smotani
nedjelja, 17.06.2012.
moji ljubimci :)
|
Vrijeme sa dvije ruke doista prolazi brzo. Puno je „zaostataka“, narasle trave, „podivljalog“ vrta.... i, sad bi mi dobro došla još jedna ruka... makar u gipsu... no, šalu na stranu, ovo promjenjivo vrijeme pogoduje izraslinama svih vrsta... pa i travi koju volim ...ali, lijepo podšišanu...što znači, košenje je jedna od aktivnosti koja me okupirala... Znam, znam da sam već dosadio svojim biljkama zato ću ovaj puta više pažnje posvetiti životinjicama koje, zajedno sa mnom, uživaju u ovom predivnom okruženju....  vjeverice sam nedugo podijelio s vama i, moram priznati, ne napuštaju me... doduše, sad kao da slute da ih hoću sliknuti pa se pojave kad sam bez aparata...ali, dobro, neka one uživaju .. a uživam i ja.... zeko koji me prije par dana dobrano prestrašio svojim trkom ( nisam siguran ko se koga uplašio) nije mi dozvolio da se snađem a kamoli da ga ovjekovječim.. no, bio je predivan i... brz ... i, povremeno se pokaže... na pristojnoj udaljenosti... tek toliko da provjeri kakvo je stanje u njegovom vrtu i da li „zrak čist“ na putu do zelja  No, ako mi je zeko pobjego... ako se vjeverice više ne daju slikati, ima nešto što mi se često pojavljuje, pa sam, ipak, uspio i neke „primjerke“ ovjekovječiti.... ako ste mislili da je kornjača spora...eeee... tu ste se prevarili... ovu brzicu sam lovio po travi sve dok nije shvatila da nije moj plijen... a tada smo se i poigrali travkom, sva mi se pokazivala kako je lijepa...   i, kad sam joj dosadio.... kao da je mahnula repićem i... otišla svojoj ekipi.... ![300](“http://img820.imageshack.us/img820/8071/korni3.jpg") konačno sam, malo primio se flakserice i radio čistac sa poprilično naraslom travom... toliko sam to trampavo radio ( nisam još čitav sa rukom) da sam čuo smijeh koji je dolazio... kao iz trave...bacio sam pogled u tom pravcu ... i ugledao plavušu koja se, iako stidljivo, podrugivala mom novoprimjenjenom načinu košenja...  i kada sam započeo razgovor s njom, pitao ju što je smiješno? Zar joj nije ljepše kad je pokošeno? ...ona se, vrlo ponosno, pokazala u cijeloj svojoj ljepoti i veličini..... kao da zna da volim plavooke... prešetavala se ko na modnoj pisti... dok nešto nije zašuškalo u travi ... bit će... uplašila se da ju dragi ne vidi kako baca oko....( a je baš našla na koga...)   Moji pjevači koji me često raspolože, ali i noću bude, ponosno su na svojim mjestima, poveli jednu, meni doduše nepoznatu, ali predivnu pjesmu.... uživao sam u njihovom pjevu koji je razbio neku čudnu tišinu....   I dok sam krenuo nešto popiti na putu mi se ispriječila prvo jedna šarenica....  A onda i druga... koja, kao da je po pravilu „pogledaj lijevo, pogledaj desno“ prelazila meni ispred puta....  Mirno sam ih zaobišao i krenuo dalje...svojim poslom.... No, jedno od najvećih iznenađenja dogodio se kad sam krenuo sam u svoju „kutijicu za sitniš“ baciti neke otpale grančice s voćaka... taman da ću ubaciti grančice.. kad... susret s drugom plavookom... poprilična stasa a bome i proporcija.... iznenadila me ali mi se čini da je i sama bila iznenađena... kao da se pitala...“pa kak me je videl?“   malo sam izvadio drvca i granje....malo smo se gledali, ona se namještala i pozirala kao prava....  i kad smo završili foto session, primio sam kutiju sa poprilično ispruženim rukama (i, iako su mi ruke duge, požalio sam što nisu još duže) i krenuo prema kraju svoje livade... nešto mi se meškoljila i samo sam se bojao da ne izviri i pogleda kud ide.... došavši do kraja... spustio sam kutiju, polegnuo ju.... a ova je vitka plavooka bezbrižno krenula u osvajanje novih teritorija...i, kao da mi je i ona mahnula...“srest ćemo se opet“... ma... ne sumnjam uopće... iako ti rodbina još nije uletila u moju garažu znam... znam da ćete se već useliti u nju....  I sve je to začinio barem jedan leptirko koji je ostao dovoljno miran da uspijem ovjekovječiti njegovo prisustvo... lani ih je bilo tek ponekad i pokoji... ali, ove godine, ima ih već u svim bojama i, siguran sam... ovo je tek prvi u nizu koji mi se „dao“ sliknuti...   ipak, ne mogu, barem malo, osvježiti i pokojim cvijetom ovaj post....   i malim sitnim cvjetićima za dragu Valcer kojoj su se tako dopali ( ovi su novonikli u novim bojama)  i, iako doista bezbrižno provodim dane, uvijek se pojave neke zavrzlame i „potrebe“ koje, za sada, uspješno rješavam uz pomoć dragih prijatelja... jer nekako... ulijenio sam se.... a zapravo.. samo uživam u predivnoj prirodi, sa konačno lijepim vremenom...i, konačno, polako ali sigurno, realiziram svoj davno planirani „parkić“  |
- 23:34 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||