20
četvrtak
kolovoz
2009
Oprosti, volim te
Zbilja nisam htjela, omaklo se danu
da volim te
u praznom stanu i u svakoj kapi kiše
da volim te tiho i još puno tiše.
I ne slutiš što se sprema
kad gledam te nijema
kad šutim preglasno
kad ljubim te krasno
kad neoprezno lažem laži sitne
ti prečuješ ih iskusno
jer znaš da nisu bitne.
Oprosti, volim te, dogodilo se na čas
Obećavam, neću nikad više
Barem ne na glas.
komentiraj (7) * ispiši * #
08
subota
kolovoz
2009
Crveno vino i krijesnice
Ekstravagandna privlacnost zabranjene sjene
Bila je to raskosna kuca s blijedo zutim proceljem I potpuno bijelim okvirima drvenih prozora s cije su se unutarnje strane lagodno viorile dugacke svilene zavjese na blagom ljetnom vjetru. Zvonce se oglasilo tri puta u pravilnim razmacima tvoreci unikatan ritam po kojemu su se premjeravali otkucaji srca djevojke koja je bas u tom trenutku servirala caj od jagode u porculanske francuske salice. Osmijeh joj se razlio licem I nije ni pokusavala sakriti razarajuce unutarnje veselje dok je otvarala vrata.
Stajao je na pragu nepomicno nemiran pogleda punog razdraganih mastanja kakav vec imaju dekadentisticki pjesnici trenutak prije nekog novog izazova. Oci su mu bile iskreno plave I ona se redovito utapala dobrovoljno u njima. Na trenutak zaboravivsi na sve, bacila se mu se u zagljaj I bez poziva u kucu, zakoracio je u njen mali, ali niposto skuceni svijet.
Kuca je bila sve samo ne mala. Djevojka ga je uvela u prednji salon koji je sadrzavao privatnu knjiznicu doktora Morella, njenog oca, cije je ocito izbivanje toga poslijepodneva bilo itekako dobrodoslo. David Carter bio je mladi knjizevnik u neporecivom usponu I svoj talent rjecitosti iznimno je dobro koristio pa mu se cesto pripisivala titula slatkorjecivog zavodnika, no Clarie to nije nimalo impresioniralo. Ako je ikada bila u nesto potpuno uvjerena, onda je to sasvim sigurno bila cinjenica da vjeruje Davidu bez obzira na reputaciju koliko god ona istinita bila ili ne.
Dovrsavao je obilazak kucne biblioteke bas kad je Claire zacucujuce lagodno donijela veliki pladanj s cajem. Smijesio joj se onim osmjehom koji je rijetko rabio iz svoje kolekcije brojnih osmjeha namijenjenima odredenim situacijama. Za nju je uvijek imao isti, bez glume, bez krinki, bez icega sto nije imalo veze s istinom I postovanjem, gotovo velicanstveno nevin osmijeh, ali jos uvijek nedostatno nevin da bi se usporedivao s njom, njenim hodom I govorom I svime drugime sto je objedinjavala. David Carter nije imao svoju muzu klasicnih femme fatal obiljezja vec djevojcicu kakvom se ponose brizni ocevi iz visokog drustva I, dakako da ju je uz sve to, sam idealizirao.
"Zar ti se ne svida bas ni jedna od knjiga?" - Claire je prekinula tisinu sto nije bilo nimalo u njezinom stilu. Desna obrva mladog Cartera poskocila je prateci protupitanje. -
"Zasto to mislis?"
Nasmijesila se nehajno I pokazala na njegove ruke. "Drzis ruke u dzepovima."
"Bojim se prepustiti iskusenjima. To je sve."
Novonastala tisina bila je gusca od prethodne I cinila se opipljivom na dodir. David je presao tek nekoliko koraka sto su ga dijelili od Claire ne odvracajuci pogled s njenog. Imala je duboke smede oci poput onih sto ih veliki umjetnici slikaju sjetno, a pjesnici su u istima, bas kao I Carter, pronalazili utjehu I spas.
"Tvoj strah..." zapocela je vrlo tiho, a njezinu su malu recenicu omeli mladicevi dugi prsti zaustavivsi se na neznatnoj udaljenosti od njezinih usana.
"...nema nekog smisla." dovrsila je odsutno.
Zagrlio ju je smjeseci se u njezinu kosu, a potom objema rukama obujmio njezino ljupko lice I poljubio je na nacin koji bi trebalo zakonom zabraniti. Odvise posebno I strasno. Bila je to svojevrsna iznuda, prisilila ju je da se preda na neki neproracunat nacin.
Medutim, kako je malena bajka s Carterom pocinjala, istodobno je bivala osudena na dekadansu u velikom stilu. Mozda da se dogodila nesto ranije, Claire nikada ne bi trazila adrenalinske epizode ondje gdje ne bi trebala. David joj je bio I vise no drag, ali predugo mu je trebalo da je spasi iz njezine osobne tvrdave u koju se zatvarala od svijeta. Nove pustolovine kojima je podlijegala znacile su bijeg iz tvrdave, ali ne I spasavanje. Svidalo joj se igrati ulogu dame u nevolji I biti nekome predmet osvajanja, a onda pobjeci na duge trenutke od idile u svijet realnosti I opasnosti. Zabranjeno je bilo primamljivo.
Voljela je Davida, jasno da je. Voljela ga je njezno na nacin na koji se vole duge sjene u kasna popodneva I bozicne vrpce. Znala je da to nije dostatno. Pa ipak, kao kod svih ljudskih bica zednih tastine, moralna ispravnost nije bila nesto cime se njezina savijest bavila.
Idealizirana u svakom smislu, Claire je pocela prihvacati svoj status princeze visoko na tronu I uskoro, nesto prije sedamnaestog rodnendana, tatina je djevojcica naucila opako manevrirati izmedu djecjih sarenih kaputica I zavodnickih haljina.
Cetvrtkom poslije satova baleta nije se vracala kuci u ocevoj srebrnoj limuzini. Nije se uopce vracala kuci sve do noci. Provodila je to ukradeno vrijeme na sasvim neprikladan nacin posjecivajuci otmjene restorane u udaljenim dijelovima grada I obilazeci velike galerije na 7.aveniji u drustvu Andreasa Corellia.
Gospodin Correlli diplomirao je godinu dana prije no sto je dosao predavati u Patt Gymnasium. Imao je 27 godina I bio je veliki zaljubljenik u apstraktnu umjetnost. Sukladno sa svojim zivotnim uvjerenjima, apstraktno je usao u zivot mnogim mladim damama, a jedna od njih bila je Claire. Pomalo izopacena sliku njihova odnosa ublazava cinjenica da su se sastajati poceli tek nakon odlaska Correllia iz njezine skole. Nakon kratke profesorske karijere, nasao se na mjestu umjetnickog kriticara sto je daleko vise odgovaralo njegovom bohemskom karakteru. Bio je uzor diskretne agresivnosti koja se slagala s njegovim izgledom I uzivao je ulogu zavodnika bez takta. Znao je sa zenama koliko I svaki prosjecni muskarac, ali nonsalantna osobnost vjecnog djecaka bio je valjda kljucni dodatak zasluzan za nizanje njegovih uspjeha. Nonsalantnost se odrazavala I na hodu te stilu odijevanja, a to sto drugi misle ili bi mogli misliti poslijednja je stvar o kojoj je brinuo. Kao jedino dijete imucnih roditelja naslijedio je financijsku sigurnost I posvetio sve svoje napore uzivanju u hedonistickoj umjetnosti. Njegovo je pravilo o zenama bilo veoma jasno I zavrsavalo je prije svitanja bez iznimke. Iznimka se potkrala kad je naisao na Claire nekoliko mjeseci nakon sto joj je prestao predavati, u jednoj od galerija koje je redovito posjecivao gdje proucava divovsko platno oslikano agonijom strasti u nijansama crvene boje. Stajao je iza nje punih trideset minuta skriven mramornim zidom I prolazio pogledom duz njezinih golih leda dok je djevojka, posve nevino ipak znala da ju netko promatra.
Opsjednutost glamurom jedina je stavka koja je povezivala Claire Morell I Andreasa Correllia do njihovog prvog zajednicog cetvrtka u osami talijanskog restorana u predgradu kamo ju je izveo. Bila je prva, I po njegovu misljenju jedina djevojka toliko mlađa od njega koja mu je uspjela zadrzati pozornost dovoljno dugo da zaboravi na to da je zene trazio za samo noc ili dvije. I uistinu, potkopavajuci mu ego, ali nikad ga ne hraneci, Claire je pakosno simpaticno ostavljala dojam na svog bivseg profesora. Nikada ga zapravo nije smatrala autoritetom jer, naposlijetku, bio je itekako mlad.
Sve sto bi pozeljela, to je uglavnom I dobivala, a zabranjene igre kojima se sa svojih 17 godina pocela zabavljati, sluzile su joj poput imaginarnih igracaka. Veoma skupih I iznimno opasnih. Jedna od njih bio je Correlli.
Mladi profesor bilo je prvi od djevojcinih zabranjenih pothvata. David je bio netko koga je zeljela voljeti onako zauvijek. U vise ju je navrata razocarao tvrdivsi da je zauvijek predugo I premucno razdoblje za obecanje ljubavi. Ili je bilo prerano za takvo sto. Kako god, Claire se nalazila u kaosnoj situaciji punoj udvaraca medu kojima je plesala vrlo vjesto, ali sve sto je zapravo radila bilo je potpuno nebitno. U svom malenom svijetu imala je vlastita pravila po kojima sa tesko igralo. Katkad bi dopustala nekome da pride I baci kockice umjesto nje, kao na primjer Davidu onog dana kada je provela poslijepodne s njim u salonu kuce raspravljajuci o knigama I suvisnosti vlastite odjece te mirisa caja od jagoda u zraku. Sjetila bi se tog milog dogadaja s vremena na vrijeme I svakog bi joj puta izazvao osmijeh na lice. Taj bi trenutak prekinuo poziv od nekog drugog momka, ili muskarca, I prebacila bi se u novi film gdje je bila glavna glumica nekog posve drugacijeg karaktera. Bilo je tesko znati tko je od svih tih dama prava Claire, no jedno je bilo sigurno, svi njezini udvaraci imali su identicne konture osobnosti. Svi odreda bili su umjetnici tesko ukrotive naravi, a ako je netko zivio za izazove, onda je to bila Claire Morell.
***
Njezina se soba nalazila u potkrovlju goleme dvokatnice. Zapravo, citavo lijevo krilo potkrovlja cinilo je omanju dvoranu uredenu poput privatnog stana koji je pripadao Claire. Ispod velikih prozora okrenutih izapadu protezao se krov terase prvog kata I djevojka se nerijetko nocu iskradala na te iste crijepove kako bi gledala zvijezde. Drzala je do toga da se sve dogada s razlogom, ma kako ti razlozi okrutni bili, I da ne zaboravi istinite misli u trenutcima kada nije bila nicja dama, niti je morala glumiti, zapisivala je sve svoje sretne trenutke s pratecim datumima na vanjski okvir drvenog prozora.
Veceras, otprilike godinu dana od prvog zapisa urezanog u neduzno bijelo drvo, Claire je sjedila na toplom krovu prelazeci prstima preko ureza. Bilo ih je sveukupno 23.
Poredani vertikalno od vrha okvira do podnozja, izgledali su kao tuzna kolona malih krijesnica ugaslih svjetala. Zapalila je cigaretu I obujmila noge duboko uzahnuvsi. Na zapadu je sunce jos uvijek protezalo svoje duge zrake povlaceci se sporo iza grada. Ljeto je, ma sto svi drugi tvrdili, uvijek bilo iznimno tuzno godisnje doba. Svi bi napustili svakodnevnicu sa golemim ocekivanjima koja se gotovo nikad ne bi ostvarivala, a Claire bi tih mjeseci upala u svoje kaosne misli iz kojih je tesko izlazila I jedna za drugom, tuzne konkluzije su se radale u njezinoj pametnoj glavi I putovale do prsa gdje bi obujmile njeno srce I stisnule ga poput malenih lukavih demona bez samilosti. Te je veceri nicim izazvana napravila pregled svih svojih ljubavi koje su bile smijesne, jer niti jednomu od njih nije zapravo pripadala, ali se voljela pretvarati da je katkad uistinu bilo tako.
Za pocetak, David Carter, plavog snenog pogleda, poeticnih manira I vrlo neodlucne volje imao je etiketu navike. Claire je jednostavno odrasla kroz mnogobrojne zgode s pjesnikom I ma sto god se dogodilo, u dubini duse znala je da ce mu jednom posve pripadati kao I on njoj. Ili se tome barem nadala.
Potom Andreas Correlli kojeg nikada nije smatrala profesorom. Za nju je bio ugladen momak koji je impresionirao njezino jos nedoraslo poimanje voljenja. Znao je sto treba reci I u kojem trenutku I koje karte treba odigrati da bi se srce djevojcice naprosto rastopilo. Zanimljivo, kada je unazad razmisljala o njihovu odnosu, nikada nije zeljela da ta afera preraste u nesto vise od zabranjenih izlazaka cetvrtkom uvecer. Deset godina stariji Correli dijelio je isto stajaliste. Kao poslijednji u cudesnom nizu stajao je Marco Dommer. Njegovo je visocanstvo bilo stacionirano u periferiji grada I nikako se nije uklapao u glamur Clairina nacina zivota, pa ipak, istinu govoreci, malo se dandanas druze razum I ljubav. Marco je, kao I ostali, bio umjetnik neobuzdana duha sto je nevoljko priznavao. Jedino je ta stavka bila zajednicka trojci mladica s kojima je gospodica Morrel provodila odredeno vrijeme kako bih njoj odgovaralo. Ono sto je zanimljivo za Dommera jest cinjenica da nije imao ni upola sredstava za ponuditi Claire kao ostala dvojica, ali da je, unatoc oskudnoj materijalnoj pozadini, pruzao nesto mnogo cjenjenije. Bio je netko zbog koga bi Claire napustila svoje dotadasnje navike u koje se, izmedu ostaloga, ubrajao pjesnik David Carter I njegova slatkorjeciva iritantnost.
Zakljucak slijedi - jedino dijete doktora Morrela, djevojka koja se odrekla velikih ocekivanja drugih I krenula ispunjavati svoja, razapeta izmedu tri nimalo zanemarive osobe lagodno je I sa osmijehom na licu usetala u kaosni pakao koji je sama podgrijavala I na koji se itekako ponosila tog istog ljeta.
Ugasila je cigaretu na jednom od crijepova i ispratila umiruci dan nad gradom.
........................
To je tek početak.
komentiraj (3) * ispiši * #
