smotani

srijeda, 30.05.2012.

Moj osmijeh i ja :)

Kako se uskoro bliži kontrola i moja nadanja za skidanje ovog „glomaznog otpada“ koji je postao moj sastavni dio ( kao neka priraslica), sve se više opraštam sa ovim trampavim danima koji su, za ova skoro tri tjedna, donijela puno novih dogodovština. Taman sam se priviknuo na jednorukog... mogo bi i zaigrat jednorukog đeka... nadam se da jedno, gotovo pogibiljno rastezanje po livadi neće ostaviti posljedice na „zaštićenoj“ ruci...i da ću, konačno, slijedeći se tjedan primiti kosilice... baš ove kiše pogoduju travici... Stacioniran bez prijevoznog sredstva ovisim o nabavci frendova...ili, dobroj volji da me u istu povedu. No, dobre volje jučer nije nedostajalo.... i, ne nije samo nabavka bila u pitanju... otišli smo u „mali grad“ prije moga... i tako se tamo, barem što se velikih dućana tiče, snalazim odlično ( pa kad su mi i inače usput) a ono što ne... pomogao je frend, njegova žena koju smo čekali da dođe iz Zg s posla... i dok smo na predivnom trgiću ispijali piče pogled mi je stalno bježao u pravcu busa i vrebanju prolaznika... žarko sam želio ugledati jedno lice... jer, imao sam ja još jednu namjeru... no, na žalost, ili zaokupljen razgovorom, ili loš tajming.. nisam uspio svoj inat ostvariti u djelo... ali, zato smo se lijepo napričali, nasmijali..i, slobodno mogu reći... baš sam se, u inat lošem danu, dobro proveo... Previše vremena ostavlja prostora za „prebiranje“ po životu, situacijama.... pa sam tako i ja ovo vrijeme „trošio“ ... sigurno ne uludo... ponekad ostaneš bez teksta kako pojedinci mogu „iskonstruirati“ situacije, kako mogu složiti tako dobru fabulu koje se ne bi posramio i sam Spilberg.... a sve u cilju dokazivanja sebe, svog „viđenja“, svoje „istine“.. pokušao sam naći opravdanja i, pomalo ogorčeno, shvatio da i kada ustvrde da su u krivu hvataju se za „slamku spasa“, „razumljive sitnice“, i ostaju pri svome gazeći pri tom ne samo mene već i sve što je, na ma koji način, imalo veze sa mnom.... pokušao sam dokučiti što se to u ljudima dogodi da kontra svih ustraju... ma, iskreno, kada sve zbrojim i oduzmem, nemam se čemu čuditi.... obično svi polazimo od sebe... nepovjerenje, nesigurnost, nezadovoljstvo životom, obitelji, poslom...utječe na percepcije koje, meni nepojmljive, ali u drugima stvaraju „realnu“ sliku nečijeg života.... i sve to ne bi bilo uopće čudno da pri tome ne blate, vrijeđaju, oskvrnjuju i one kojih više nema, koje nisu niti poznavali...ne samo život jedne osobe... , da pri tom tu svoju sliku toliko nasilno ne prenose drugima uvjeravajući vjerojatno pri tom i same sebe u „istinitost“.... kažu... više puta ponovljena laž postaje istina.... baš kao u svakodnevnom životu shvatio sam da „ispravak netočnog navoda“ tu ne pali, nema smisla... jer sama je konstrukcija već toliko korijena pustila... ali, ima lijeka... jednog po jednog, onog do kojeg mi je stalo, osobno razuvjeravam u sve netočnosti...i, baš se dobro osjećam.... moralno... i zato je i ova kava u „malom gradu“ imala svoj cilj... doduše, nije se ostvario.. .ali, prošla me huja... ima drugih kojima se treba posvetiti, do kojih mi je stalo... na žalost, od „sasipanja u lice“ ostala je tek slatko ispijena kava, sok, lijepo provedeno vrijeme... a to je daleko ljepše od planiranog „susreta s predumišljajem“.... ili, kako kaže moj frend... a kaj briješ stari.... svi imamo dosta svojih sr.... neki više, neki manje... nećeš valjda i tuđa sr... pokušavati razumjeti, nalaziti opravdanja za zlo koje ti nanose? Daj stari, oladi.... sad smo obavili nabavku i mogli kod tebe i nekaj pojesti... iako, nakon kratkih konzultacija, shvatili smo da trebamo svakako pribaviti neka sredstva i snimiti film po ovom scenariju.... jedino, sa autorom se moramo dogovoriti oko provizije.... glumce, stvarne likove, imamo, filmaša ima i u blogosferi ali i u našoj okolini i... eto dobre večernje zabave... No, već današnji pogled, uživanje u lijepom danu, u prekasnim, novim figuricama - Graškovima koje mi je Gali dala inspirirana nekim događajima ispričanim ovdje, mojim trenutnim izgledom kada je odvalila od smijeha, potvrđuje još jednu narodnu.... poslije kiše uvijek dolazi sunce.. istina, neki ga od svog „pogleda“, sunčanih naočala i ne vide, njima ga žele sakriti i drugima, ali, vjetrovi što pušu, ma u kojem smjeru, meni su rastjerali te mrene ali i nastojanje i želju dokazivanja pojedincima.... koji se sami ograde, sami otjeraju svojim viđenjima, kojima je njihov pogled i samouvjerenost dovoljna i jača od svega lijepog što je bilo, od predivnog što je trebalo biti, tada ne treba ispravljati krivu Drinu... već... pustiti ih da mirno teku..... svojim tokom...a meni preostaje puno druženja i lijepih prijateljstava .... Moj osmijeh ne silazi od sve većeg „svrbljenja“ ruke – kažu, to je znak da zacijeljuje ... a ja kažem to je znak da je prljava.... – od sve boljih vijesti vezanih uz posao, do predivnih šumskih jagoda koje u svakodnevnoj šetnji trošim obilato, , rotkvica, salate i ostalih plodova u kojima redovito uživam..... do paradajza, paprike koji kao da zajedno sa mnom rastu.... sve veći.....i jači....

- 20:31 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 22.05.2012.

Slatki prekidi :)

Kako sam jučer dobio poziv na jedan razgovor vezan uz posao prvi je problem bio prijevoz...ali, uvalio sam se susjedu koji svaki dan ide na šljaku... doduše, malo sam se teže ustao.... Naravno da sam ponio i lap kojeg sam preko „interne dostave“ proslijedio kolegi na provjeru.. malo je nešto poprčko i, konačno se opet mogu logirati s ove naprave i nesmetano ( kad signal dozvoli) hodočastiti po netu.... ali i, odmah na početku, pohvaliti se.... kako nisam mogao prije se pohvaliti dok ovo čudo nije „popravljeno“ i dok se nisu prestali pojavljivati neki cookiji koji mi nisu dali u editor, učinit ću to s malim „zakašnjenjem“ ali još uvijek punog srca ispunjen dojmovima koje, nisam siguran kako opisati... nakon nekih zavrzlama koje su mi se prethodnih tjedana događale stigla mi je poruka da se imam nacrtati bilo kad i bilo gdje, zajedno sa novom prijateljicom ( koju sam već spomenuo) .... Gali, koja, sada sam bio uvjeren, ne trpi ne kao odgovor bila je uvjerljiva da nas želi vidjeti i dati mi darak ( da jedan) kojeg mi je odavno najavila... istina, prvo nisam ozbiljno shvaćao a i mislio sam kaj, pa na gruntu sam, ko bu sad u grad...ali, upornost, ali i neki drugi elementi uvjerili su me da mi „nema druge“... malo je bilo teže organizirati da neko dođe po mene... ali i tu sam prepreku nekako riješio i, uspješno se ( makar sam i krivo rekao naziv kafića...) našao sa dvjema damama... iskreno, cijelo sam se vrijeme malo „bojao“ ako će Gali govoriti u svom „žargonu“ pa ja ju niš neću razumjeti.... no, strah je bio nepotreban.... svi troje smo se lijepo ispričali i, iskreno, imam osjećaj da se sto godina znamo... iako, Gali sam upoznao na neki način i ovdje na blogu... ovo, neposredno iskustvo, nosi i dodatnu snagu i širinu.... da li moram govoriti kako je specijalnu rupu na kutiji s poklončićima napravila da kao jednoruki mogu ravno nositi? Da me upozorila....ako dođe u komadu doma... i, kao što vidite, ma kako nespretan i malo otežan život jednom rukom ipak sam u komadu donio predivne figurice u koje je ugrađeno toliko ljubavi i strpljenja... da sam se posramio svojih „poklona“... pa kad ja nisam umjetnik te vrste poslužio sam se kupovnim darcima... nadam se, barem malo „korisnim“ dragoj Gali... no, kako god, slatka je bila ta kava... ali, ono što će zauvijek ostati je prijateljstvo i ove predivne uspomene.....koje ću pokušati opisati Galinim riječima ( ako sam dobro popamtio) gajdaš posejdon i mali mago..... kaže Gali...on dipli diple a mi plešemo kako on svira...istina, ponekad u životu drugi sviraju a mi pokušavamo hvatati korak....ali, nismo svi plesači zato, ovaj mago, kao simbol meni omiljene „pokude“ pokazuje da smo ipak, makar nekim višim silama, zaštićeni sova – Barbara – čuvarica Marinove konobe u Omišu .. koliko se sjećam, Gali je pisala o toj konobi... danas više nema ni barba Marina ali ni sove Barbare... on je umro u 84 godini a nju su otrovali neki neljudi..konobu „kod barba Marina“ u starom dijelu grada radi i danas vodi njegova kći Sanja..ostala je onakva kakva je bila...prava konoba..... galeb... kaže Gali... zna se čega je galeb u Dalmaciji simbol...ali ovo nije taj galeb... to je galeb Jonatan Livingston.....ovu figuru, gotovo istu, dobila je i moja prijateljica jastog... e pa kaže draga Gali... osim što je skup jedna je vrsta raka...a ti si... rak... u rezimeu mi je otprilike rekla.... sve si to osim Posejdona... rakonja po horoskopu,tovar po radu i samoprijegoru ili po čudi...a Jonatan....zbog simbolike koju na krilima leta nosi...sam, ponosan i gord...u visine.... trebam li reći da sam zasuzio... i, nije me sram to priznati... i kada sam vidio da su u kutiji ostali mali pužeki, školjke, papirnate ptice.....kao eho dolazio je njezin glas....sve je to doplovalo do tebe s mirisom bora, šmrike, mora i soli...a pri tom, u svemu tome ko u ogledalu se možeš vidjeti...zaista, čak i u tim malim sitnim pužićima koje sam nabacala ko potporu da budu sigurniji..i oni simboliziraju u konačnici koliko smo svi tako sitni pod zvijezdama ili pak prema oceanu..... ( nisam siguran da je baš doslovno...ali, skoro...jer, duboko mi se to urezalo...) e pa draga Gali... što reći... do HVALA TI još jednom... i vjeruj, još uvijek sam pod dojmom tog susreta...od tvoje „naredbe“ do „izvršenja“.... ali i samom puninom i iskrenošću tog susreta.....ma, nemam riječi..... Što se samog osnovnog zadatka i razloga današnjeg odlaska u grad tiče, iskreno, sretan sam što sam konačno odlučio maknuti se s mrtve točke i ma koliko pokušaja bilo sa ma kojim rezultatima... sad i tako imam vremena, barem osjetiti tu tremu, tu nervozu ali i ono nadanje.... i dok sam, još pod dojmom testiranja čekao na razgovor, malo sam se prošetao....i, zagledao u jedn izlog... osjetio sam da me neko fiksira... pogledao sam..i, naravno, kakav jesam nisam ništa vidio.... ali, zato sam čuo... „ a kaj sad, otkada si se iz temelja promijenio ne prepoznaješ šul frendice?“.. dobro.. nisam na prvu, ali na drugu sam se dozvao pameti... draga frendica iz škole koja me i na blogu „prepoznala“ zahvaljujuć nekim opisanim dogodovštinama ( prije bi rekao da me naslutila pa na „minu“ dobila jer je i ona blogerica i švrlja ovim svijetom ) a kako ne bi kad ovako, malo kamufliran, svojim poznatim tupim pogledom gledam i čudim se cijenama, hitala je s placa natovarena nekom zelenjavom, predivnim jagodama, paprikama i vrag zna čime sve ne ... naravno da je taj njen trk prekinut kratkom pauzom, kavicom i slatkom ćakulom.... nevjerojatno je kako vrijeme brzo prolazi... kao da smo se vidli prije neki dan...a kada smo se zamislili... prošlo je barem šest mjeseci... sve me bilo strah pitati kako to da je u ovo doba u nabavci... radno je vrijeme... da nije dobila otkaz... ali, brzo smo razjasnili... na godišnjem je i nastoji mužiću spremiti ručak iznenađenja... hm... zelenjava, vitamini... jagode... OK.. ne bum niš dalje reko.... ali, imala je ona nekaj za reći ... dobro me pogledala, prepipala, jer, čula je da sam se promijenio... hm... pa jesam, strgal sam ruku... no, nakon kraćeg razgovora shvatio sam o čemu govori i bojim se da smo smijehom išli na živce dvjema starijim gospođama koje su nas tako prijekorno gledale i kao da su pitale „ eto... kažu nema posla a oni se glupiraju po kafićima...“ iako se za dobrim konjem uvijek praši, kako kaže narodna ( ali i još jedna draga mi blogerica), draže mi je biti omiljeni magarac... nekako, na to sam navikao...no, kako god, praši se na sve strane...ali, ma koliko me u početku pogađalo, sada se privikavam ... neka.... kad smo mene pretresli i kad je ustanovila da sam, ipak, ostao isti prešli smo na nju...ma ne, ne doslovno.... saznao sam da je napredovala i u to ime popio i jednu čašu kole koja mi je tak lepo legla da sam i sam ostao iznenađen.... nervoza, grč pred razgovor, ali i još neke stvari malo su mi odvraćale misli...do okršaja pred „porotom“.... sve u svemu, više sam nego zadovoljan.... i, sretan..... moja je potraga završila vrlo brzo.... mislim da sam s današnjim danom nakon, zaokružimo – ko broji sitnice, četvrt stoljeća odanosti odlučio se na veliki korak.... no o njemu kad dođe vrijeme Što se biltena tiče.... ruka ne boli ali je teška, a bome sam ju i zaprljao ( stalno perem taj gips... )..... kronično sam neispavan i poremetio sam san do te mjere da zaspim čim se negdje utaborim i namjestim ruku...pa sam tako lijepo zaspao na klupici pred kućom, a probudila me susedova kravica (koji muuuu šok), za stolom gledajuć TV... evo i moje radilice, vjetar... na ranču oprašuju do neki dan predivne cvijetove i pretvaraju ih u predivne plodove... ništa bez oprašivanja.....a sve polako raste, niče...a ja, iskreno, prvi puta u životu, ovako upijam i uživam u prirodi.... na duže.... i bez opterećenja – ne računajuć gips i normalne, ljudske stresove.... prošli put sam pokazao dijela krtice...a sada...... ulovio sam njenu guzu odužio sam...ali, ako se uspijem logati, dobiti signal... to je pun pogodak... pa onda bar da iskoristim, ali, ipak, mislim da ću sada sa malo popravljenim lapom bolje funkcionirati....

- 21:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.05.2012.

osvježenje...

Danima sam na ranču plesao indijanski ples dozivajuć kišu... teško mi je jednorukom zalijevati...i, očito sam ju uspio dozvati... iako sam svaki dan dao malo vodenog života svojim biljkama, ipak je kiša od jučer i noćas, pomogla mi u, trenutno, težim zadacima...ali i donijela malo osvježenje ... da malo... morao sam peć potkuriti... Moram priznati, jedino što mi nedostaje u ovim danima na bolovanju je bolja veza neta na mom ranču... kako nemam običaj slušati vijesti malo se osjećam odsječen od svijeta...a nedostaje mi i ovaj kutak lijepe i iskrene riječi dragih prijatelja... jer, odustanem nakon što pet minuta učitava stranicu ( a ko ne bi) no, sad ću ja to nadoknaditi, koliko stignem, jer, ako bude sreće već sutra nakon kontrole i najvjerojatnijeg gipsa ( samo se nadam da nisam jače uneredio ruku ) lovim „prijevoz“ na viksu. Još da je lijeva ruka u pitanju, bilo bi lakše ...ali, s desnom u gipsu ne mogu se nositi osim da nabavim auto sa desnom stranom volana i mjenjačem na lijevoj....i doslovno se „pravim Englezom“... No, kako god, ovo proteklo vrijeme donijelo je puno promjena u mom životu ( osim strgane ruke, odnosno, lakta) ali i još jednu potvrdu one narodne „svako zlo za jedno dobro“.... istina, bez tog sam lošeg i mogao...ali, da nije bilo njega ne bi se dogodilo ni ono dobro ... jedno predivno poznanstvo, koje, već sada sam dovoljno samouvjeren, prerast će u jedno drago prijateljstvo.... i opet sam na svojoj koži osjetio kako se s nekim ljudima možeš mimoilaziti na poslu, na nasipu, u gradu, a da ih, čak niti ne zamijetiš .. a onda, splet okolnosti ( i sad nek kažem da su loše...) , dovede te do upoznavanja i...stvari same krenu...a neeee... nisam mislio na takve stvari...jer, zauzeta je i ni u primisli mi to nije bilo...ali, prijateljstvo, druženje, pa čak i pomoć koju mi je ponudila... nikad ne odbijam ( i ne, nisam se „zbližio“ zbog te pomoći s njom....ali, dobro je došla)... o tom ću poznanstvu ali i prijateljstvu, uskoro malo na šire...jer, zaslužuje taj dio, kao i svaka životna priča, svoj uvod, zaplet i rasplet...a kraj... njega, koliko sada osjetim, neće biti.... doduše, povući će ova životna istina neke „krajeve“ ali... rekoh, o tome ću jednom zgodom, kada sve „sjedne“ na svoje... i, iako zahvalio sam osobi koja je „krivac“ tom poznanstvu, učinit ću to još jednom, na vrlo osebujan način ...... doduše, druga strana je, kako to uvijek biva, na čudan način saznala kako „prijatelji“ iz okoline skrbe o njoj.... i, koliko sam ju upoznao, ne želim ni pomisliti kakav će njezi način „zahvalnosti“ biti... Kako sam malo hendikepiran jer, osim ruke koju sam prepolovio, poprilično sam natukao i nogu a bome i kuk – a dobro sam i prošao obzirom da sam letio s lojtre ( bolje da nisam očitavao brojilo, mislim da bi me jeftinije došlo platiti veću cijenu struje) i teško je s jednom rukom, makar i lijevom koju ja jako volim i s kojom se bolje služim nego desnom, uživati u radovima u vrtu.... ali, koliko god trampavo i sporo, očito je da biljke osjete moju privrženost i vraćaju mi svojim napretkom..istina, ovih sam dana puno s njima pa sam im možda i dosadio svojim stalnim prisustvom...... ( koliko god se približio, vjerujte, teško je slikati jednom rukom, naročito stoga što su aparati rađeni za dešnjake....a trenutno sam.... i jedino.... ljevak) Procvali grašak Paprika.... Paradajz.... Bit će konačno i jabuka za ocat A da je mom peršinu lijepo pokazuje i ovaj zaljubljeni par kojeg ni ja nisam zbunio kada sam isti brao.... I kako vremena u prethodnim danima bijaše na pretek za voajere ( vidi se i na gornjoj slici) tako sam i „nanjušio“ krticu i njezin pohod... doduše, lakše bi bilo i ljepše da sam mogao s dvije ruke i normalno „okidati“ ali.... rezultat je očit.. Ostaje još sutrašnje skidanje longete i nadanje da nisam dodatno sredio ruku.... obzirom da nisam, prema naputku, mirovao....i gipsaona..... a onda, hvatanje nekog od prijatelja da me „prebaci“ do ranča....i, haj lajf na duže....

- 16:55 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.05.2012.

kratki povratak u civilizaciju :))

Kako kaže meni draga frendica, blogerica... ako i nemaš vremena... samo mahni da je sve u redu ... Ma, iako i nije sve u nekom redu, iako ima i malih problema... o njima neću... jer, siguran sam.... riješit ću ja sve to, kao i do sada... nekako.... a i isti su mi priuštili neki inat u meni i nagli „odmor“.... I spas sam, neplanirano, na dulje... potražio u svojoj oazi.. doduše, neke me obveze natjeraju da se vratim malo u grad, civilizaciju.... pa i netu do kojeg, na žalost, još uvijek na viksi nemrem bez problema...i, uz neke putešestije koje zadnjih dana uzimaju danak vremenu ali i daju slobodu kretanja... bilo bi lijepo kad bih nesmetano mogao na netu dijeliti svaki dijelić ljepote u kojoj uživam.... ali.... makar dio.... ( ne, nikad neću uspjeti ko Nisa uslikati unutrašnjost..) ali, trudim se barem uhvatiti suncokret kako raste .... a još je pokriven svojom kapicom... Dok pod pod budnim okom mjeseca Dvojčeki, narcise Prave društvo novopridošlom društvu.... I, uz takve slike... ma kako ne bi iskoristio ovu nenadanu, ali nužnu „slobodu“.....

- 20:39 - Komentari (17) - Isprintaj - #