Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
srijeda, 30.05.2012.
Moj osmijeh i ja :)
Kako se uskoro bliži kontrola i moja nadanja za skidanje ovog „glomaznog otpada“ koji je postao moj sastavni dio ( kao neka priraslica), sve se više opraštam sa ovim trampavim danima koji su, za ova skoro tri tjedna, donijela puno novih dogodovština. Taman sam se priviknuo na jednorukog... mogo bi i zaigrat jednorukog đeka... nadam se da jedno, gotovo pogibiljno rastezanje po livadi neće ostaviti posljedice na „zaštićenoj“ ruci...i da ću, konačno, slijedeći se tjedan primiti kosilice... baš ove kiše pogoduju travici...
Stacioniran bez prijevoznog sredstva ovisim o nabavci frendova...ili, dobroj volji da me u istu povedu. No, dobre volje jučer nije nedostajalo.... i, ne nije samo nabavka bila u pitanju... otišli smo u „mali grad“ prije moga... i tako se tamo, barem što se velikih dućana tiče, snalazim odlično ( pa kad su mi i inače usput) a ono što ne... pomogao je frend, njegova žena koju smo čekali da dođe iz Zg s posla... i dok smo na predivnom trgiću ispijali piče pogled mi je stalno bježao u pravcu busa i vrebanju prolaznika... žarko sam želio ugledati jedno lice... jer, imao sam ja još jednu namjeru... no, na žalost, ili zaokupljen razgovorom, ili loš tajming.. nisam uspio svoj inat ostvariti u djelo... ali, zato smo se lijepo napričali, nasmijali..i, slobodno mogu reći... baš sam se, u inat lošem danu, dobro proveo...
Previše vremena ostavlja prostora za „prebiranje“ po životu, situacijama.... pa sam tako i ja ovo vrijeme „trošio“ ... sigurno ne uludo... ponekad ostaneš bez teksta kako pojedinci mogu „iskonstruirati“ situacije, kako mogu složiti tako dobru fabulu koje se ne bi posramio i sam Spilberg.... a sve u cilju dokazivanja sebe, svog „viđenja“, svoje „istine“.. pokušao sam naći opravdanja i, pomalo ogorčeno, shvatio da i kada ustvrde da su u krivu hvataju se za „slamku spasa“, „razumljive sitnice“, i ostaju pri svome gazeći pri tom ne samo mene već i sve što je, na ma koji način, imalo veze sa mnom.... pokušao sam dokučiti što se to u ljudima dogodi da kontra svih ustraju... ma, iskreno, kada sve zbrojim i oduzmem, nemam se čemu čuditi.... obično svi polazimo od sebe... nepovjerenje, nesigurnost, nezadovoljstvo životom, obitelji, poslom...utječe na percepcije koje, meni nepojmljive, ali u drugima stvaraju „realnu“ sliku nečijeg života.... i sve to ne bi bilo uopće čudno da pri tome ne blate, vrijeđaju, oskvrnjuju i one kojih više nema, koje nisu niti poznavali...ne samo život jedne osobe... , da pri tom tu svoju sliku toliko nasilno ne prenose drugima uvjeravajući vjerojatno pri tom i same sebe u „istinitost“.... kažu... više puta ponovljena laž postaje istina.... baš kao u svakodnevnom životu shvatio sam da „ispravak netočnog navoda“ tu ne pali, nema smisla... jer sama je konstrukcija već toliko korijena pustila... ali, ima lijeka... jednog po jednog, onog do kojeg mi je stalo, osobno razuvjeravam u sve netočnosti...i, baš se dobro osjećam.... moralno... i zato je i ova kava u „malom gradu“ imala svoj cilj... doduše, nije se ostvario.. .ali, prošla me huja... ima drugih kojima se treba posvetiti, do kojih mi je stalo... na žalost, od „sasipanja u lice“ ostala je tek slatko ispijena kava, sok, lijepo provedeno vrijeme... a to je daleko ljepše od planiranog „susreta s predumišljajem“.... ili, kako kaže moj frend... a kaj briješ stari.... svi imamo dosta svojih sr.... neki više, neki manje... nećeš valjda i tuđa sr... pokušavati razumjeti, nalaziti opravdanja za zlo koje ti nanose? Daj stari, oladi.... sad smo obavili nabavku i mogli kod tebe i nekaj pojesti... iako, nakon kratkih konzultacija, shvatili smo da trebamo svakako pribaviti neka sredstva i snimiti film po ovom scenariju.... jedino, sa autorom se moramo dogovoriti oko provizije.... glumce, stvarne likove, imamo, filmaša ima i u blogosferi ali i u našoj okolini i... eto dobre večernje zabave...
No, već današnji pogled, uživanje u lijepom danu, u prekasnim, novim figuricama - Graškovima koje mi je Gali dala inspirirana nekim događajima ispričanim ovdje, mojim trenutnim izgledom kada je odvalila od smijeha, potvrđuje još jednu narodnu.... poslije kiše uvijek dolazi sunce.. istina, neki ga od svog „pogleda“, sunčanih naočala i ne vide, njima ga žele sakriti i drugima, ali, vjetrovi što pušu, ma u kojem smjeru, meni su rastjerali te mrene ali i nastojanje i želju dokazivanja pojedincima.... koji se sami ograde, sami otjeraju svojim viđenjima, kojima je njihov pogled i samouvjerenost dovoljna i jača od svega lijepog što je bilo, od predivnog što je trebalo biti, tada ne treba ispravljati krivu Drinu... već... pustiti ih da mirno teku..... svojim tokom...a meni preostaje puno druženja i lijepih prijateljstava ....
Moj osmijeh ne silazi od sve većeg „svrbljenja“ ruke – kažu, to je znak da zacijeljuje ... a ja kažem to je znak da je prljava.... – od sve boljih vijesti vezanih uz posao, do predivnih šumskih jagoda koje u svakodnevnoj šetnji trošim obilato, , rotkvica, salate i ostalih plodova u kojima redovito uživam..... do paradajza, paprike koji kao da zajedno sa mnom rastu.... sve veći.....i jači....
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )