Marketing
Štok, pivo, žene i... punica :)
Oko mene gajba popijene pive, flaša praznog Štoka ( po Vuku ), pepeljara puna ispušenih cigareta, žena kao u najljepšoj Bajci.... tulum koji ne prestaje... traje danima i ispunjava me ali i troši do posljednjeg atoma snage.... ali, budimo iskreni ...i puni.... neka potraje....
KUKUC... probudi se, ja sam.... pogled na punicu dozvao me u stvarnost...
lako je sanjariti sada... pri zdravoj pameti, kada nisam u nekim zrakopraznim prostorima, kada sam opijen samo još nekim malim bijelima koje „ko Boga te molim, ne smiješ propustiti popiti“, pa još nekima koje „ni za živu glavu ne preskočiti“, ove treće nazvao sam „male motorne“, a ove dvije „nepoznanica, ali, neka ih...“ punica sa čašom vode, nekim malim „kombinacijama“ i onom čarobnom, zelenom... koju sve češće ne želim piti..ali, onaj oštri pogled, prst u zraku... „da to više nisam čula dok si ovdje...“ 
daju mi, vrlo jasno, do znanja... ma silom ili milom... biraj kako ćeš.... postao sam pravi mali poslušni ( ne vjerujem da se buntovnik u meni smirio...sigurno su krive ove male zelene....) ali, budimo iskreni, razmaženi odrastao čovjek ( hm.. jesam li uopće odraso? 
) koji, od prvotnog odbijanja za pomoći, strahom zbog svega što me nakon izlaska sastavilo, nekim osobnim razočarenjima, konačnog „popuštanja“ i „udovoljavanja“ želji Sanjine majke da brine i pazi na mene, bude pri ruci.... sada uživa u ovoj toplini, okruženju, ali i napretku koji je, pokorno priznajem, puničinih ruku djelo 
... istina, nisam baš siguran koliko Junac uživa u svemu .... paralelno sa mnom i on je dobio „posebne upute“..... kao npr. „ne puši pred malim!“... jedno jutro, polako ustanem iz kreveta, pronađem sve one dijelove oko sebe, prikeljim ih da punica ne vidi koji sam „dar-mar“ po noći izveo, krenem prema Wc.... a iz kuhinje začujem njezin odlučujući glas „daj, brže popi tu kavu i popuši da malom ne miriši...“ uslijedio je pomalo zamuckujući odgovor Junca..“pa stara nemrem celu povleć.. daj, spava on još..“... gledao sam ih s vratiju, smijuljio se njihovom razgovoru i, iako teško, izveo vratolomiju u obliku pesa njuškala koji ide za mirisom dima cigarete i kave.... želio sam ih nasmijati... dosta mi je tih zabrinutih pogleda i „posebnog“ tretmana.. pa Junac je u svojoj kući.... ma ne da mi nije bilo do cigarete, koju, usput budi rečeno, ni do danas nisam zapalio ( od 22. listopada ), nije mi bilo do ničega...ali, morao sam dat do znanja... sve će biti OK...ajmo malo... drugačije.... I, dok sam se ja privikavao na „željeznu ruku“ drage Punice, dok sam Junca tješio „ma mogu ja to izdržati...ako ste Vi tolike godine.. pa meni je to.... mačji kašalj“ stvari su polako, ali sigurno, išle dobrim putem... hm, nisam siguran da su se samo usudile skrenuti ko bi više nadrapao... dok je Punica bežala po friško povrće (jer, naravno, Mladen to ne zna kupiti – kao ja – op.a. 
) ja sam s Juncem pokušavao pravit mu društvo u šahu... Isuse.. koju smo grmljavinu začuli kad se vratila... da se nisi mrdao dok ti ne bude bolje! Pogledali smo se ko dva pokisla miša.... ja u krpe a on zbris u šetnju ... „dok se mamika ne ohladi...“.... pun sam dogodovština.... iako, ako se prisjetim prvih dana... bilo je jako... jako teško... osim boli i nevolja koje su me pratile, trebalo je prebroditi i činjenicu da sam u Sanjinoj sobi.... htjeli su se oni preseliti i meni dati svoju....ali... ne.... pa konačno, nisam jednom prespavao u njoj... davno.... nekoliko slabo prospavanih noći, puno „kopanja“ po njenim dnevnicima, knjigama, bilježnicama koje je ostavila kao spomenar jednog doba... gledao sam.... prisjećao se nekih dana.... po malo... priviknuo se na neku posebnu, predivnu toplinu i draž ove sobe...iako, bezbroj sam puta to čitao, prošao, uživao... ovaj je put bio... novi, drugačiji..prvi puta... bez nje...usudio sam se upustiti u tu „avanturu“....iako, do sada nisam otkrio...zašto? zašto sam sada osjetio i potrebu i snagu za to... deset godina poslije.....ali, ne bitno... nakon par dana „borbe“ i sa osjećajima... prepustio sam se oporavku i brižnoj ruci Punice.... rezultat... jučerašnja je kontrola, konačno, pokazala veliki napredak...sretan? 
naravno da jesam..ali, iskreno, više radi punice... možda je sada uvjerim da se mogu probuditi na vrijeme popiti lijek ... (ma kaj god... čim mi zvoni vura.. eto i nje na vratima... samo da provjerim... ) razmazila me.. kaj je, je...ali i ne samo to.... već nekoliko dana, u dogovoru s liječnikom, pod posebnim sam tretmanom... krenule su šetnje..... vožnja sobnog bicikla... - sad mi je Junac zahvalan jer bar malo može odmoriti od čitanja novina na njemu.... napravljen je raspored kad je „ko na redu“, prate se pokreti, držanje tijela... puniceeee.... ma ne bi ja u sportaše... badave moji prigovori, pobune.... vozim sobni bicikl i, mislim si, ma kaj mi bi da to Sanji kupim za rođendan.... onda...i dok tako sjedim, vrtim, prisjećam se njezine želje za tim čudom.... gle, ima i brzinomjer, prijeđene kilometre... snagu otpora.... joj, joj.... ali, onda se sjetim i kako je uživala voziti se na njemu...pa, prisjećajući se njezine poze, s knjigom u ruci, slušalicama na uhu.... vrtim i ja.. doduše na najmanjem otporu, ne nekom jurnjavom...ali, "krećem se"....
Sve u svemu... napredujem u svakom pogledu, punom parom... ... još neko ću se vrijeme prepustiti ovoj „strogoj kontroli“ koja, po malo popušta kao i prvotni grč, strah... teško je bilo leć u njezin krevet... ali, kada me ujutro, sa zida, osmijehom dočeka, kada vidim onaj predivan pogled... zeleno plavo obojan.... dan je odmah ljepši i... uspješniji.. mislim da mi je ovo vrijeme trebalo i za nadoknaditi „izbjegavanje“ njezinih roditelja... nisam ih htio opterećivati svojim problemima, ali, ovo vrijeme kao da mi je trebalo i za... pomirit se s ovim kutkom... koje, kao da je donijelo jedno posebno smirenje...
Kako imam vremensko ograničenje za razne aktivnosti, pa i za komp... gibam dok me nije vlovila da sam prekrdašio...a jesam danas... malo jesam ....
Post je objavljen 20.11.2012. u 22:12 sati.