smotani

srijeda, 27.06.2012.

ni kriv ni dužan....

Neplanirano, ekipa me pobrala za dugi vikend na more... neki su uz njega dodali i koji dan starog godišnjeg pa se i moj boravak, upotpunjen slijedom događaja, produžio za dodatnih par dana..... Naravno da sam prvih dva dana uživao.... plivao tri puta dnevno po skoro sat vremena.... mučio ruku koja je, polako, odavala zahvalnost... a tijelo, um, misli, prožete predivnom toplinom, nježnošću svakog zaveslaja, kao da su se punili nadnaravnom snagom, nekim osjećajima koje sam, silom, htio dijeliti.... još kada sam predvečer.... u trećoj šihti plivanja... zasjeo u kafić na zasluženu pivicu, uživao u čudnovatom zalasku sunca....tada doista, svaka riječ, kvarila bi te ispunjene pore.....slika je govorila više od riječi..... ili nije...? Ali, uvijek....uvijek taj ali.... jedno predvečerje.... završeno plivanje, ekipa u kafiću na obali... naručeno zasluženo piće.... lagana ćakula, uživanje, pošalice.... i.... odjednom....s drugog stola galama... samo sam se okrenuo...a ono.... Ma znao sam ja da se ne treba baš u sve miješati, da ne trebam svoj nos baš svugdje gurati...ali, ipak... teško je ne reagirati kada se, stol do vas, započne voditi pravi rat... kada neko napadne iz bolje, stojeće pozicije, osobu koja opušteno sijedi, pijucka piće i uživa u danima odmora.... i, kada pri tom, još kao usput, dobite zaušnjak.... naravno da sam skočio, reagirao, ne... ne s namjerom udariti, vratiti... već pokušat smiriti situaciju.... i, dok sam ja skočio, stao se između „vatre“ amortizirao sam još jedan udarac šakom, poprilično jak, namijenjen totalno zbunjenom muškarcu srednjih godina .... a ja sam mislio da sam samo ja u takvim situacijama zbunjola.... kako sam dobio taj udarac, ugledao sve zvijezdice sazvježđa ...a još se i sunce vidlo.... ostao sam malo ošamućen...a moja je ekipa skočila sa meni tada nejasnim namjerama.... no, jedini cilj im je bio spriječiti amortizaciju i drugog udarca koji je krenuo prema tampon zoni...tj meni... na žalost... nisu stigli... .ali, nakon tog drugog amortizera shvatio sam da mi je glava poprilično tvrda i mekana... nije se raspala samo je krfca potekla........ moja je ekipa primila tipa i praktički ga odnijela nekoliko metara.... tada sam se pobojao da će uzvratiti ...ali, nisu.... ispratili su ratnika, prišli stolu...i, pomalo u nevjerici gledali mene, krv koja je poprilično natopila ručnik kojim sam bio ogrnut nakon plivanja, muškarca koji je još uvijek, okrvavljena lica sjedio..... uletio je konobar sa vrećicama punim leda... malo gosponu na klupici, malo meni...tada me spopao smijeh.... iako su suze klizile od prvog, dosta bolnog udarca u nos.....srećom... krvi je bilo malo koliko je moglo biti....čvorugu na glavi ledio sam ne bi li spriječio rast roga.... nakon tih, prvih hladnih zahvata.... i pomalo dolaska sebi od sveprisutnog šoka.... napadnuti je „muž“ onako izbezumljeno upitao „a što vam bi? Kam pa ste vi pohitali?“... pogledao sam ga... i po malo kroz smijeh odgovorio...pojma nemam...ali, nisam mogao podnijeti da dobim zaušnjak bez ikakvog razloga... – doduše, njega sam dobio jer ste se vi vrlo uspješno izmaknuli pa je vas fulao a pogodio mene.... a onda... jedna spontana reakcija u stilu „smiri se čovječe“ ... i dodatne dvije šake u glavu koje.... a bile su poprilično jake.... sve se odigralo u sekundi.... i ekipa nije ni mogla bolje i brže reagirati... jer, bili su i udaljeniji a neki čak nisu niti vidjeli kada sam pobro prvu šamarčinu pa je, u naknadnoj analizi, pala i ova konstatacija „ bate, mislila sam da mu je sunce naškodilo... odjednom je skočio kao da ga je nekaj u dupe upiklo i stal se ko boksačka vreća između njih...“ ... e draga moja... ovaj si komentar iskupila brižnim pitanjima i mijenjanjima obloga poslije .... a i vožnjom doku.... hvala ti.... kako god, pregled je pokazao da sam malo uzdrman... da je nos skoro stradao na pola, da je glava dobila svoje.... ali, sve u svemu, produžilo je boravak za koji dan i dodatno uživanje u predivnoj plavoj oazi... doduše... dva dana bez plivanja po preporuci stručnjaka.... koja sam iskoristio na sebi svojstven način..... loveći predivne galebe u svim pozama.... ali i ostale leteće objekte..... uz svu potragu..... činjenica je.... ribe je u moru sve manje.... ko me to gleda ...? koje gužve.... popevke sem slagaal i roojžiceee braaal....... kuc kuc, ima li koga? nadzorna kamera..... vidim te.... psst... ne vidi nas.... ali i u predivnim upoznavanjima otoka kojeg sam oduvijek volio i s kojim, iako me više ništa materijalno ne veže, vežu me predivne uspomene ali i, još uvijek, poneki neistraženi kutci... o kojima.... drugom zgodom ( moram se požuriti vratiti lap..... nagrada kafića za junačke boli je i ova posudba.... da ne moram sjediti tamo već u frendovoj buksi i uživati u, makar kratkom, letu u svojoj oazi..... ali, bliži se fajrunt pa i ja moram požuriti )

- 01:24 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.06.2012.

moji ljubimci :)

Vrijeme sa dvije ruke doista prolazi brzo. Puno je „zaostataka“, narasle trave, „podivljalog“ vrta.... i, sad bi mi dobro došla još jedna ruka... makar u gipsu... no, šalu na stranu, ovo promjenjivo vrijeme pogoduje izraslinama svih vrsta... pa i travi koju volim ...ali, lijepo podšišanu...što znači, košenje je jedna od aktivnosti koja me okupirala... Znam, znam da sam već dosadio svojim biljkama zato ću ovaj puta više pažnje posvetiti životinjicama koje, zajedno sa mnom, uživaju u ovom predivnom okruženju.... vjeverice sam nedugo podijelio s vama i, moram priznati, ne napuštaju me... doduše, sad kao da slute da ih hoću sliknuti pa se pojave kad sam bez aparata...ali, dobro, neka one uživaju .. a uživam i ja.... zeko koji me prije par dana dobrano prestrašio svojim trkom ( nisam siguran ko se koga uplašio) nije mi dozvolio da se snađem a kamoli da ga ovjekovječim.. no, bio je predivan i... brz ... i, povremeno se pokaže... na pristojnoj udaljenosti... tek toliko da provjeri kakvo je stanje u njegovom vrtu i da li „zrak čist“ na putu do zelja No, ako mi je zeko pobjego... ako se vjeverice više ne daju slikati, ima nešto što mi se često pojavljuje, pa sam, ipak, uspio i neke „primjerke“ ovjekovječiti.... ako ste mislili da je kornjača spora...eeee... tu ste se prevarili... ovu brzicu sam lovio po travi sve dok nije shvatila da nije moj plijen... a tada smo se i poigrali travkom, sva mi se pokazivala kako je lijepa... i, kad sam joj dosadio.... kao da je mahnula repićem i... otišla svojoj ekipi.... konačno sam, malo primio se flakserice i radio čistac sa poprilično naraslom travom... toliko sam to trampavo radio ( nisam još čitav sa rukom) da sam čuo smijeh koji je dolazio... kao iz trave...bacio sam pogled u tom pravcu ... i ugledao plavušu koja se, iako stidljivo, podrugivala mom novoprimjenjenom načinu košenja... i kada sam započeo razgovor s njom, pitao ju što je smiješno? Zar joj nije ljepše kad je pokošeno? ...ona se, vrlo ponosno, pokazala u cijeloj svojoj ljepoti i veličini..... kao da zna da volim plavooke... prešetavala se ko na modnoj pisti... dok nešto nije zašuškalo u travi ... bit će... uplašila se da ju dragi ne vidi kako baca oko....( a je baš našla na koga...) Moji pjevači koji me često raspolože, ali i noću bude, ponosno su na svojim mjestima, poveli jednu, meni doduše nepoznatu, ali predivnu pjesmu.... uživao sam u njihovom pjevu koji je razbio neku čudnu tišinu.... I dok sam krenuo nešto popiti na putu mi se ispriječila prvo jedna šarenica.... A onda i druga... koja, kao da je po pravilu „pogledaj lijevo, pogledaj desno“ prelazila meni ispred puta.... Mirno sam ih zaobišao i krenuo dalje...svojim poslom.... No, jedno od najvećih iznenađenja dogodio se kad sam krenuo sam u svoju „kutijicu za sitniš“ baciti neke otpale grančice s voćaka... taman da ću ubaciti grančice.. kad... susret s drugom plavookom... poprilična stasa a bome i proporcija.... iznenadila me ali mi se čini da je i sama bila iznenađena... kao da se pitala...“pa kak me je videl?“ malo sam izvadio drvca i granje....malo smo se gledali, ona se namještala i pozirala kao prava.... i kad smo završili foto session, primio sam kutiju sa poprilično ispruženim rukama (i, iako su mi ruke duge, požalio sam što nisu još duže) i krenuo prema kraju svoje livade... nešto mi se meškoljila i samo sam se bojao da ne izviri i pogleda kud ide.... došavši do kraja... spustio sam kutiju, polegnuo ju.... a ova je vitka plavooka bezbrižno krenula u osvajanje novih teritorija...i, kao da mi je i ona mahnula...“srest ćemo se opet“... ma... ne sumnjam uopće... iako ti rodbina još nije uletila u moju garažu znam... znam da ćete se već useliti u nju.... I sve je to začinio barem jedan leptirko koji je ostao dovoljno miran da uspijem ovjekovječiti njegovo prisustvo... lani ih je bilo tek ponekad i pokoji... ali, ove godine, ima ih već u svim bojama i, siguran sam... ovo je tek prvi u nizu koji mi se „dao“ sliknuti... ipak, ne mogu, barem malo, osvježiti i pokojim cvijetom ovaj post.... i malim sitnim cvjetićima za dragu Valcer kojoj su se tako dopali ( ovi su novonikli u novim bojama) i, iako doista bezbrižno provodim dane, uvijek se pojave neke zavrzlame i „potrebe“ koje, za sada, uspješno rješavam uz pomoć dragih prijatelja... jer nekako... ulijenio sam se.... a zapravo.. samo uživam u predivnoj prirodi, sa konačno lijepim vremenom...i, konačno, polako ali sigurno, realiziram svoj davno planirani „parkić“

- 23:34 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.06.2012.

cvjetni i sretni :)

Kontrola je dobro prošla, i, odmah nakon nje, sa poprilično opreza, krenuo sam limenim ljubimcem prvo u nabavku, a onda i na viksu... srećom, nema puno „gradske“ vožnje pa je i vožnja protekla, donekle, bezbolno ...sada je vrijeme za sve veće opterećenje ruke i polagani ali cjelovit oporavak... iako, kako mi sada sve izgleda, to će proći brže nego sam mislio.... Moj cvjetni raj sve više mi uzima dah, naročito jutrom, kad, pomalo pospan, izletim na terasu i pokušavam uloviti prve zrake sunca ili oblaka – ovisno što nam je g. Vakula priredio.... Zimnica se polako počinje spremati.... kako me kelj ove godine ugodno iznenadio, već sam i jednu rundu spremio u led... Grašak već dobrano berem... a u strahu od lanjske lošije godine.. posadio sam još jednu rundu... juhu.... ako rodi ko prva bit će riži bižija a i ostalih izvedenica na pretek Tikvice, ipak, vape za suncem... no, iako stidljivo, rastu.... mislim da će opet, odjednom, biti ih... i za roštilj.... A paradajzići, polako, ali sigurno rastu.... ne pamtim da sam u ovo doba imao toliko plodova... doduše, ove mi godine malo „kaskaju“ oni mali, pikoline...ali, idu i oni.... polako, ali sigurrno.... Zelje, kao niti jedne godine, čvrsto, nabijeno... još neka malo naraste i bit će to prave salate koje neopisivo volim...ali i krpica sa zeljem.... Paprike, u cvjetnom zanosupPolako hvataju zalet.... Dok se patlidžani, čini mi se, još uvijek srame moje prisutnosti.... Mahune su procvjetale A grah, šepuri se kao „najjači“ među jednakima.... Jabuke, ponosno daju do znanja da se nisam prevario kada sam rekao da će ih ove godine biti... i za ptičice... i za mene.... Nekako slutim da će ljetni meni biti... štrudla od jabuka, bućnica ( ili, tikvenjača kako ju ja od milja znam nazvati) čemu se, svakako, veselim Kako god, zabavno je dane provoditi u ovom miru... iako sa puno dogodovština i „bliskih susreta“... (o kojima imam nekaj za reć,ali ne danas.... jer od nekih se još „oporavljam“ a od nekih sam se zamislio.... pozitivno, dakako ) uživati u nenadanoj situaciji...i, ništa, baš ništa, ma kako se sve složilo, ma kako neki to žele i nastoje, neće mi pokvariti ove gušte... ali i vrijeme za punjenje baterija i opuštanje pred nove izazove... koji će, čini mi se, doći prebrzo... I konačno, vremena za malo slaganje slikica i jedan video...

- 21:14 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.06.2012.

jesam ga :)

Jupi... konačno sam se riješio gipsa... neko zatezalo koje su mi na još tjedan dana omotali oko ruke znak je da stvari dobro odvijaju i da lom zacjeljuje – iako, kao laik, pitam se ... kaj je to zacjeljivalo kad je lom bez pomaka? Kak bez? Pa ja sam se poprilično pomaknul I, ma kako neki šugav dan, tlak, sunce, oblaci, vjetar, kiša ipak sam ispunjen i sretan – a kako ne bi bio... osim što sam se riješio ove teške „priraslice“ konačno sam se našao i sa svojim curama ... nakon duuugggooo vremena ... nakon prethodnih rošada, ali i ovih posljednjih, stvarno su nas razbacali na sve strane pa i mjesto druženja više nije „staro“ nego neko, svima na pola puta... a meni? Ma ko pita mene, i tako sam proleter u prolazu i nemam više mjesto boravka, kaj boravka.... ( barem ne u firmi). Iskreno, očekivale su da ću se predomisliti kao nekoliko puta do sada...ali, ovaj sam puta ustrajan ( doduše, iskreno, motivacija je „jaka“ ).. a kako i ne bi kad su mi se sve kockice posložile da bolje ne može... iako sam godišnji planirao krajem sedmog, početkom osmog.... sve je ispalo da bolje ne može – godišnji, ili ma kako to nazvali, trajat će do rujna – listopada, uz tek povremene obavezne kontrole i obavljanje nekih administratativnih zavrzlama... ma ne, nema tu problema samo moram malo „šetati“ po institucijama .... ali, sve je to jedno novo iskustvo kojeg nekada treba probati. Mislim da ću ove godine nadoknaditi sva propuštena ljenčarenja, godišnje odmore i, napunjen i odmoren, krenuti u osvajanje novih teritorija .. poslovnih, dakako.... iskreno, veselim se jako...ali, više me veseli ovo, nakon puno godina, bezbrižno ljetovanje. Kako više nisam ničim vezan za jedno mjesto, prilika je, konačno, obići i neke rođake, prijatelje, za koje nikada sastaviti dva dana u komadu...i mislim da će ovo biti ljeto za pamćenje... samo da još do kraja poravnamo ruku i da se mogu početi koristiti limenim ljubimcem.... naravno, često ćemo se vraćati u našu oazu u kojoj nikakve nevere ne mogu pokvariti pogled, ohladiti srce... a i moram povremeno provjeriti da li mi je zeko koji me dobrano u petak prestrašio ostavio koji list zelja i ostale zelenjave.... Da li se mahune graška pune – da ne okasnim na berbu Kako napreduju bebe tikvice – jedva čekam pohane... A i paradajzić, koji je poprilično već napunio grane, čeka konačno malo sunca....a ja...ja čekam njegovo crvenilo Istina, ovo sam vrijeme, baš kao i moj zeko u vrtu, uživao u salati, zelju, kelju..., i, konačno, nakon dugo vremena zdravo jeo više dana u nizu.... doduše, moram priznati, vratolomija je raditi klopu jednom rukom pomažući si tek malo prstima desne za pridržati neke stvari...ali, zato je svaki obrok bio sladak i ispunjen nekim posebnim zadovoljstvom .... pa čak ni dosta loše vrijeme, česte grmljavine, kiša, nisu mi mogle skinuti osmjeh ispunjen predivnim ružama koje kao da znaju kako su lijepe... malo se „šepure“... i, iako ih kiša neprestano pere i umiva sjaje posebnim sjajem i toplinom.... baš kako se i ja osjećam nakon današnjeg dana.... ali i svih ovih dana.... a kako stvari stoje, mislim da ću se previše raspustiti s ovim „slobodnim“ vremenom..... Mirišu i cvatu

- 21:31 - Komentari (25) - Isprintaj - #