Pokreni se, izmjeni se

Vjerojatno je mojim vjernim čitačima jasno da s vremena na vrijeme upotrijebim nešto što svi imate u uhu kao inspiraciju za naslov. Možda to dosad niste skužili, ali eto…Ovaj put je to pjesmica gos'n. Bareta koja mi inače služi za dizanje morala. Danas mi je dotični (ne Bare, nego moral), pao baš na niske grane..Osim ove, (zasad), klimatski- zime u klimakteriju, nekako me ulovila i užasna želja za promjenom, onako, lagana "šiza", kad bih izbacala pola ormara u vreće za caritas, posložila sve knjige na policama tematski, presnimila sve trakice s kamere na hard, posložila sve cd-e i dvd-e po abecedi, bušila tiple u zidove za nove police ili otputovala negdje daleko u toplije krajeve ili bar na wellnes do Slovenije i sve na poslu poslala u rodno mjesto…Neću napraviti redušu niti danas, niti ovijeh dana. Ne mogu. Ne da mi se. Bezvoljna sam. Boli me kičma, vjerovali ili ne, od novog kreveta. I to već dobrih tjedan dana. Hodam ko zvonar crkve Notre Dame. Stenjem dok se saginjem. Grdobolja žešće vrste. Ipak sam ja u Isusovim godinama već. Čak me i razapinju ko njega, ali figurativno samo. Danas se to "finije" veli je.. u zdrav mozak. Moguće je da krevet i nije jedini razlog mojeg grbavog položaja zadnjih dana. Drugi bi bio predugo ostajanje na poslu na kojem, naravno, nemamo one bezobrazno dobre uredske stolice kao ja kod kuće. Ipak hrvatski poduzetnici moraju štediti, makar i na uštrb kičmobolje svojih djelatnika, ali će svaki koji drži do sebe imati bar 2 auta na lizing. Ulizice možda dobiju i na pušing. Što skuplja hrpa lima, to bolje.
Iskreno, jedva čekam godišnji sad za predstojeće praznike. Zapravo, mislim da ću i počet gledati za nešto novo što se tiče mijenjanja svog vremena za određenu sumu novca. Zato ne volim bajke koje mi pričaju na intervjuima za posao, a kasnije ispada da: the reality is very different. Vidim ja već da ću imati zanimljiv kraj godine…Znam što hoću, koliko mogu, koliko želim, i vidim da je nastao veliki nesrazmjer između mog slobodnog vremena, kontakata s ljudima izvan posla koje sam svela na minimum otkad sam promijenila job i vremena posvećenog sebi, dragim ljudima i svim sitnicama koje mi puno znače, a za koje sam jednostavno premrtva kad stignem kući…Eto, izbacih svoju žuć ovdje, a sad odoh na zrak. Možda naiđe gosn. u plavom autobusu i plavoj uniformi iz prošlog posta i počne mi mahat da skinem slušalice koje su mi skoro pa obavezan gadget dok šetam gđicu Pas.. Hihihi. Pustit ću si Bareta večeras, možda ću i poskočiti koji put tijekom šetnje ko klinkica kad igra gumi-gumi. Osim ako me opet nekaj ne ufati između kralježaka pa samo isputim tužni urlik ala Jeremija. Argh!