Još jedan vikend... ne baš uspješan kao prethodni... ali vikend koji će i te kako ostaviti traga.... ponekad mislimo da je riječima moguće izreći svaki osjećaj koji u nama budi emocije svih snaga i svih boja...ali, nije baš tako... i kada se spremim te boje oslikati, emocije izreći... kada sam spreman suočiti se s bojama, emocijama možda sasvim drugih nijansa.... dogodi se da me riječi zaustave... da me vrate s puta na koji sam krenuo....i, parkirajući u svom nespokoju shvatim da su kontrasti osjećaja, šarolikost boja... nešto je što je obojilo ovaj vikend... baš kao i vrijeme procvalu, proljetnu prirodu ..... koja je, u jeku svog buđenja... jutros bila umivena snijegom.....
Dok u kutu sobe, uz svijetlost svijeće
Odajem zahvalnost i želju za spas planete
Misli mi našem nesuđenom susretu lete
Osjećam se kao malo, nezadovoljno dijete...
Ali, život svoje stranice piše
Gorčinu ne mogu saprati niti kiše
Tek misli su tu, koje i dalje istom snagom zrače
Misli koje mome srcu nešto znače....
Koliko god život nosio nas svijetom ovim
Uvijek nas iznenadi situacijama novim
I možda uvijek naučimo nešto novo
Možda ponekad ostaje tek mrtvo slovo....
Ali slova, ispisana srcem nikad ne blijede
Odolijevaju naletu svake nevere
Ostaju kao svjetionik u mraku
I donose, makar skrivenu, sunčevu zraku
Ugrijat će ona livade što oko nas se zlate
Ugrijat će i naše na zraku provedene sate
Osvijetlit će biljke predivnim sjajem
A crne misli zaboravu predajem
Jer.... život nas nauči kročiti njime
Ne, ne kao ispisane rime...
Kao stihovi što na listu se nižu
Kao da pletu ribarsku mrižu...
Možda ponekad zapnemo o nju
Možda je ponekad stavimo u stranu
Ali, uvijek je tu za pridržat se kad treba
I uvijek nas iza nekog kuta vreba
Iako, ponekad to zna biti teško
Ali pridići se treba vješto
Baš kao ptić kada iz gnijezda padne
Iako, bio je pod budnim okom mame
Život nas uči kročiti njime
Ponekad, ispisujući rime....
Ponekad tek riječi se nižu
Ponekad i one.... zapnu o mrižu...
Post je objavljen 01.04.2012. u 17:35 sati.