» «Sada imas...», pokusavala sam ispasti kul, smireno... sto je bilo nemoguce jer mi je bilo strasno neprijatno zbog situacije pred ogledalom. «Ti zvonis? Mislim da zvonis... al naravno ne smijem se kladiti.» Nabacila je lukavi pogled, a ja sam istovremeno pocrvenjela. «Da... al nisam znala da me je tak lako prokuziti... a iskreno govoreci isto sam te htjela pitati... jer... mirises mi na zene», samopouzdanje mi se vracalo. «Molim?», glumila je iznenadjenost, ali nema sansi... sad sam bila sigurna da ona zaista 'mirise na zene'. «Nemoj me moliti... znas na sto mislim... i nisi ni ti bas tvrd orah za provaliti», sad sam se ja smijesila samozadovoljnim smijeskom. Ocekivala sam odgovor, kada me je scepala za ruku i uguirala u wc kabinu. Jednom rukom me je scepala za kosu i glavu mi pomakla unazad. Jako me stisla, da ne mogu pobjeci. Iako se cinilo da je malo grubo, ipak tako nije bilo. Onda me poljubila na dno vrata, sisala mi je vrat... da postoje vampiri, pomislila bih da je jedna od njih. Fizicki je bila jaca od mene, pa i da sam se htjela buniti ne bih mogla. «Jel zelis to?», upitala je. Jace sam joj se priblizila umjesto odgovora. Iako je ovo bilo bez razmisljanja... bila sam toliko 'zagorila' da mi je bilo svejedno. Raskopcala mi je hlace i zavukla ruku u gacice... hmmm, nije mi trebalo pretjerano mnogo... ali taman toliko dok neko nije usao u toalet. Izasla je prva... dok sam se ja jos zakopcavala... i dobacila... da se vidimo kroz sat vremena. Vratila sam se Jacku... koji me je odmah skuzio. Taj namirise seks kao pirana krv. Jack mi je rekao da je nekomu dao moj broj mobitela. Lena i njena jaranica su otisle... a ubrzo smo i nas dvoje. Dok smo izlazili telefon je zazvonio. Dobila sam poruku s nekog nepoznatog broja. A glasila je «rekla sam kroz sat vremena... koji jos nije prosao... ako hoces, dodji do 'vjecne vatre' za 20 minuta... a onda nastavljamo...» Jebes ga... hormoni su me spucali... nisam odgovorila ali sam se pojavila kod 'vjecne vatre'. Sutke smo krenule k njenom stanu... zivi u potkrovnom stanu tu negdje kod Katedrale... S vrata me posla skidati... i ne dosavsi do kraja hodnika... bila sam kao od majke rodjena. Odvukla me u spavacu sobu... ruke svezala necim za krevet...i uzimala me kako je htjela. Nisam ostala duzna... kad me odvezala... vratila sam joj istom, oke, prije slicnom mjerom. Nakon sto je izdahnula, odvezala sam je... i mal lezala u krevetu... onda se obukla... i zatrazila casu neceg zestokog. Najjace sto mi je imala ponuditi bio je domaci himber... sto mi bas i nije odgovaralo. «Znas... ja inace nisam ovakva... mislim nisam nikada... ovo... znas....», bilo mi je nekako neugodno... ali istovremeno i nije bilo. «Znam... citam te», odgovorila je sa smijeskom. Pogledala sam na sat. Trebala sam vec biti u kinu... Jack je bio sigurno tamo... sta sad. «'bi ga, koliko je sati... moram se istusirati, decko mi dolazi sa dvadeset minuta.», naglas je razmisljala. Otvorila sam vrata i izasla.

- 19:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.09.2005., petak

few nights earlier Neku noc sjedim s dva prijatelja, jarana... ono zavalili smo se u jednu basticu i imamo prilicno dobar pogled na likove koji kruze gradom. I tako sjedimo i sjedimo, ispijamo svoje kafe... kad prodjoste dvije cure. Pih... na 'celu im pise'. Jednu poznajem od ranije mada nikada nismo bile coffee friends, ono znamo se 'zdravo za zdravo'. Zena inace nije odavde... dosla tu da studira. Od dana kada sam ju upoznala, svojim je nekim gestama, ponasanjem odavala 'znakove'. Ali, imala je dugu kosu i pazila je sto prica. Nije mi davala dovoljno materijala da jace posumnjam na nju. Neise. Vidim ju s nekom curom s kojom sam je i ranije vidjala... ali sada i ona djeluje drugacije. Ono, jbg 'vidi' se na njoj. Kada provedes neko vrijeme u gay drustvu razvije ti se taj takozvani gaydar pa osjetis, odnosno primjetis ko bi mogao biti gay a ko ne. Iskreno govoreci... decke mogu prokuziti u sekundi, ali cure jako jako tesko, skoro pa nikako. Elem, prodjose one... nakon njih, ma nisu prosle ni tri minute... druge dvije. I njih sam vidjala ranije... jednom dok sam s nekom rajom sjedila u Centralu (pobogu, uvijek se zapitam...odkud ja tamo) vidjoh je stom...kratke crne kose... a ona je opet dugokosa... ali nekako ono ne bas pretjerano zenstvenog stava. Vidim ih tu noc ponovo. Nisam lik koji izmjenjuje poglede... sjeb mi je to... ma nije sjeb koliko me sram. Bjez, mani je lakse zuriti u svoju solju kafe... i naklapati. Je, je... omaklo mi se veceras... cura nije nes... ma ne znam ni ja... al... zapiljila sam se nekako. Prelazila sam ulicu na semaforu i vidjela opet neke dvije... nemam pojma.... nisam ih vala nes zagledala... al kako pogled bacis... ova je bila kratkokosa i plavokosa... valjda mi je simpa bila boja kose (joj sto serem, cura je slatkica) i valjda ufffffffffffffffffffffff ne znam... ne znam... bjezi... kad sam skuzila da me gleda... i da ja nju gledam... ono pocrvenila sam u sekundi... i smijala si se u bradu dok nisam dosla na mjesto gdje me je ekipa cekala. Elem... ova cura iz 'centrala'...ak ona pase za central, onda pasem i ja... mislim zaista. Al ja nju znam odnekle... al ne mogu nikako da se sjetim odakle. I ime i prezime njeno su mi poznati, al da me sibaju do krvi... ne mogu se sjetiti. A glavu dajem da je lela... Kao i ona slatkica... koja sada studira u Sjedinjenim Drzavama... a zajedno smo sutale lopte svojevremeno... Hormoni me pucaju zestoko. Neke zdrmaju ljeti... a mene cim ljeto bude na odlasku... pih... Koncentracija Koncentracija Koncentracija Nebo je plavo, trava je zelena Nebo je plavo, trava je zelena Nebo je zeleno, trava je plava.... Ops Nebo je plavo, trava je zelena Jedna bijela ovca, jedna crna ovca, druga bijela ovca, druga crna ovca, treba bijela ovca, treca crna ovca... zzzzz

- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2005., četvrtak

muZZika Otvorim 'Avaz' neki dan. Ono, sjedim u kafani, pijem kafu pa da prelistam i novine kad su vec tu. Petak je bio, cini mi se, nisam sigurna, al ajd recimo da je bio petak. U biti, nije ni bitno koji je dan bio. Kaze, 'ekskluzivno'... potpisan predugovor za koncert Deep Purple-a u sarajevskoj Zetri 19. novembra. Ajd da povjerujem. Avazu ne vjerujem, ma ni u dnevni program koji objave. Nikad necu zaboraviti ono kad su objavili clanak o Sarah O'Connor – pjevacici, a stavili sliku Linde Hamilton (Sarah O'Connor u Terminatoru 1 i 2). Sreca nisu komentirali promjenu frizure. Kad su objavili da Jamoroquai nastupa u Skenderiji, cini mi se da niko nije vjerovao dok nije obavljena i zvanicna pressica. Neka i dodju. Doci ce Deep Purple, legende mladosti mojih roditelja. Istina, kultna grupa... 'zivi fosili'. Nije da sam, ako se to tako uopce moze i okarakterisati, 'nezahvalna', ali sta je sa sada poznatim i popularnim sto grupama, sto pjevacima/cama? Da li ce nam i narednih deceniju najbliza destinacija za odlazak na koncert recimo Robbie Williamsa, Metallice, R.E.M.a, U2-a, Coldplaya, Garbage-a, Cardigansa, Cranberriesa, i da ne nabrajam dalje... biti zemlje EU? Vjerovatno da hoce. Nama dolaze zastarjele zvijezde iz cini mi se kvazi humanitarnih poriva il cega vec. Super su mi bendovi kao Dubioza kolektiv, kao Elemental, kao Jinxi kojih nazalost vise 'nema'. Jinxi su meni naj naj, ubjedljivo moja najdraza grupa koja je postojala na ovim prostorima. Zapitam se nekada, da li sam ja penzionerka zato sto fakat uzivam svim svojim bicem kada slusam Jinxe ili Dido... jer ne lomim case po kafani (hmmm desilo se ipak samo jednom i to posve slucajno), jer ne dizem ruke u zrak kada cujem ciguli-miguli...cinge-cange...opaaaaaaaaa!!! Zaista, nekad se zapitam, da li je nas maksimum Jelena Karleusa, Stoja, Seka Aleksic i njima slicni.

- 18:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.09.2005., petak

1, 2 i zvijezda sjajna Proslo je tek godinu dana. Na trenutak mi se cini da je to bilo neki dan, a na neki drugi kao da je bio u nekom proslom zivotu. Dala sam si tada obecanje koje ove godine necu moci ispuniti. Obecanje sebi... da cu posjetiti mjesto gdje sam se srela sa energijama dva bica, da cu ih posjetiti opet. Sjedim i pisem ovo pijuckajuci Tuborg. Sjedim i slusam krike tisine. Tisina vristi, smije se, place... prica price i prenosi legende. Bio je to jedan topli septembarski dan, jedna topla septembarska noc. Bio je to dan, bila je to noc kada sam dodirnula zvijezde. Pored mene je bila moja zvijezda, sisla s neba. Bila je, sada vise nije. Sada sam sama u tisini... u tisini koja zbori o mojoj proslosti. Moja zvijezda, koja vise nije moja... tada je sijala osmijehom. Sjaj je bio zaslijepljujuci. Zeljela sam da sija za mene cijelog mog zivota, ona za mene... da sijam i ja za nju. Kazu da je zvijezdama mjesto na nebu. Tako se i moja zvijezda vratila na nebo, a ja sam ostala sama sa sjecanjem na noc, na ostalo vrijeme koje je zvijezda provela samnom, bacajuci svoj zar na moje bice. Zvijezda je sjala sjajem ljubavi, toplote, dobrote, njeznosti... Onda je doslo vrijeme da zvijezda svojim sjajem ode od mene, jer mije mogla ostati tu... na Zemlji. Sjecanja na Nju nekada jako bole, ali cesce me raduju... jer znam da je malo ko dozivio da ga zvijezda obasja. Trazila sam, nakon sto je ta otisla, jos koju slicnu zvijezdu, slican sjaj. Naisla sam na jednu, ali ne istu... a i ta je otisla. Ta noc na zidicu, kada me je obgrlila zvijezda, je moja najsretnija noc, noc kada sam bila naj naj naj, noc kada sam zavoljela. Ne znam da li ce mi se ikada takva noc ponoviti, ne znam da li cu ikada tako voljeti. Razmisljajuci tako o svemu tomu, odlucila sam da u testamentu naznacim zelju da me kremiraju. A urnu sa mojim pepelom da odnesu u grad na obalama Drave i da ga prospu sa starih zidina toga grada. Sa jednog posebnog mjesta na tim zidinama... Zasto... pitala sam se i ja kad mi je to palo na um. Zato da 'budem' i zadnji put na onom mjestu koje mi je ucinilo zivot ljepsim. Svoju cu zvijezdu voljeti uvijek i zauvijek iako me nece moci obasjavati svojim sjajem niti cu ja moci ga primati. Mojoj zvijezdi Mom osmijehu... Nikada te necu zaboraviti. N.

- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sjecanje na jedno vecer I nikada niko nece biti kao sto sam bila ja Nikada te niko nece pamtiti kao sto te pamtim ja Nikada mi niko nece znaciti kao sto si znacila mi ti Nikada se nikome ponoviti nece nase vecer moja sreca moja ljubav ni moj bol 5.09.2004. - 5.09.2005.

- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.09.2005., petak

damn A sad me tak sjebaje... jebote posmislih... a mozda je istina... Tako se nekako lose postavljam prema ljudima... nikomu ne dajem priliku da mi se priblizi. Mozda me je strah blizine... mozda ... ne znam ni sama. Arogancija ili sto vec... ali nije. To je samo strah od toga da ne ostanem izigrana. Tako me jebeno strah toga... nikomu se ne otvaram... ne mogu... ni u koga nemam povjerenja... pa ni u one koji su mi kao najblizi. A ne znam da li je kasno da se mijenjam i mogu li to...

- 19:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

My Mom Zaista volim svoju mamu. Isto tako znam da tu ljubav ne pokazujem na pravi nacin. Ne znam je pokazati. Jako smo se odaljile. Dok sam bila dijete, sjecam se da me je bilo nje strah. Na trenutak je umiljata, draga, a onda se okrene ako je necim isprovociras. Shizi u sebi. Ne pokazuje to, nikada me nije lupila mada je nekada i trebala. Uvijek sam osjetila... njenu patnju, bol, tugu, strah... ali nikada nisam... znala, a tako ni mogla pokazati neko suosjecanje. Uvijek me je bilo strah pokazivanja i otkrivanja svojih emocija. Rijetko kada smo se mogle razumjeti. U biti, nas dvije smo dva potpuno razlicita svijeta. Cijelog zivota se prema meni ponasala kao prema novorodjencetu, previse zastitnicki... sto je u meni stvaralo neki gard... neko otudjenje od nje. Uvijek je imala neke primjedbe na racun mog drustva... svakog mog drustva. Nikad joj niko nije bio dovoljno dobar. Ona je kako mi se cini zeljela da sam i ja kao moje kumce, hanuma od malih nogu. Meni je to uvijek bilo smijesno. Zasto da se ugledam na neciji life style kada mogu istraziti i pronaci svoj vlastiti... zasto da zivim po sablonu. Tako sam negdje pocetkom srednje skole pocela lagati. Ipak je to pregruba rijec... zaobilazila sam istinu i uljepsavala je... to mi je nekako bolji opis. Gdje sam i skim sam... ona je zeljela da budem u grupici strebercina koji su uvuceni u profesorske anuse... a ja sam bila sa luftiguzima. U njoj nikada nisam vidjela prijateljicu. Koliko god se ona trudila da bude cool mama, nastupala je (meni) navalentno. Kada bih joj ukazala na to, ona bi se samo uvrijedila. Sto god bih joj rekla kao kritiku, ona je to uzimala za uvredu. Onda bi iznosila konstatacije kako se ja nje stidim... sto je naravno uvijek bilo daleko od istine. Ja svoju mamu obozavam, volim je, pobogu pa mama mi je. Tokom odrastanja ja sam se potpuno zatvorila... nastao je neki jaz medju nama koji nikakva naknadna prica ne moze popuniti. Propustile smo svoje vrijeme. Ona previse pita, a ja ne zelim niti volim previse pricati... pogotovu o sebi. Ona misli da meni uocpe nije stalo. Do nje u prvom redu, a onda i do svih ostalih... da mislim samo na sebe. Ne mogu vjerovati da to moze i pomisliti, a ne i reci mi. Ne moram joj reci... ali ona to treba osjetiti. Pa dovraga sve... ja bih umrla za one koje volim, bez i da trepnem. I da... sada ona ide na operaciju. Trebaju joj odstraniti neku malignu izraslinu. To je sve sto znam. Zaprijetila mi je... i ne smijem nikomu reci bilo sto o tome. A ni meni ne bi rekla da slucajno nisam pronasla njene nalaze. Sjeb je sto... ne znam s kim bi svoj jad podijelila... ne zelim ubijati ljude u pojam svojim problemima... svi oni za koje sam mislila da im je stalo do mene... ne znam, vise ne znam ni za njih... niti opce... kome je stalo do mene... ko ce me saslusat prijateljski i pruziti neku podrsku, a ne slusati cisto pro forme. Ne znam... Dovraga sve.

- 19:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #