smotani
utorak, 17.04.2012.
Proljetne dogodovštine :)
Nikako da se uhvatim sa svojim dnevnim dogodovštinama u koštac... a nije da ih nema... kako je proljeće obuzelo moja čuvstva, označilo neka buđenja.... tako su se i probudila moja pegulasta iskustva...a taman sam mislio da sam ih preskočio.... bar na neko vrijeme.... Ne, ne mogu se niti svih sjetiti...ali, ona najjača ili možda najsvježija još uvijek imaju prioritetno mjesto u mom osobnom „podsmjehu“ ili me na ista podsjeća po koja masnica..... Podsmjeh... ali i masnica.... obilježeni su u jednom od posljednjih bisera.... kada sam, vratolomnom brzinom preskakao preko samopostavljenih prepreka (a nisu mišolovke) trčeći do veš mašine kako bi zaustavio centrifugu...jer, uvalio sam i pulover kojeg ne bi bilo loše izvaditi prije spomenute aktivnosti  ... ipak nemam starijeg brata da mu uvalim malo „prilagođen“ pulover... i, došao sam... posljednjim atomima snage... donekle u komadu... zaustavio mašinu... i, kopam.... tražeći pulover.... prevrnem sve u bubnju...ali, njega ne pipam... povadim sve majice i ostale iznutrice iz mašine... poprskam kupaonu..jer, nije baš nešto vode otišlo..ali, pulovera nema.... češk, češk... pa nisam lud... ovo sve sam uvalio preprati a cilj je bio.. oprati pulover..a gdje je on??  Bacim pogled u sobu...a ON... ponosan i čio.... na krevetu... urla od smijeha...  dakle, da je mogao progovoriti ko zna što bi mi odbrusio na moju vrlo govorljivu točku koju sam izveo..... i taman kad sam ga htio „klepiti“ zabolilo me rame kojim sam, neki dan, pokušao ravnati prometni znak koji mi se ispriječio na putu... malo "prilagođene" visine nakon što ga je neko lijepo svojim vozilom „poravnao“... dobro.. ok.... razbistri glavu i idemo dalje... dalje... kao u onoj igri... nastavi niz... koju sam kao mali znao često igrati.... navečer, kada je struja jeftinija ( jer opako sam odlučio malo štedjeti...zapravo.. ne trošiti ono što mi ne treba...) pripremio sam bijeli veš... narihtao mašinu...i ojlaaaa... sjetio sam se u deset uključiti... objesit ću ujutro, nakon tuširanja...no, planovi su se malo izmijenili ujutro.... naravno da nisam stavio čisti ručnik  ...i naravno da sam mokar gaco do ormara po njega... i, naravno... naravno da sam zaboravio da u ormariću postoji nekoliko ručnika za upravo ovakve „hitne intervencije“... no, nema veze... po drugi put u dva dana prao sam pod u kupaoni.... to ne bu dobro... buju mi se pločice preveć navikle....  No... kako sreća, naročito ovakvog oblika, ne dolazi sama od sebe...... najnovija iskustva potvrđuju da je vrijeme da se malo „zabrinem“ nad sobom.... kako mi već neki prigovaraju ( kažu, za moje dobro) da sam se malo popunio.... a zaboravljaju da ja nisam kriv za to... nego, konačno neki miran tempo, normalni dani sa uobičajenim šokovima i stresovima ali, ništa iscrpljujuće kao prije, konačno neki hod kroz dane koji daje vremena i za neke moje osobne „borbe“ ali... borbe sa smiješkom i, kako pametni kažu, ne samo smiješkom već i nekim dobrim pokazateljima ... od kojih su neki i na mojoj buši..., koja je, kao zub kad boli, natekla...ali, čini mi se... ne od boli već od nekog čudnog zadovoljstva i opuštanja... dakle... kako mi već brundaju da to nije dobro za moje noge, leđa.... ( ma kaj oni znaju kak se ja, za sada, lepo nosim s time) tako nastojim i glumiti „lagane obroke“ i doma dolazim...gladan kao vuk...  a onda..... kad moje kulinarske vještine dođu do izražaja... jao kuhinji.... ovaj je puta dobila.... jaje na pod... i opet, zadivljen svojim umijećem i dodatnim poslovima... umjesto klope, oprao sam kuhinju... ne kažu badave... svako zlo za neko dobro.... a samo sam... samo sam uzeo kriva jaja... umjesto tvrdo kuhanih.... friška.. pih.... možda je vrijeme da se ipak prisjetim vikenda koji je netom prošao i nabacim smiješak.... za nadolazeći... nikad se ne zna što jutro nosi....    |
- 21:31 - Komentari (23) - Isprintaj - #
srijeda, 11.04.2012.
Proljetna nota....
 Kad pogledom obuhvatim svu divotu Kad prirodo draga spoznam tvoju ljepotu Tiho se u nekom kutu skrijem I po probuđenim osjećajima prebirem Šuma i sjene koje te prate Meni tek daju neke znake A mjesec što nadamnom gordo bdije Kao da neke druge slike snije  Tad jutro pokuca na moja vrata U peći se polako gasi noćna vatra Pogledom kojim milujem ti jutra Kao da čujem „a tek da vidiš sutra...“ I radosno i kroz ovaj dan i zemljom ovom kročim Sve manje se bojim u susret noći doći Jer čekam to novo sutra što sviće Čekam toplinom da ogrije moje biće  Dok predajem se slikama što slijede Sjećanja neka nikada ne blijede Al kao da se tiho spremaju u kutku Dajući mjesta svakom novom trenutku Radost što osjeti se sada Još jedna su, životna nada Nada uz koju svi rastemo dnevno Ponekad kročeći uz nju pomalo sneno  I proljetno buđenje znak je jasan Da životni ciklus zna biti glasan I kako sad stišati buđenje života Kad predivna je njegova svaka, cvjetna nota....  |
- 20:38 - Komentari (17) - Isprintaj - #
nedjelja, 01.04.2012.
Životni i prirodni kontrasti....
Još jedan vikend... ne baš uspješan kao prethodni... ali vikend koji će i te kako ostaviti traga.... ponekad mislimo da je riječima moguće izreći svaki osjećaj koji u nama budi emocije svih snaga i svih boja...ali, nije baš tako... i kada se spremim te boje oslikati, emocije izreći... kada sam spreman suočiti se s bojama, emocijama možda sasvim drugih nijansa.... dogodi se da me riječi zaustave... da me vrate s puta na koji sam krenuo....i, parkirajući u svom nespokoju shvatim da su kontrasti osjećaja, šarolikost boja... nešto je što je obojilo ovaj vikend... baš kao i vrijeme procvalu, proljetnu prirodu ..... koja je, u jeku svog buđenja... jutros bila umivena snijegom.....  Dok u kutu sobe, uz svijetlost svijeće Odajem zahvalnost i želju za spas planete Misli mi našem nesuđenom susretu lete Osjećam se kao malo, nezadovoljno dijete... Ali, život svoje stranice piše Gorčinu ne mogu saprati niti kiše Tek misli su tu, koje i dalje istom snagom zrače Misli koje mome srcu nešto znače.... Koliko god život nosio nas svijetom ovim Uvijek nas iznenadi situacijama novim I možda uvijek naučimo nešto novo Možda ponekad ostaje tek mrtvo slovo.... Ali slova, ispisana srcem nikad ne blijede Odolijevaju naletu svake nevere Ostaju kao svjetionik u mraku I donose, makar skrivenu, sunčevu zraku Ugrijat će ona livade što oko nas se zlate Ugrijat će i naše na zraku provedene sate Osvijetlit će biljke predivnim sjajem A crne misli zaboravu predajem Jer.... život nas nauči kročiti njime Ne, ne kao ispisane rime... Kao stihovi što na listu se nižu Kao da pletu ribarsku mrižu... Možda ponekad zapnemo o nju Možda je ponekad stavimo u stranu Ali, uvijek je tu za pridržat se kad treba I uvijek nas iza nekog kuta vreba Iako, ponekad to zna biti teško Ali pridići se treba vješto Baš kao ptić kada iz gnijezda padne Iako, bio je pod budnim okom mame Život nas uči kročiti njime Ponekad, ispisujući rime.... Ponekad tek riječi se nižu Ponekad i one.... zapnu o mrižu...     |
- 17:35 - Komentari (26) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||