Rezime

Rezime. Reži me. Nema baš veze jedno s drugim, osim ako se ne izbjegne interpunkcija i doda razmak. Ponekad se osjećam kao da je i ovo navedeno u drugoj rečenici aktualno....Npr. danas sam u toj fazi. Kraj je godine. Svi zbrajaju neke svoje učinke i dogodovštine u protekloj godini. Radim i ja svoj interni završni račun, bilancu stanja i cjelokupnu statistiku. Ne mogu se požaliti da mi godina baš nije bila plodonosna..bilo je tu nekih emotivnih up-ova & down-ova, ali na kraju priče, nema tog vjetra koji će me otpuhati..Doduše, i kod mene se dogodio jedan uragan, ali sam ga preživjela čitava. Mijenjao se posao preko noći, o ispravnosti te odluke pod okolnostima pod kojima se dogodila dalo bi se razglabati dulje vrijeme i staviti na jednu stranu pluseve, a na drugu minuse kad je novi (od kraja 8. mj.) job u pitanju. Vrijeme će pokazati što i kako dalje. Inače i nisam tip koji se prepušta stihiji i miri se lagano s njom, ali trenutno je stanje takvo da i oni koji rade ovih dana, rade na pol koplja i svi usporeni nekako. Jedino meni rade crveki v ritici i vrti se pokazivač kilometar mahnito. Uostalom, ko što reče gosn. Gundulić svojedobno: stalna na tom svijetu samo mijena jest.. Godinu završavam nekako uznemirena svime oko sebe. Unatoč velikom koraku naprijed u ostvarivanju svog primarnog cilja, a to je već treću godinu moj stan i njegovo uređenje, ja još uvijek nisam zadovoljna. Vjerojatno ni neću to postati dok ne otplatim zadnju ratu NEČEGA, a vjerujte mi, kredita, što bankovnih, što kartičnih imam na bacanje, jedino nikako da se dofatim najvećeg zalogaja – kuhinje. Ne mogu sve odjednom. Ne kakam novce. Nemam managerski ugovor u firmi gdje radim i ne živim od rentanja stanova i kamata na banci. Nemam sponzora. To mi je cilj. Ne nać sponzora, nego konačno nekaj skuhat u vlastitoj kuhinji. Isto kao i posvetit se nekim financijskim ulaganjima u vlastitu budućnost. Kad si klinac tek izašao s faksa ili počeo raditi nakon srednje, ne razmišljaš o tome, (osim ako iz školske klupe nisi odmah skoknuo pred oltar pa su ti lijepili eure po znojnom čelu), ali kad se misli malo razbistre, a uđeš u treće desetljeće i počneš vrtiti brojeve 1,2,3,4,5, nekako ti se to nametne samo po sebi. Ovu godinu ću pamtiti po nekim novim prijateljima, po nekim prijateljstvima koja su završila na ledu jer nas je život jednostavno poslao na različite strane i odredio nam različite prioritete u životu, neki su u očekivanju svojih beba kao samohrani roditelji, neki su već slavili 2. ili 3. rođendan svojih klinaca i oni su im jedina tema. Ne svima.Ima ih i koji još uvijek znaju laprdat o drugim temama osim svekrve i klinaca. Neki su ostali u trulim brakovima i vezama, neki su se sastali, neki su se rastali i kolju se oko imovine. Neki su single i ne razmišljaju ni o vezama ni o braku nego samo o zajebanciji, cugi i gandži. Ak me pitate, možda je i tak najbolje, ipak je i Krleža rekao svojedobno: nigdar ni bilo, da ni nekak bilo, a nigdar ni ne bu, da nam nekak ne bu. S tom mišlju uplovljavam u 007. Dvijetisućesedmu. Bondovsku godinu. Usput, danas je ponovo pao jedan Snoopy u moj posjed. Namijenjen je vjerojatno za dječje sobe onih u predvrtićkom razdoblju, ali eto..nisam mogla odolit kad ga spazih..ta-daaaaaaaammmmmm-ladies &gentlemen..moja nova lampica...a nakon toga, odoh tamo gdje je Charlie Brown na fotki br.2.. Pusa svima i sve najbolje u novoj! Mezili, ševili, na lotu dobili, što god si zaželili...

Invazija upregnutih Bambija

Ne znam kako vi, ali ja obično zjakam okolo dok hodam ili kad se vozim na suvozačkom mjestu u autu. Jučer sam imala priliku odjuriti do rodbine koja živi van grada, u Zagorju i biti na mjestu suvozača, (za promjenu). Ponekad stvarno ostanem paf s nekim stvarima. Ovaj put su to bile božićne dekoracije. Na putu do tamo na njih nisam obraćala pažnju, ali po povratku nazad ostadoh zatečena jer se u međuvremenu smračilo i one su zasjale u punom sjaju. Ko da sam u Las Vegasu, a ne u Zagorju bila, ljudi moji. Ono što me fasciniralo je ljudska potreba za pretjerivanjem. Kao da jedna niska lampica nije dovoljna, oni po rubu krova još zakvače one deblje flourescentne cijevi ludih boja, po mogućnosti što šarenijih, snjegoviće u svim pojavnim oblicima, Djedicu koji se vere na balkon (ajd, to mi je čak i slatko), ali SVI, baš svi, imaju Bambije. Hoću reći, trebali su to biti sobovi Djeda Mraza, ali su ovi u Pevecu koji ih prodaju, vjerojatno dobili pošiljku sobova sa zakržljalim hipofizama pa su ostali manjeg rasta, ko mali Bambiji. Pa su ih dali budzašto raji samo da prodaju dok im srce para neki Sevin pjesmuljak s Narodnog radija. I tako ja nabrojah bar 30 tih Bambija upregnutih u saonice od lampica ili kako pasu travu koja baš i nije nešto u ovo doba godine. Valjda količina božićnog nakita u hrvata odgovara jačini vjere, nemam pojma. Ljudi su u ovo doba godine skloni pretjerivanju u svemu, pa valjda i u kićenju. Ne uzimam nikome to za zlo, samo sam se smijala cijelim putem nazad dok sam gledala tu invaziju svjetlećih Bambija po zagorskim cestama...Jel i vi pretjerujete s kićenjem ili pola kuglica i lampica ostane pospremljeno u ladicama, kao kod mene?

Sretan Božić svakome

Drago društvo,
Evo samo svratih da Vam zaželim sve najbolje za predstojeće blagdane. Nadam se da niste previše otišli u minus, završili na hitnoj zbog prejedanja ili ispumpavanja želuca uslijed trovanja alkoholom, ali kako sam ja uvijek ta koja misli za opće dobro svih ljudi na ovoj planeti, evo jedna pjesmica o problemima drugih vjeroispovjesti u ovo doba godine kada kršćanstvo zauzima svoju primarnu ulogu u medijima, crkvama i dućanima. Pozdrav mojoj imenjakinji koja slavi Hanuku.

Kupujmo jeftinije

Ovih dana opet pune novine i telka izjava naših vrlih gospodarstvenika kako treba kupovati domaće proizvode. Sve je to divno i krasno zamišljeno, ali dok god je na snazi PDV na sve u iznosu od 22%, s obzirom na ograničena sredstva kojima većina nas raspolaže i od kojih 50% završi samo za troškove hrane i režija, svi dobrano važu što i kako kupiti. Tako se ja opet zaletih prošli vikend do moje omiljene Ikee. Voljela bih da istu stvar mogu dobiti za istu cijenu i ovdje, ali budući da je to neizvedivo, a i volim da mi rit puta vidi, do daljnjeg kupujem vani sve osim cipela i hrane. Osim nerazriješenih birokratskih peripetija koje su ih zasad spriječile u otvaranju svoje prve trgovine na hrvatskom tlu, činjenica je da u Austriji postoje različite porezne stope na prehrambene proizvode, namještaj, knjige, dječje potrepštine, odjeću i ostalo i da su niže nego ovdje. Tako sam ubola 4 karniše, one ukrasne nastavke za njih i nosače za 10 EUR/kom, svjetiljku za 3,5 EURa, svjećnjak za 4 EURa, policu sa metalnim nosačem za 5,5 EUR-a i još mnogo lipih stvari tamo kojima nisam popamtila cijene. Isto tako u katalogu ima kuhinja jako dobrog dizajna za 500 EUR, pa me sad zanima, gdje bi takvo što mogla ubosti ovdje. Nigdje, naravno. Ne treba zaboraviti i na povrat poreza koji Vam uz promišljeni odabir artikala lijepo pokrije put. Zato bi mi i bilo draže da nas EU što dulje drži na ledu. Možda se razlog njihovog nedolaska ovdje krije u tome što jednostavno te cijene zbog visoke stope PDV-a ne mogu ponuditi krajnjem potrošaču. Odjeće se također nađe po popularnim cijenama pa eto da nabacim naramak fotki iz prošlotjednog harača po Grazu jer ste vi to tražili.

Karniša i pripadajući dijelovi


Svjetiljka, svijećnjak i zdjela za voće


Ukras za zid u budućem dnevnom boravku


2 pidžame, ali uslikah samo jednu


Šlapice i hollywoodski povez za spavanje


Malo veša..


Šal u veselim bojicama


Sportski pamučni pulover s kapuljačom


Ima toga još oho ho, ali baš da vas ne udavim previše..Inače osnivač Ikee, (baš sam pročitala danas) je djedica od 8 banki koji je težak kojih 28 milijardi USD i već 32 godine sjedi na istom radnom stolcu te se fura vlakom i to na kartu s popustom za penzionere. Eto, kako svi bogataši ne moraju nužno slupavat ferrarije i glumatati po fancy-šmensi mjestima. Da li biste to nazvali šktošću ili skromnošću?

Frizeri

Ne stignem Vas baš čitati, ne stignem ni komentirati, ali ću napisati par riječi tek toliko da zagadim još malo vlastiti komadić weba svojim trkeljanjem. Danas sam izletila s posla u 6. Čak. Onda sam još obavljala neke gluposti da ujutro mogu popit kavu u 8 u uredu, a ne u podne kad se vratim s terena. Uspjela sam i otići kod frizera. U 15 do 7 sam uletila veselo trepćući okicama i pitala jel može šišanje. Farbanje ostavljam za koljektivni koji uskoro slijedi. Fala nebesima! Ave! Samo ima jedan "bad". U fazi sam puštanja kose, a ova me poprilično pokljaštrila i isfenirala tak da mislim da ću sutra lagano ponovo oprati kosu sama doma i isfenirati se na normalu jer me ova sva nekak' napuhnula. Činjenica je da već dulje vrijeme posjećujem taj salon i da je gđa. vlasnica svjesna činjenice da imam jako čvrstu kosu koje ima k tome puuunooo (Matovilka je portir za mene). E, sad, uvijek joj ko papagaj ponavljam: nemojte me napuhivat!, ali ovaj put smo pričale o pesekima, a bijah mišljenja da je to već zapamtila. Još jednom se potvrdila ona: misliti, a drek znati. Zapravo, izgledalo je to čist' ok unutra, ali prvi doticaj sa zagrebačkim smogom,maglom i opakom količinom vlage u zraku učinio je od mene napuhanu gđu. stariju bar 5 godina, brat bratu. Tetak tetki. Nevermind ko koga. Ne nerviram se previše radi toga, jedino si izgledam nekako kajjaznam, starije, a friz je zamišljen kao mladenački..Sutra pada pranje doma. Ali ipak, mislila sam konačno složiti repić.. S druge strane, kad bi mi stanje na deviznom tako brzo raslo ko kosa, nitko sretniji od mene. Akonto trenutno medijski najeksponiranijeg frizera u hrvata, a nije Lasović, Renči, ni Bjuti Baj Kovač, reću ću vam da bi htjela da on odnese milju i kusur. Da, popustila sam sad pred kraj BB-a, (moj grijeh, moj preveliki grijeh), kad su mi rekli da se mora gledat to kakvi idioti su došli u finale. On mi je čist ok. KUHA, što mu je neopisiv plus u mojim očima, onak malo fura na žensko kad priča, ali meni je to super. Zapravo, jako volim takve tipove. Oni su osjećajni, nemaju problema s tim što će drugi misliti ako oni otvoreno pokažu svoju „žensku stranu“, imaju smisla za estetiku, kad s takvim odeš u shopping, reći će ti točno u facu kaj misli o krpi koju si navukla na sebe, iskritizirat će ti torbu, nove cipele i frizuru. Uostalom i onaj Sever je igro gumi-gumi s mojom sekom u osnovnjaku. Pa sad oblači pola šatro celebrityja u hrvata. Klasični homo balcanusi se užasavaju takvih dečkiju što je meni totalno bez osnove. Isto tako ima i muškarača koje izbrijavaju glave, buše noseve, hodaju i oblače se ko muškarci, pa ih većina žena ipak ne komentira. Osim prepolovljene Indire koju svi sad komentiraju jer je smršavila na konfekcijski br. 40. Jedino sise ostale na gotovs. Jebote, ovaj njen narcisoidan tip mora da ne skida ruke s njenih sisa.Malo zastranih, ali na to ste već navikli.Uglavnom, meni su takvi dečki uvijek bili simpa. Ono kaj izvodi Zuhra mi je isto simpa, ali više volim ove koji su prirodno takvi. O njihovoj seksualnoj orijentaciji nisam namjerno ništa spominjala jer je to njihova stvar. A da i vole dečke, so what? Ipak sam ja širokih pogleda. Kako pri fotografiranju, tako i u stvarnom životu.

P.S. Post je napisan jučer, ali je blog opet umro, pa objavljujem danas. Frizura mi je i dalje čudna iako sam nekako mislila da će je krevet i ležanje dovesti u normalu. Očito sam opet premalo spavala. Sva sreća pa će sutra biti dobaaaaaaar dan. Znam već unaprijed. Vidovita sam. Treba ko šta iz ikee?

Zemljo, otvori se..

Dragi moji vjerni i nevjerni (sram vas bilo) čitači, obožavatelji i ini fetišisti mojeg lika,djela(i propusta), jeste li ikad u životu imali situacija da poželite da vas nije bilo u dotično vrijeme na dotičnom mjestu? Ja sama sam ih imala preko nekoliko, ali postoji ih par (navest ću najbanalniju da stvarno ne propadnem u zemlju od srama), koje su mi se posebno urezale u pamćenje...Zamislite situaciju, apsolventsko putovanje, 80 i kusur ljudi koji su uspjeli doći do par ispita pred kraj faksa i tour Prag- Bratislava- Vienna (calling, oho,o, za moju generaciju, znaju o čemu pjevušim). Osim strašnog poriva da se sazna apsolutno sve o češkim knedličkama i Karlovom mostu te nadasve poznatoj češkim pilsevima, (btw, BUDWEISER comes originally from Czech Rep. za vas „neuke“ Amere) (vidi post o tome kod Darkovskog), postoji i tzv,. dio zvan slobodne aktivnosti kroz dan i večer. U jednoj od tih večeri , ja i moje "koke" (sad već supruge i majke, 99%, ali ne i ja), odučismo se otići u ludi provod i vidjet kakvi su česi frajeri, iako smo znali da su slovaci bolji komadi kad smo se dokopale Bratislave. I tako, nabacismo mi minjake, štikletine, mrežaste čarape, frizurice, šminkice, parfemčiće i sl. (cajke bi nas se posramile), i dogovorimo se da se vidimo na recepciji. Usput smo si pošteno potegnule prije tog izlaska i nekim čudom, (vi koji me znate u RL-jezik za zube), ja prva gotova. Vidim ja, from reception desk, (tada još nisam nosila cvike, mladost-ludost-dobar vid), moj „babinjak“ dolazi, ja ih već čekam cupkajući na recepciji. One hodaju ko smogovci, zakrčile cijeli hodnik hotela, ja- šeretski podbočena. Usput, krajičkom oka, vidjeh nekih 120 nijemaca koji su čekali da se checkiraju u hotel i da dobiju ključeve svojih soba. Ja, kao pravo žensko, u maloj crnoj haljini i mrežastim čarapama i štikletinama, kužim, ovi bavarci me mjerkaju dok čekam, ali se pravim luda. I one dolaze, ja im mahnem i kažem nešto u stilu : „pa 'di ste vi“ i krenem put izlaza. A na izlazu, vrata i to ona vrsta vrata s fotoćelijama, što će reći, vi možete izaći kad vas snimi naša fotoćeija. A ja brža od nje. I začuje se gromko doooooooooooooooinnnnnnnnng. Ja ljubim vrata, da, dragi moji, ona vrata, gdje stoji 120 nijemaca koji čekaju svoj broj sobe da se raskomote. Muk. Nakon toga, spontano gromki aplauz se prolomio tim hodnikom i recepcijom. Poželjeh u taj tren da me nema. A sad da čujem vas....Kad ste se izblamirali ko nikad prije?

Pokreni se, izmjeni se

Vjerojatno je mojim vjernim čitačima jasno da s vremena na vrijeme upotrijebim nešto što svi imate u uhu kao inspiraciju za naslov. Možda to dosad niste skužili, ali eto…Ovaj put je to pjesmica gos'n. Bareta koja mi inače služi za dizanje morala. Danas mi je dotični (ne Bare, nego moral), pao baš na niske grane..Osim ove, (zasad), klimatski- zime u klimakteriju, nekako me ulovila i užasna želja za promjenom, onako, lagana "šiza", kad bih izbacala pola ormara u vreće za caritas, posložila sve knjige na policama tematski, presnimila sve trakice s kamere na hard, posložila sve cd-e i dvd-e po abecedi, bušila tiple u zidove za nove police ili otputovala negdje daleko u toplije krajeve ili bar na wellnes do Slovenije i sve na poslu poslala u rodno mjesto…Neću napraviti redušu niti danas, niti ovijeh dana. Ne mogu. Ne da mi se. Bezvoljna sam. Boli me kičma, vjerovali ili ne, od novog kreveta. I to već dobrih tjedan dana. Hodam ko zvonar crkve Notre Dame. Stenjem dok se saginjem. Grdobolja žešće vrste. Ipak sam ja u Isusovim godinama već. Čak me i razapinju ko njega, ali figurativno samo. Danas se to "finije" veli je.. u zdrav mozak. Moguće je da krevet i nije jedini razlog mojeg grbavog položaja zadnjih dana. Drugi bi bio predugo ostajanje na poslu na kojem, naravno, nemamo one bezobrazno dobre uredske stolice kao ja kod kuće. Ipak hrvatski poduzetnici moraju štediti, makar i na uštrb kičmobolje svojih djelatnika, ali će svaki koji drži do sebe imati bar 2 auta na lizing. Ulizice možda dobiju i na pušing. Što skuplja hrpa lima, to bolje.
Iskreno, jedva čekam godišnji sad za predstojeće praznike. Zapravo, mislim da ću i počet gledati za nešto novo što se tiče mijenjanja svog vremena za određenu sumu novca. Zato ne volim bajke koje mi pričaju na intervjuima za posao, a kasnije ispada da: the reality is very different. Vidim ja već da ću imati zanimljiv kraj godine…Znam što hoću, koliko mogu, koliko želim, i vidim da je nastao veliki nesrazmjer između mog slobodnog vremena, kontakata s ljudima izvan posla koje sam svela na minimum otkad sam promijenila job i vremena posvećenog sebi, dragim ljudima i svim sitnicama koje mi puno znače, a za koje sam jednostavno premrtva kad stignem kući…Eto, izbacih svoju žuć ovdje, a sad odoh na zrak. Možda naiđe gosn. u plavom autobusu i plavoj uniformi iz prošlog posta i počne mi mahat da skinem slušalice koje su mi skoro pa obavezan gadget dok šetam gđicu Pas.. Hihihi. Pustit ću si Bareta večeras, možda ću i poskočiti koji put tijekom šetnje ko klinkica kad igra gumi-gumi. Osim ako me opet nekaj ne ufati između kralježaka pa samo isputim tužni urlik ala Jeremija. Argh!