Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
petak, 30.11.2012.
u iščekivanju...
+ dodatak ( 02.12. 2012. 19,25....)
Iako mi dani polako prolaze...sve odiše nekim mirom ali i nekom napetosti... nikad se ne zna iz kojeg će ugla „iskočiti“ koji zec.... junac koji skrivečki puši ( da meni ne miriši), punica koja kontrolira da li je sve po „protokolu“, ja koji... pomalo smušeno bauljam i tražim ih ... barem da im neku spačku složim.... neki sam dan „štrajkao“ sa vježbama i pokušavao održati taj tempo......kad, iz nekog kutka iskoči punica sa bejzbol palicom u obliku partviša, i, kao pravi gonić, otprati me do sobnog bicikla...za kojeg inzistiram da ga stave na terasu kako bi se „vozio u prirodi“...ali, niko me ne sluša .... pogledom koji je govorio više od riječi shvatio sam što mi je činiti.... polagano okrećem te pedale..... pod strogim nadzorom oka „velike majke“ .... i dok je pratila ritam, kontrolirala disanje, pratila „tempo“ herca ( jesam li ja vama rekao da je ona liječnica ... kardiolog? u mirovini...ali...ipak...) na pamet mi pala ideja za spačku.... čekao sam da se malo okrene, odmakne korak dva...i, "panično zaurlao“...“...aaa... padam.... pukla mi gumaaaa...“ ... u sekundi se stvorila pored mene, primila me.... pogledala moj „podmukli“ smijeh i.... dobro da je odložila onu palicu ..... cijeli dan se sebi čudila kako je nasjela...a ja... ja sam se cijeli dan čudio kak sam prošel bez „zaušnjaka“... čini mi se da im svaki dan pripremim barem jednu „dobru“ smijuriju....ali, zauzvrat, pobrinu se i oni za koji bekend ili forhend....
Moram priznati da sam ovo vrijeme savladao dosta lekcija o „zdravoj“ prehrani... iako, nisam od onih koji bježe od povrća ka mesu... moram priznati da sam uz punicu savladao neke nove i ukusne tehnike obrade povrća..nisam od onih koji povrću „dušu vade“ termičkom obradom...ali, shvatio sam da može i „brže“.... a i ukusnije... ma nisam niti sumnjao... uz brokulu koja mi polako iz ušiju viri a koju doista obožavam, jabuke, brusnice su voće koje je stalno pri ruci...a ako, ne daj Bože ja zaboravim..... samo mi nastave zdjelicu... što je znak... „vrijeme je“... nevjerojatnom disciplinom prehrane u ovo je vrijeme šećer koji je stvarao male probleme u oporavku dovela pod kontrolu... doduše, pomogao sam i ja kad sam prestao skrivečki „krasti zabranjeno voće“
Da li trebam reći da postoji red, rad i disciplina u svakom koraku.... ? koliko me muštra, bojim se, preći će mi u naviku ovakva disciplina ... svakodnevni razgovori pomažu i u duhovnom napretku... snaga koja kao da iskri polako prelazi i na mene... istina, ima se tu još za raditi, popraviti, krpati...ali, uz ovakve „mjere opreza“ uspjeh je zagarantiran.... a kada tome pridodam i snove kojima, moram priznati, prekinuta je suša posljednjeg desetljeća... tada nije niti čudo da se budim ( kako kad... nekad ujutro, nekad u podne) sa smješkom.... već je postao ritual da, uz „jutarnji čaj“, dijelim svoje „slike“ s njima.... a kako su vezane uz prošlost i neku nedohvaćenu sadašnjost, tako imamo neiscrpnu temu za pojašnjavanje...uz totalno različita viđenja...ali, kako punica kaže..“do jučer nisi ni sanjao...a sad bi tumačio snove....kaj god... „ prihvaćam to „znalačko i iskustveno“ obrazloženje i čekam vidjeti što oni, doista, znače.....
A dok ja čekam, iščekujem... prepuštam se notama....
Dodatak:
Neko vrijeme me neće biti zbog „obveza“ prema budućnosti....ali, vraćam se brzo....
U suton...
(Dobriša Cesarić)
U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu —
Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan — vječan.
Oko mene gajba popijene pive, flaša praznog Štoka ( po Vuku ), pepeljara puna ispušenih cigareta, žena kao u najljepšoj Bajci.... tulum koji ne prestaje... traje danima i ispunjava me ali i troši do posljednjeg atoma snage.... ali, budimo iskreni ...i puni.... neka potraje....
KUKUC... probudi se, ja sam.... pogled na punicu dozvao me u stvarnost... lako je sanjariti sada... pri zdravoj pameti, kada nisam u nekim zrakopraznim prostorima, kada sam opijen samo još nekim malim bijelima koje „ko Boga te molim, ne smiješ propustiti popiti“, pa još nekima koje „ni za živu glavu ne preskočiti“, ove treće nazvao sam „male motorne“, a ove dvije „nepoznanica, ali, neka ih...“ punica sa čašom vode, nekim malim „kombinacijama“ i onom čarobnom, zelenom... koju sve češće ne želim piti..ali, onaj oštri pogled, prst u zraku... „da to više nisam čula dok si ovdje...“ daju mi, vrlo jasno, do znanja... ma silom ili milom... biraj kako ćeš.... postao sam pravi mali poslušni ( ne vjerujem da se buntovnik u meni smirio...sigurno su krive ove male zelene....) ali, budimo iskreni, razmaženi odrastao čovjek ( hm.. jesam li uopće odraso? ) koji, od prvotnog odbijanja za pomoći, strahom zbog svega što me nakon izlaska sastavilo, nekim osobnim razočarenjima, konačnog „popuštanja“ i „udovoljavanja“ želji Sanjine majke da brine i pazi na mene, bude pri ruci.... sada uživa u ovoj toplini, okruženju, ali i napretku koji je, pokorno priznajem, puničinih ruku djelo ... istina, nisam baš siguran koliko Junac uživa u svemu .... paralelno sa mnom i on je dobio „posebne upute“..... kao npr. „ne puši pred malim!“... jedno jutro, polako ustanem iz kreveta, pronađem sve one dijelove oko sebe, prikeljim ih da punica ne vidi koji sam „dar-mar“ po noći izveo, krenem prema Wc.... a iz kuhinje začujem njezin odlučujući glas „daj, brže popi tu kavu i popuši da malom ne miriši...“ uslijedio je pomalo zamuckujući odgovor Junca..“pa stara nemrem celu povleć.. daj, spava on još..“... gledao sam ih s vratiju, smijuljio se njihovom razgovoru i, iako teško, izveo vratolomiju u obliku pesa njuškala koji ide za mirisom dima cigarete i kave.... želio sam ih nasmijati... dosta mi je tih zabrinutih pogleda i „posebnog“ tretmana.. pa Junac je u svojoj kući.... ma ne da mi nije bilo do cigarete, koju, usput budi rečeno, ni do danas nisam zapalio ( od 22. listopada ), nije mi bilo do ničega...ali, morao sam dat do znanja... sve će biti OK...ajmo malo... drugačije.... I, dok sam se ja privikavao na „željeznu ruku“ drage Punice, dok sam Junca tješio „ma mogu ja to izdržati...ako ste Vi tolike godine.. pa meni je to.... mačji kašalj“ stvari su polako, ali sigurno, išle dobrim putem... hm, nisam siguran da su se samo usudile skrenuti ko bi više nadrapao... dok je Punica bežala po friško povrće (jer, naravno, Mladen to ne zna kupiti – kao ja – op.a. ) ja sam s Juncem pokušavao pravit mu društvo u šahu... Isuse.. koju smo grmljavinu začuli kad se vratila... da se nisi mrdao dok ti ne bude bolje! Pogledali smo se ko dva pokisla miša.... ja u krpe a on zbris u šetnju ... „dok se mamika ne ohladi...“.... pun sam dogodovština.... iako, ako se prisjetim prvih dana... bilo je jako... jako teško... osim boli i nevolja koje su me pratile, trebalo je prebroditi i činjenicu da sam u Sanjinoj sobi.... htjeli su se oni preseliti i meni dati svoju....ali... ne.... pa konačno, nisam jednom prespavao u njoj... davno.... nekoliko slabo prospavanih noći, puno „kopanja“ po njenim dnevnicima, knjigama, bilježnicama koje je ostavila kao spomenar jednog doba... gledao sam.... prisjećao se nekih dana.... po malo... priviknuo se na neku posebnu, predivnu toplinu i draž ove sobe...iako, bezbroj sam puta to čitao, prošao, uživao... ovaj je put bio... novi, drugačiji..prvi puta... bez nje...usudio sam se upustiti u tu „avanturu“....iako, do sada nisam otkrio...zašto? zašto sam sada osjetio i potrebu i snagu za to... deset godina poslije.....ali, ne bitno... nakon par dana „borbe“ i sa osjećajima... prepustio sam se oporavku i brižnoj ruci Punice.... rezultat... jučerašnja je kontrola, konačno, pokazala veliki napredak...sretan? naravno da jesam..ali, iskreno, više radi punice... možda je sada uvjerim da se mogu probuditi na vrijeme popiti lijek ... (ma kaj god... čim mi zvoni vura.. eto i nje na vratima... samo da provjerim... ) razmazila me.. kaj je, je...ali i ne samo to.... već nekoliko dana, u dogovoru s liječnikom, pod posebnim sam tretmanom... krenule su šetnje..... vožnja sobnog bicikla... - sad mi je Junac zahvalan jer bar malo može odmoriti od čitanja novina na njemu.... napravljen je raspored kad je „ko na redu“, prate se pokreti, držanje tijela... puniceeee.... ma ne bi ja u sportaše... badave moji prigovori, pobune.... vozim sobni bicikl i, mislim si, ma kaj mi bi da to Sanji kupim za rođendan.... onda...i dok tako sjedim, vrtim, prisjećam se njezine želje za tim čudom.... gle, ima i brzinomjer, prijeđene kilometre... snagu otpora.... joj, joj.... ali, onda se sjetim i kako je uživala voziti se na njemu...pa, prisjećajući se njezine poze, s knjigom u ruci, slušalicama na uhu.... vrtim i ja.. doduše na najmanjem otporu, ne nekom jurnjavom...ali, "krećem se"....
Sve u svemu... napredujem u svakom pogledu, punom parom... ... još neko ću se vrijeme prepustiti ovoj „strogoj kontroli“ koja, po malo popušta kao i prvotni grč, strah... teško je bilo leć u njezin krevet... ali, kada me ujutro, sa zida, osmijehom dočeka, kada vidim onaj predivan pogled... zeleno plavo obojan.... dan je odmah ljepši i... uspješniji.. mislim da mi je ovo vrijeme trebalo i za nadoknaditi „izbjegavanje“ njezinih roditelja... nisam ih htio opterećivati svojim problemima, ali, ovo vrijeme kao da mi je trebalo i za... pomirit se s ovim kutkom... koje, kao da je donijelo jedno posebno smirenje...
Kako imam vremensko ograničenje za razne aktivnosti, pa i za komp... gibam dok me nije vlovila da sam prekrdašio...a jesam danas... malo jesam ....
Uopće ne znam kako započeti... ne bi vjerovali, ja sam ostao bez teksta......znam da u ovakvim situacijama, najteže je početi...a onda... pjesma krene sama od sebe ...... ( a i suza....) a možda će i riječi...
Jednim sam dijelom bio u korak s ovom rapsodijom, ovom predivnom prijateljskom melodijom na blogu....i šire... ali, nije isto vidjeti to na način kako moj prijatelj isprinta ( štedeći papir i šume), nije ni isto kada mi je, nakon zahvata, pokušao prepričati dijelove... što iz ovog mog kutka, što sa mailova ( bar si otvarao svoj mail ), što sa SMS-a, što iz susreta sa prijateljima, znancima... kako su me u drugom dijelu boravka u „bijeloj kući“ ostavili i bez mobača, doista sam ovisio o doziranim sredstvima „priopćavanja“...no sve to, nema dovoljne riječi za opisati i, iskreno, kada bi sada ovo trebao izreći, mucao bi.... ali, to se ovako ne čuje i dobro je... umjesto odgovora ( koje toliko volim dijeliti s Vama) ovaj ću post posvetiti i upravo tome...ali, i šire....svim dragim prijateljima i stvarnim i virtualnim, znancima, kolegama....svima koji su me prethodnih dana trpili, bodrili, svima čije su iskrene molitve i tople riječi doprle do mene, dale mi snagu i vjeru ....dale mi nova jutra ..... naravno, nikako i ne želim a niti smijem zaboraviti i one bijele Anđelice i Anđele koje su, svako na svoj način, u djelo proveli ono što su naumili i to, vjerujem, nadam se, na dobar način....
I kako je „Jesenka“ koja se „transformirala“ shodno vremenu u „Snježnu“ ,a poslije, uz glazbenu šetnju šalje uz Cesarića i divne agrume na samom početku naslutila... možda sam malo nestao, ali, toliko da nisam osjetio prvi snijeg ( dobro, u gradu ga i tako nije bilo – tek susnježica), ali izbjegao sam malo zahlađenje i, dobro umotan i zamotan, izležavao se i čekao neko novo nadahnuće... sunce ili „sunce“ sasvim svejedno – u pravu si prika Gavune! Ali, uz sve male neprilike, drago mi je da su i „Andrei“, „malo ti malo ja“ ovi stihovi legli, baš kao pravi jesenji... promjenjivi a opet tako lijepi...atmosferski prilagodljivi kako bi reko/la „mali suncokret“
Draga je Mirjam, kao i uvijek, u jednoj toliko osjetnoj toplini pronašla opet riječi koje duboko diraju, bodre, daju nadu... baš kao i sam Život... hvala ti draga Mirjam, uistinu, pokušavam pratiti ritam, pokušavam pratiti Život, sa, ma kakvim zamkama, nedaćama i nevoljama on bio...uvijek, baš uvijek, kao uz blagoslov, ispliva nešto što beskrajno i snažno vuče... naprijed.... a sve to, začinjeno, kako je draga Gali (i ne samo Gali) primijetila mojim omiljenim Cesarićem.... i tihom tamburicom koja svojim strunama kao da pjeva odu o životu... životu koji tek dolazi...jer, u pravu si ToxFox – život me odavna promijenio.... život i dragi, iskreni prijatelji i doista sam optimist (možda se i švercam, al, takav sam)... da ono što slijedi mora biti ljepše od prošloga.... previše se toga posljednje vrijeme nakupilo, kao da se dotakalo... kap po kap.... kao da su svi isprobavali do kuda i koliko mogu....a ni sam... ni sam nisam bio svjestan da mogu toliko...i više od toga.... jedan prijateljski razgovor, otvoreni razgovor, koji nisam doživio kao „službeni“ iako, bio je sa Svećenikom, već, kako i priliči... kao sa pravim i iskrenim prijateljem ( jer to mi, možda njemu na teret a meni na sreću i je ) pokazao mi je da me neke stvari previše opterećuju... bez razloga... jer, upitno je od kojih i kakvih ljudi dolaze...a ja... ja sam sve htio „istjerati“ na čistac, htio sam da sve bude, kako je danas omiljena riječ, „transparentno“...a onda, kada uvidiš da neki uživaju u tom „lutanju“, u „čišćenju“, da se u tome „naslađuju“ i da ih to na neki način hrani.... pitaš se... kakvi su to ljudi? Da li su uopće vrijedni moga vremena, moje volje i želje? Tu sam se dodatno potrošio, potrošio sam i „kredit“ koji sam imao odgađajući neke neodgodive stvari.... vikend prije odluke prosvijetlio me u svakom pogledu.... i, ostao sam dosljedan (iskreno, ja još uvijek ne vjerujem u to)...ali, o tome... drugom prilikom...jer ovaj post sam posvetio svima onima koji su na bilo koji način bili uz mene... ne, nisam htio ništa najavljivati, ali, tek rijetki su znali, ni prijatelji, koji su posljednjih desetak dana prije odlaska znali za nove probleme, nove izazove.... nisu znali, ne svi.... tek oni koji su u mom životu jako, jako dugo (valjda sam ipak podsvjesno mislio da ću ih možda i zatrebati? .... a tu.... nekako sam morao najaviti da me neće biti da opet Gali ili neko drugi ko se zabrine, ne napravi potjeru kao ono ljeto kada sam, doista iznenada, zaglibio....i, izgleda, opet sam pretjerao u (ne)pažnji i, opet se ispričavam onima koje sam povrijedio (ali, kako sam i rekao, nisam htio opterećivati, zabrinuti...). znam da je Gali nekima od Vas na upite pojasnila , znam da je i moj prijatelj Mladen umjesto mene i odgovarao na zabrinute svakodnevne SMS poruke (istina, nije me pitao da li smije a ko im je kriv kad su mi uzeli mob), znam da su drage Tihana, Ivana, mama, S., odgovarali na mnogobrojne upite – jer, malo je njih znalo kuda doista idem (začudilo me kako se vijest proširila u staroj radnoj okolini i iznenadio se nekim SMS ovima, priznajem)... .... ipak, ugodno, toplo i nadasve ljudski, iznenadila me Vaša pažnja.... svih mojih dragih blogo i stvarnih prijatelja koji se znamo dugo vremena .... do onih koji su se prvi ili skoro prvi puta javili ( ako me pamćenje dobro služi – ali, nisam baš još uračunljiv) Analiza, koji me, kao i uvijek kad sam kod drugih blogera čitao njegove komentare zamislio...svojom jednostavnošću (dobro, nije baš uvijek jednostavno a dubinom....draga Solitudine koju rijetko propuštam pratiti a koja je svojim prisustvom dala mi i dodatnu, tihu snagu, baš onu kojom obiluju njezine predivne pjesme....draga Teuta koja, kao i uvijek (a godinama se „znamo“) u svom stilu izmami osmijeh i šalje jednu pozitivnu vibru na osebujan način (glava je još uvijek gore a noge osjetim...dolje), draga kolumna jedne superžene koja uspoređujući jesenje slike komparira život i snagu, promjenjivost i napredak...., Vitae.... moja draga blogoprijateljica ... zabrinutog glasa i hoda, ali i slova.... sa uvijek sveprisutnim, zaraznim optimizmom ...(samo da znaš, zelje sam prije stavio kiseliti, sarme će biti malo oskudne, drugačije, ali, bit će je) dragi prijatelj Sewen sa svojom predivnom pjesmom koju sam jednom prilikom i ovdje dijelio sa jednim postom ( ali, tada nisam znao da je tvoja pjesma ... mislim da me tada Gali prosvijetlila da je to tvoja pjesma)...draga Dordora i njena realnost Života...koju i ja sve više dijelim....dnevnik jedne ljubavi....sa ohrabrujućim slikama buđenja...proljetnog buđenja prirode, Života koji je pred nama....(ne)šašava mamica koja tek nazire jesen.... i južnim suncem grije moje misli...Crossroadsoflife koja predivnim visinama i lijepim željama skreće moj pogled na Svijet i Život koji tek dolazi osvijetljen predivnim zrakama...... draga Valcer, zabrinuta po struci, ali pjesnik u duši.... i koja ne da da se magla ispriječi u predivnom pogledu na Život...draga Dinaja koja me svojom knjigom, dragim poklonom, a da ni ne zna, odvela u neka nova prostranstva kada su neki rekli da to baš i nije literatura za te trenutke...ali, uz njene misli, uz njene stranice, otplovio sam u sasvim jedan drugi svijet...a vidim, draga moja, podsjetila si me i na moje davne riječi u tvome domu.... da, doista, prijateljstvo koje jako dugo traje i koje je svakog dana sve veće.... draga Vesper, Samo tvoja, shadow-of-solu koje slute ( kao i mnogi) i šalju dobre i pozitivne vibre....draga Leptirica koja, čini mi se kao i ja, pomalo užurbano leta ...ali, sve će jednom doći na svoje ....Interijer duše, Gustirna koje me podsjećaju na moj uradak.... i predivnu Terinu pjesmu „sutra je novi dan“... je, doista je drage moje i to me je cijelo ovo vrijeme držalo glavom prema naprijed...Odmak ... koja me podsjetila na davno, predivno putovanje Svetom zemljom...i, na jedan poseban način dala mi snagu...Tina.... koja kao i uvijek uživa u svakoj riječi ( hvala ti!), draga OTISAK srca koja i dalje ne priznaje moju smotanost ( da si me samo vidla sa svim tim cjevčicama, vjerovala bi ) ali, koja izuzetno, baš kao i ja, cijeni stvoreno prijateljstvo.... malo ti malo ja... koja uz to što uživa u jesenjem raspoloženju, prepušta i dobre knjige za razbibrigu... .ali, ovi moji tulci nikako da mi čitaju... i neka, nemaju pojma što propuštaju, sam uživam u smijehu a koliko vidim, taj će smijeh trajati...ima se za čitati.... HVALA TI!! (samo, morat ću dozirati prema uputi ljekarnika ili liječnika :) Draga Nečmenjanka koja je sa mnogima od Vas ovdje spomenutih ali i onih koje ću tek spomenuti....u molitvama sjetila se jednog Smote... hvala Vam svima! Draga Nisa koju sam poprilično zabrinuo...ali, draga, pa parket više ne škripi, popravljen je, tiho ulazim ( a i najavio sam ti sve...između redova ) ... draga „Partnerica“, Carla koja je svakodnevno brinula ..... i tu ne mogu a ne spomenuti Mladena koji je, kada ja više nisam imao prilike, pokušavao svima odgovoriti na poruke...ali i koji je ostao pogubljen ko je ko tako da je i Tihani s kojom je čamio u hodniku, dragoj S. s kojom je netom završio opširan razgovor, pa čak i svojoj Ivani :P poslao zajedničku poruku za one koje je „prepoznao“ ili znao iz imenika (Vidrica, Tanja, Štef, Antiša, Perica....), koji su pitali, za koje je mislio da misle, sa kratkim brifingom stanja... Mladene, obzirom da si trošio moj mob mislim da su usluge poravnate – neću ti naplatiti ali, zahvaliti mogu i moram.... nadam se da samo nisi pretjerao i bio preslobodan kako ti to znaš – ali, ako i jesi, oprostit ću ti jer si zbog mene, zbog moje frke koju sam složio na taj dan (al, sorry stari, nisam ja birao dan), zaboravio i na svoju/vašu godišnjicu braka..... i ne, nisam ja birao datum, nije bila nikakva namjera „povezivanja“...ali, očito prijatelju, tvoj nesuđeni kum je toga dana bio i u tvojim molitvama... hvala ti.... i, sreća tvoja što si se ipak, prije ponoći sjetio....
Draga Kamena, Otisak, Mala, „loptica“, „panj“ „zvrk“.... koji su čekali na mailu kao i mnogi odgovor...i, dočekali oprostite, nikako nisam imao prilike ranije, ali, nekima se Mladenko javio SMS (možda i nekima nije ni trebao, ali, prerevan je).... svi koji su navraćali vidjeti kako napredujem...a ja, samo sam se izležavao i uživao.... odmarao i sanjao, (aha, počeo sam i sanjati) razmišljao, kovao planove..... Draga Dream Maker koja me neopisivo razveselila.... i nakon toliko vremena „izbivanja“ još uvijek ima snagu za podršku Na početku sam rekao kako sam ostao bez teksta...a sada gledam...i ne vjerujem........a znam, znam da želim još puno toga reći....ali, moram malo prileći... pa ću polako završiti ( a bilo je i vrijeme , ovo od jučer pišem....)
hvala na predivnim Cesarićevim stihovima kojima ste mi opet pokazali zašto ga toliko volim hvala mojoj Anonimki sa puunoo nikova na opet osebujnim nikovima, ali i predivnoj pažnji.... (znaš da me uvijek „uloviš“:), malom suncokretu na dobrodošlici...a Gali.... osim dobrodošlice, vidim, dale ste si truda...... istina, malo mi je tužba ispresjecana pa će i moja protutužba biti takva...ali, odmah, kao osnovani prigovor molim uvažite slijedeće ti i Stunt Mesterica kad je već mislila glumiti kaskaderku onda nek se nauči i potpisati STUNT MASTER (barem tako gugl kaže „Jeste li mislili: stunt master“) i, mogla je kaskadirati umjesto mene tam u beloj kući koja, kao da je neki planet...najbliži suncu.... i tebi bi bil od onih reflektora ali, nije bila ta klinika, nisam osiguran u tom osiguranju, ali, draga moja, osjećam se kao da sam s Merkura opal tu si, definitivno u pravu... dakle, sad ja pitam, hoće li se Stuntica zamjeniti sa mnom uskoro? bit će o ovome još govora...samo, pričekaj, znaš kakva je gužva u pravosudju, a ja ipak imam svog frenda koji će me ( valda) zastupati...
odužio sam, poprilično.... ne sjećam se da mi je toliko vremena trebalo da nešto napišem...
vrijeme je za odmor, i tako sam danas već poprilično na nogama.....
Hvala Vam, još jednom svima...... možda sam nekoga izostavio ali, vjerujte, bez ikakve namjere..., jednostavno, malo mi treba vremena sve pohvatati... preko 200 mailova ( ne računajuči one sa G+ :) me dočekalo i sve mi se, iskreno, pomotalo.... a i sam sam još u nekom smotanom stanju (za istač)... i, polako ću i do vas svratiti.... ali, ne ljutite se... polako....
A ovo je moje HVALA za ekipu koja me dočekala kad me Mladenko vratio od punice i junca u moj nespokoj – pjevat Vam ne mogu, jedva šapćem, suze ste vidjeli, ali, nikad Vam neću dovoljno zahvaliti.... HVALA Ivana, Tihana, „mama“, Pomorka, Mladene, Pomorac, „tatek“...i, Tihana, sam da znaš, prijavil bum te u „pjevaj moju pjesmu“ i sad se naježim....(a lijepo su rekli da ne smijem biti izložen stresu) hvala vam... prijatelji.... znam da sam bio malo nestašan, da sam Vas uplašio, ali, nakon ova tri tjedna..... nakon mnogih neprospavanih noći ( na žalost, i Vaših...) nakon svijetlosti koja mi je osvijetlila put.... odlučio sam.... biti bolji.... i sebi..... ( to još učim, ali, idem polako...).. jesam li ja Vama ikada rekao koliko Vas volim??!!
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )