smotani
utorak, 20.11.2012.
Štok, pivo, žene i... punica :)
Oko mene gajba popijene pive, flaša praznog Štoka ( po Vuku ), pepeljara puna ispušenih cigareta, žena kao u najljepšoj Bajci.... tulum koji ne prestaje... traje danima i ispunjava me ali i troši do posljednjeg atoma snage.... ali, budimo iskreni ...i puni.... neka potraje.... KUKUC... probudi se, ja sam.... pogled na punicu dozvao me u stvarnost...  lako je sanjariti sada... pri zdravoj pameti, kada nisam u nekim zrakopraznim prostorima, kada sam opijen samo još nekim malim bijelima koje „ko Boga te molim, ne smiješ propustiti popiti“, pa još nekima koje „ni za živu glavu ne preskočiti“, ove treće nazvao sam „male motorne“, a ove dvije „nepoznanica, ali, neka ih...“ punica sa čašom vode, nekim malim „kombinacijama“ i onom čarobnom, zelenom... koju sve češće ne želim piti..ali, onaj oštri pogled, prst u zraku... „da to više nisam čula dok si ovdje...“  daju mi, vrlo jasno, do znanja... ma silom ili milom... biraj kako ćeš.... postao sam pravi mali poslušni ( ne vjerujem da se buntovnik u meni smirio...sigurno su krive ove male zelene....) ali, budimo iskreni, razmaženi odrastao čovjek ( hm.. jesam li uopće odraso?  ) koji, od prvotnog odbijanja za pomoći, strahom zbog svega što me nakon izlaska sastavilo, nekim osobnim razočarenjima, konačnog „popuštanja“ i „udovoljavanja“ želji Sanjine majke da brine i pazi na mene, bude pri ruci.... sada uživa u ovoj toplini, okruženju, ali i napretku koji je, pokorno priznajem, puničinih ruku djelo  ... istina, nisam baš siguran koliko Junac uživa u svemu .... paralelno sa mnom i on je dobio „posebne upute“..... kao npr. „ne puši pred malim!“... jedno jutro, polako ustanem iz kreveta, pronađem sve one dijelove oko sebe, prikeljim ih da punica ne vidi koji sam „dar-mar“ po noći izveo, krenem prema Wc.... a iz kuhinje začujem njezin odlučujući glas „daj, brže popi tu kavu i popuši da malom ne miriši...“ uslijedio je pomalo zamuckujući odgovor Junca..“pa stara nemrem celu povleć.. daj, spava on još..“... gledao sam ih s vratiju, smijuljio se njihovom razgovoru i, iako teško, izveo vratolomiju u obliku pesa njuškala koji ide za mirisom dima cigarete i kave.... želio sam ih nasmijati... dosta mi je tih zabrinutih pogleda i „posebnog“ tretmana.. pa Junac je u svojoj kući.... ma ne da mi nije bilo do cigarete, koju, usput budi rečeno, ni do danas nisam zapalio ( od 22. listopada ), nije mi bilo do ničega...ali, morao sam dat do znanja... sve će biti OK...ajmo malo... drugačije.... I, dok sam se ja privikavao na „željeznu ruku“ drage Punice, dok sam Junca tješio „ma mogu ja to izdržati...ako ste Vi tolike godine.. pa meni je to.... mačji kašalj“ stvari su polako, ali sigurno, išle dobrim putem... hm, nisam siguran da su se samo usudile skrenuti ko bi više nadrapao... dok je Punica bežala po friško povrće (jer, naravno, Mladen to ne zna kupiti – kao ja – op.a.  ) ja sam s Juncem pokušavao pravit mu društvo u šahu... Isuse.. koju smo grmljavinu začuli kad se vratila... da se nisi mrdao dok ti ne bude bolje! Pogledali smo se ko dva pokisla miša.... ja u krpe a on zbris u šetnju ... „dok se mamika ne ohladi...“.... pun sam dogodovština.... iako, ako se prisjetim prvih dana... bilo je jako... jako teško... osim boli i nevolja koje su me pratile, trebalo je prebroditi i činjenicu da sam u Sanjinoj sobi.... htjeli su se oni preseliti i meni dati svoju....ali... ne.... pa konačno, nisam jednom prespavao u njoj... davno.... nekoliko slabo prospavanih noći, puno „kopanja“ po njenim dnevnicima, knjigama, bilježnicama koje je ostavila kao spomenar jednog doba... gledao sam.... prisjećao se nekih dana.... po malo... priviknuo se na neku posebnu, predivnu toplinu i draž ove sobe...iako, bezbroj sam puta to čitao, prošao, uživao... ovaj je put bio... novi, drugačiji..prvi puta... bez nje...usudio sam se upustiti u tu „avanturu“....iako, do sada nisam otkrio...zašto? zašto sam sada osjetio i potrebu i snagu za to... deset godina poslije.....ali, ne bitno... nakon par dana „borbe“ i sa osjećajima... prepustio sam se oporavku i brižnoj ruci Punice.... rezultat... jučerašnja je kontrola, konačno, pokazala veliki napredak...sretan?  naravno da jesam..ali, iskreno, više radi punice... možda je sada uvjerim da se mogu probuditi na vrijeme popiti lijek ... (ma kaj god... čim mi zvoni vura.. eto i nje na vratima... samo da provjerim... ) razmazila me.. kaj je, je...ali i ne samo to.... već nekoliko dana, u dogovoru s liječnikom, pod posebnim sam tretmanom... krenule su šetnje..... vožnja sobnog bicikla... - sad mi je Junac zahvalan jer bar malo može odmoriti od čitanja novina na njemu.... napravljen je raspored kad je „ko na redu“, prate se pokreti, držanje tijela... puniceeee.... ma ne bi ja u sportaše... badave moji prigovori, pobune.... vozim sobni bicikl i, mislim si, ma kaj mi bi da to Sanji kupim za rođendan.... onda...i dok tako sjedim, vrtim, prisjećam se njezine želje za tim čudom.... gle, ima i brzinomjer, prijeđene kilometre... snagu otpora.... joj, joj.... ali, onda se sjetim i kako je uživala voziti se na njemu...pa, prisjećajući se njezine poze, s knjigom u ruci, slušalicama na uhu.... vrtim i ja.. doduše na najmanjem otporu, ne nekom jurnjavom...ali, "krećem se".... Sve u svemu... napredujem u svakom pogledu, punom parom... ... još neko ću se vrijeme prepustiti ovoj „strogoj kontroli“ koja, po malo popušta kao i prvotni grč, strah... teško je bilo leć u njezin krevet... ali, kada me ujutro, sa zida, osmijehom dočeka, kada vidim onaj predivan pogled... zeleno plavo obojan.... dan je odmah ljepši i... uspješniji.. mislim da mi je ovo vrijeme trebalo i za nadoknaditi „izbjegavanje“ njezinih roditelja... nisam ih htio opterećivati svojim problemima, ali, ovo vrijeme kao da mi je trebalo i za... pomirit se s ovim kutkom... koje, kao da je donijelo jedno posebno smirenje... Kako imam vremensko ograničenje za razne aktivnosti, pa i za komp... gibam dok me nije vlovila da sam prekrdašio...a jesam danas... malo jesam ....  |
- 22:12 - Komentari (56) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||