smotani
petak, 30.11.2012.
u iščekivanju...
|
+ dodatak ( 02.12. 2012. 19,25....) Iako mi dani polako prolaze...sve odiše nekim mirom ali i nekom napetosti... nikad se ne zna iz kojeg će ugla „iskočiti“ koji zec.... junac koji skrivečki puši ( da meni ne miriši), punica koja kontrolira da li je sve po „protokolu“, ja koji... pomalo smušeno bauljam i tražim ih ... barem da im neku spačku složim....  neki sam dan „štrajkao“ sa vježbama i pokušavao održati taj tempo......kad, iz nekog kutka iskoči punica sa bejzbol palicom u obliku partviša, i, kao pravi gonić, otprati me do sobnog bicikla...za kojeg inzistiram da ga stave na terasu kako bi se „vozio u prirodi“...ali, niko me ne sluša .... pogledom koji je govorio više od riječi shvatio sam što mi je činiti.... polagano okrećem te pedale..... pod strogim nadzorom oka „velike majke“ .... i dok je pratila ritam, kontrolirala disanje, pratila „tempo“ herca ( jesam li ja vama rekao da je ona liječnica ... kardiolog? u mirovini...ali...ipak...) na pamet mi pala ideja za spačku.... čekao sam da se malo okrene, odmakne korak dva...i, "panično zaurlao“...“...aaa... padam.... pukla mi gumaaaa...“ ... u sekundi se stvorila pored mene, primila me.... pogledala moj „podmukli“ smijeh  i.... dobro da je odložila onu palicu ..... cijeli dan se sebi čudila kako je nasjela...a ja... ja sam se cijeli dan čudio kak sam prošel bez „zaušnjaka“... čini mi se da im svaki dan pripremim barem jednu „dobru“ smijuriju....ali, zauzvrat, pobrinu se i oni za koji bekend ili forhend....  Moram priznati da sam ovo vrijeme savladao dosta lekcija o „zdravoj“ prehrani... iako, nisam od onih koji bježe od povrća ka mesu... moram priznati da sam uz punicu savladao neke nove i ukusne tehnike obrade povrća..nisam od onih koji povrću „dušu vade“ termičkom obradom...ali, shvatio sam da može i „brže“.... a i ukusnije...  ma nisam niti sumnjao... uz brokulu koja mi polako iz ušiju viri a koju doista obožavam, jabuke, brusnice su voće koje je stalno pri ruci...a ako, ne daj Bože ja zaboravim..... samo mi nastave zdjelicu... što je znak... „vrijeme je“... nevjerojatnom disciplinom prehrane u ovo je vrijeme šećer koji je stvarao male probleme u oporavku dovela pod kontrolu... doduše, pomogao sam i ja kad sam prestao skrivečki „krasti zabranjeno voće“  Da li trebam reći da postoji red, rad i disciplina u svakom koraku.... ? koliko me muštra, bojim se, preći će mi u naviku ovakva disciplina ... svakodnevni razgovori pomažu i u duhovnom napretku... snaga koja kao da iskri polako prelazi i na mene... istina, ima se tu još za raditi, popraviti, krpati...ali, uz ovakve „mjere opreza“ uspjeh je zagarantiran.... a kada tome pridodam i snove kojima, moram priznati, prekinuta je suša posljednjeg desetljeća... tada nije niti čudo da se budim ( kako kad... nekad ujutro, nekad u podne) sa smješkom.... već je postao ritual da, uz „jutarnji čaj“, dijelim svoje „slike“ s njima.... a kako su vezane uz prošlost i neku nedohvaćenu sadašnjost, tako imamo neiscrpnu temu za pojašnjavanje...uz totalno različita viđenja...ali, kako punica kaže..“do jučer nisi ni sanjao...a sad bi tumačio snove....kaj god... „ prihvaćam to „znalačko i iskustveno“ obrazloženje i čekam vidjeti što oni, doista, znače..... A dok ja čekam, iščekujem... prepuštam se notama....  Dodatak: Neko vrijeme me neće biti zbog „obveza“ prema budućnosti....ali, vraćam se brzo.... U suton... (Dobriša Cesarić) U suton, kada prve zvijezde I prve gradske lampe sinu, Kad ljubavnik o dragoj sanja, A pijanica o svom vinu — Ja tiho hodam pored kuća U kojima se svjetla pale; Sva zla, i nevolje, i sumnje Najednom budu posve male. I smiješim se u meki suton, Od zapaljenih zvijezda svečan, I osjetim dubinu svega, I da je život vječan — vječan. |
- 22:11 - Komentari (45) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||