Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
ponedjeljak, 04.06.2012.
jesam ga :)
Jupi... konačno sam se riješio gipsa... neko zatezalo koje su mi na još tjedan dana omotali oko ruke znak je da stvari dobro odvijaju i da lom zacjeljuje – iako, kao laik, pitam se ... kaj je to zacjeljivalo kad je lom bez pomaka? Kak bez? Pa ja sam se poprilično pomaknul
I, ma kako neki šugav dan, tlak, sunce, oblaci, vjetar, kiša ipak sam ispunjen i sretan – a kako ne bi bio... osim što sam se riješio ove teške „priraslice“ konačno sam se našao i sa svojim curama ... nakon duuugggooo vremena ... nakon prethodnih rošada, ali i ovih posljednjih, stvarno su nas razbacali na sve strane pa i mjesto druženja više nije „staro“ nego neko, svima na pola puta... a meni? Ma ko pita mene, i tako sam proleter u prolazu i nemam više mjesto boravka, kaj boravka.... ( barem ne u firmi). Iskreno, očekivale su da ću se predomisliti kao nekoliko puta do sada...ali, ovaj sam puta ustrajan ( doduše, iskreno, motivacija je „jaka“ ).. a kako i ne bi kad su mi se sve kockice posložile da bolje ne može... iako sam godišnji planirao krajem sedmog, početkom osmog.... sve je ispalo da bolje ne može – godišnji, ili ma kako to nazvali, trajat će do rujna – listopada, uz tek povremene obavezne kontrole i obavljanje nekih administratativnih zavrzlama... ma ne, nema tu problema samo moram malo „šetati“ po institucijama .... ali, sve je to jedno novo iskustvo kojeg nekada treba probati. Mislim da ću ove godine nadoknaditi sva propuštena ljenčarenja, godišnje odmore i, napunjen i odmoren, krenuti u osvajanje novih teritorija .. poslovnih, dakako.... iskreno, veselim se jako...ali, više me veseli ovo, nakon puno godina, bezbrižno ljetovanje. Kako više nisam ničim vezan za jedno mjesto, prilika je, konačno, obići i neke rođake, prijatelje, za koje nikada sastaviti dva dana u komadu...i mislim da će ovo biti ljeto za pamćenje... samo da još do kraja poravnamo ruku i da se mogu početi koristiti limenim ljubimcem.... naravno, često ćemo se vraćati u našu oazu u kojoj nikakve nevere ne mogu pokvariti pogled, ohladiti srce... a i moram povremeno provjeriti da li mi je zeko koji me dobrano u petak prestrašio ostavio koji list zelja i ostale zelenjave....
Da li se mahune graška pune – da ne okasnim na berbu
Kako napreduju bebe tikvice – jedva čekam pohane...
A i paradajzić, koji je poprilično već napunio grane, čeka konačno malo sunca....a ja...ja čekam njegovo crvenilo
Istina, ovo sam vrijeme, baš kao i moj zeko u vrtu, uživao u salati, zelju, kelju..., i, konačno, nakon dugo vremena zdravo jeo više dana u nizu.... doduše, moram priznati, vratolomija je raditi klopu jednom rukom pomažući si tek malo prstima desne za pridržati neke stvari...ali, zato je svaki obrok bio sladak i ispunjen nekim posebnim zadovoljstvom .... pa čak ni dosta loše vrijeme, česte grmljavine, kiša, nisu mi mogle skinuti osmjeh ispunjen predivnim ružama koje kao da znaju kako su lijepe... malo se „šepure“... i, iako ih kiša neprestano pere i umiva sjaje posebnim sjajem i toplinom.... baš kako se i ja osjećam nakon današnjeg dana.... ali i svih ovih dana.... a kako stvari stoje, mislim da ću se previše raspustiti s ovim „slobodnim“ vremenom.....
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )