smotani
nedjelja, 13.05.2012.
osvježenje...
Danima sam na ranču plesao indijanski ples dozivajuć kišu... teško mi je jednorukom zalijevati...i, očito sam ju uspio dozvati... iako sam svaki dan dao malo vodenog života svojim biljkama, ipak je kiša od jučer i noćas, pomogla mi u, trenutno, težim zadacima...ali i donijela malo osvježenje ... da malo... morao sam peć potkuriti... Moram priznati, jedino što mi nedostaje u ovim danima na bolovanju je bolja veza neta na mom ranču... kako nemam običaj slušati vijesti malo se osjećam odsječen od svijeta...a nedostaje mi i ovaj kutak lijepe i iskrene riječi dragih prijatelja... jer, odustanem nakon što pet minuta učitava stranicu ( a ko ne bi) no, sad ću ja to nadoknaditi, koliko stignem, jer, ako bude sreće već sutra nakon kontrole i najvjerojatnijeg gipsa ( samo se nadam da nisam jače uneredio ruku  ) lovim „prijevoz“ na viksu. Još da je lijeva ruka u pitanju, bilo bi lakše ...ali, s desnom u gipsu ne mogu se nositi osim da nabavim auto sa desnom stranom volana i mjenjačem na lijevoj....i doslovno se „pravim Englezom“...  No, kako god, ovo proteklo vrijeme donijelo je puno promjena u mom životu ( osim strgane ruke, odnosno, lakta) ali i još jednu potvrdu one narodne „svako zlo za jedno dobro“.... istina, bez tog sam lošeg i mogao...ali, da nije bilo njega ne bi se dogodilo ni ono dobro ... jedno predivno poznanstvo, koje, već sada sam dovoljno samouvjeren, prerast će u jedno drago prijateljstvo....  i opet sam na svojoj koži osjetio kako se s nekim ljudima možeš mimoilaziti na poslu, na nasipu, u gradu, a da ih, čak niti ne zamijetiš .. a onda, splet okolnosti ( i sad nek kažem da su loše... ) , dovede te do upoznavanja i...stvari same krenu...a neeee... nisam mislio na takve stvari...jer, zauzeta je i ni u primisli mi to nije bilo...ali, prijateljstvo, druženje, pa čak i pomoć koju mi je ponudila... nikad ne odbijam ( i ne, nisam se „zbližio“ zbog te pomoći s njom....ali, dobro je došla)... o tom ću poznanstvu ali i prijateljstvu, uskoro malo na šire...jer, zaslužuje taj dio, kao i svaka životna priča, svoj uvod, zaplet i rasplet...a kraj... njega, koliko sada osjetim, neće biti.... doduše, povući će ova životna istina neke „krajeve“ ali... rekoh, o tome ću jednom zgodom, kada sve „sjedne“ na svoje... i, iako zahvalio sam osobi koja je „krivac“ tom poznanstvu, učinit ću to još jednom, na vrlo osebujan način ...... doduše, druga strana je, kako to uvijek biva, na čudan način saznala kako „prijatelji“ iz okoline skrbe o njoj.... i, koliko sam ju upoznao, ne želim ni pomisliti kakav će njezi način „zahvalnosti“ biti...  Kako sam malo hendikepiran jer, osim ruke koju sam prepolovio, poprilično sam natukao i nogu a bome i kuk – a dobro sam i prošao obzirom da sam letio s lojtre ( bolje da nisam očitavao brojilo, mislim da bi me jeftinije došlo platiti veću cijenu struje) i teško je s jednom rukom, makar i lijevom koju ja jako volim i s kojom se bolje služim nego desnom, uživati u radovima u vrtu.... ali, koliko god trampavo i sporo, očito je da biljke osjete moju privrženost i vraćaju mi svojim napretkom..istina, ovih sam dana puno s njima pa sam im možda i dosadio svojim stalnim prisustvom......  ( koliko god se približio, vjerujte, teško je slikati jednom rukom, naročito stoga što su aparati rađeni za dešnjake....a trenutno sam.... i jedino.... ljevak)Procvali grašak  Paprika....  Paradajz....  Bit će konačno i jabuka za ocat  A da je mom peršinu lijepo pokazuje i ovaj zaljubljeni par kojeg ni ja nisam zbunio kada sam isti brao....  I kako vremena u prethodnim danima bijaše na pretek za voajere ( vidi se i na gornjoj slici) tako sam i „nanjušio“ krticu i njezin pohod... doduše, lakše bi bilo i ljepše da sam mogao s dvije ruke i normalno „okidati“ ali.... rezultat je očit..   Ostaje još sutrašnje skidanje longete i nadanje da nisam dodatno sredio ruku.... obzirom da nisam, prema naputku, mirovao....i gipsaona..... a onda, hvatanje nekog od prijatelja da me „prebaci“ do ranča....i, haj lajf na duže....  |
- 16:55 - Komentari (30) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||