smotani

subota, 31.12.2011.

Odlazi stara... :)

Godina se bliži kraju... odbrojavamo posljednje minute do dolaska nove 2012... Obično, ovih dana svodimo račune, podvlačimo crtu, donosimo neke odluke koje sa puno žara (barem u ovom trenutku) želimo ostvariti, primjeniti u Novoj. I sam sam ovih dana malo promišljao o ovoj, odlazećoj, godini. Uz onu najjaču glazbenu notu gotovo posmrtnog marša koja me pratila uz posao dogodile su se i neke osobne note koje su tu glazbenu izvedbu pojačale... sada, malo ohlađene i odmorene glave, čini mi se da su osobne note one koje će, ma kakvim bojama, obojiti ovu godinu. Vjerojatno zato što su baš te note ostale neodsvirane do kraja, zato što su prekinute u trenutku kada sam pomislio da postoji kompozitor koji ih može spojiti u jednu predivnu rapsodiju... zato, siguran sam, kompozitoru dajem zadatak... neka i dalje sklada i bude pri ruci,,,, jer, kako rekoh, ja nikada ne gubim nadu.... O turbulencijama na poslu mislim da sam i previše rekao, a u rezimeu samo bih zaključio da, ma pod kojim uvjetima i na ma koji način, ipak, barem neko vrijeme imam siguran posao....no, to mi upravo daje i jedan od zadataka u slijedećoj godini.... osluškivanje okoline i ako se ukaže prilika potražiti nešto novo.... O malom sam Mrvičku, kumiću, i u prošlom postu nešto rekao...ali, ne mogu a ne spomenuti se u ovom pregledu časti koja mi je ukazana kao krsnom kumu tom pišulincu. Ovu čast izuzetno cijenim i ipak mi daje nadu da još nisam za baciti, da ipak u meni ima nešto što drugi vide na jedan doista lijep način. Istina, još uvijek mi nije jasno da sam to zaslužio, ali, nastojat ću opravdati povjerenje i biti donekle dobar kum. Da, to je životni zadatak i nije ništa što posebno nosim u Novu jer, to je danom krstitka, postalo dio mog života... Prisjećam se i kolegica i kolega s kojima sam se oprostio ove godine... s nekima, na žalost, zauvijek.... a s nekima samo iz radnih klupa.. I ove sam godine, iako bitno manje zbog stiske s vremenom ali i presinga kojem sam bio izložen, posvetio se svojim guštima.... dakako, ranč zauzima prvo mjesto...iako, s manje vremena uživao sam u svakom trenutku provedenom u svojoj oazi. Na žalost, mora ove godine nisam vidio (osim ona kava u Opatiji) jer, rekoše, nema godišnjeg... ali, nema veze, često sam gledao slike i maštao kako ronjam i plutam...i, evo, zima je stigla, ljeto će uskoro.... i tu sam provodio manje vremena ali uvijek sa istim žarom i veseljem..., koliko sam stigao posjećivao i domove dragih blogoprijatelja, uživao u tekstovima, promišljanjima, stihovima..... Sve u svemu, godina je proletila ... iako sam i samim početkom znao da će biti teška, nepredvidiva i brza...ipak, neke stvari koje su mi se dogodile ni u snu nisam sanjao...ali, život nosi nepredvidive situacije i teško možeš na njih biti spreman a još manje imun..... Što očekujem od Nove? Osim želje za ostvarenje svojih ciljeva koji su se, sa dosta oštrim i jasnim konturama iskristalizirali i profilirali, želim da me zdravlje posluži baš ovako kako je ove godine, usprkos svim stresovima, u inat svim udarima..da, napredak koji sam postigao na tom planu iznenadio je mnoge, ali, čini mi se da je mene najviše iznenadilo zadovoljstvo time... i želim i dalje gledati iznenađeno lice mog kardiologa, kirurga, fizijatra i svih onih koje sam ovih godina prečesto posjećivao, ali i osmjeh na mome licu... Zapravo, nekako mi se sve više mota po glavi da se sve događa s razlogom... .iako je mašinerija sada na predivnoj radnoj temperaturi i dalje ću odgovornost koju sam našao ove godine, primjenjivati prema mom motoru sa unutarnjim sagorjevanjem...i paziti na cilindre koji sada rade bolje nego prije deset godina .... očekujem da ovaj mirni tempo na poslu potraje... bez stresova ali sa puno više sigurnosti za opstanak...ako je moguće tako nešto... želim da sve krene jednom uzlaznom putanjom, da se osmijeh vrati na lica mnogih.... želim da uspijemo kumici prirediti veliko iznenađenje za njen jubilarni deseti rođendan, da jedna mala pišulinka ili pišulinac koji se treba roditi u ožujku ne radi puno problema mami prilikom dolaska na ovaj svijet i da, svojom pojavom, uljepša život svojim roditeljima i svima dragima, želim svima vama, vašim obiteljima, svima dragima svako dobro u novoj.... Sretna Vam Nova 2012! (na žalost, mislim da u ovoj više neću stići do Vas.... nepredvidivi planovi moje ekipe su mi iz temelja promijenili i današnji dan....)

- 08:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 27.12.2011.

Prvi.... :)))))

Kada sam prije godinu dana napisao post o rođenju malog Mrvička, ni pomišljao nisam koliko će taj mali pišulinac, u skoroj budućnosti, postati nešto veliko, nešto sveto u mom životu. Kada su roditelji objavili svoju želju da budem kum, rasplakao sam se kao neki klinac... dobro, nisam urlao kao ti tih dana, ali.... gledao sam te onako malog, onako dragog, prisjetio se svih godina iščekivanja tvog dolaska... knedla mi je stala u grlu.... heeej, oni žele da ti ja budem kum!! Maleni.... sa velikim sam ponosom, časti, toplinom prihvatio želju.... sjećam se, nad krevetićem, odmah sam ti najavio da se u početku nećemo puno viđati, jer, na poslu je do nedugo bila „situacija“, ali, ti si se onim, i danas svojstvenim pokretom rukice, nasmijao na to... kao da si rekao...ma nema frke, nadoknadit ćeš.... Viđao sam te, na kratko i u prolazu... svaki sam se puta iznenadio nekom novinom.. da, iako manje, pratio sam te tih mjeseci... no, mali moj, nedostajao si mi... nakon svakog susreta u mene se uvukao neki strah.... aaaa, odrast će, prohodat će, progovorit će.... a ja... ja ko kum u prolazu... pekla me savjest dragi kumiću..ali, znaš da nisam imao vremena niti za sebe.... znaš i da mi je zub pukao i da ga nisam stigao pokrpati..ali, zato si se ti..hm.. slatko nasmijao toj mojoj škrbi ... znam da te ta pojava jako oraspoložila, i sve mi je bilo krivo popraviti taj mali kvar.... tri sam se puta naručio, i isto toliko odgodio posjet mojoj dragoj zubarici...Znam, pitaš se... kaj to mene briga? Ma, OK, nije...ali, pokušavam opravdati moje beznačajno prisustvo u tvojih desetak mjeseci života....No, kako sam ti i obećao, tijekom listopada stvari su se počele završavati, kockice su postale neke građevine, moje vrijeme je postalo „poznato“ i, naši su susreti postali češći.. ne, ne želim nadoknađivati jer je to nemoguće...ali, sada ne želim propustiti tvoje prve korake, želim čuti „kum“ umjesto onog „mmm“.. želim biti dio tebe u tvom odrastanju... Doduše, nisam još pitao tvoje roditelje jesam li im dojadio svojim dolascima..? ali, znaš, mislim da i ne trebam...kad ugledam njihovo lice, osmjeh, kad vidim tebe kako mi pružaš rukice i smješiš se, tada sam siguran da sam dobro došao, da toplina koja se osjeti nikada neće prestati grijati naša srca... Dobro, malo sam oduljio....skratit ću... Znaš, zapravo sam htio reći da ne vjerujem da je već prošla godina .... OK...nenormalni tempo, „situacije“, pridonjeli su toj spoznaji... ali, ide vrijeme... Sutra ćemo zapaliti tvoju prvu rođendansku svijeću. Nisam siguran da li si zapamtio što sam te ovih dana pokušavao naučiti (naravno, rukice u tortu ...to ti je ono što smo vježbali s onim jastučićem..ali, ne brini, dat ću ti ja znak kada...) ali, siguran sam da će srca roditelja, baka, djedova, svih dragih rođaka, ali i moje, biti velika, ispunjena i sretna. Siguran sam da ćemo spektakularno obilježiti prvu godišnjicu tvog života... Na žalost, mali moj, uskoro kreće novo privikavanje... majka ti počinje raditi... ali, ne brini, bit će mi blizu, pazit ću ti ja na nju i, umjesto tebe, držat ju u dobroj formi... da, manje ćete se družiti...ali, siguran sam ljubav i toplina će sve to nadoknaditi.... e stari moj, takva su vremena... srećom da ima gdje raditi..ali, nećemo sada o tome.. Dragi moj Mrvice, želim da ti život i dalje bude ispunjen ovim zadovoljstvom, srećom, toplinom, ljubavi, da i dalje svojim životom, osmjehom, ljubavlju uljepšavaš živote svih koji su te okružili, pa i moj život, da šarmerski osmjeh kojim već sada osvajaš zauvijek krasi tvoje lice, a ovi, sve bolji pokušaji hodanja, uskoro postanu čvrsti i hrabri koraci kako bismo zajedno šetali po tvom kvartu, kako bi na proljeće osvajali po Boćarskom,,, pa ne misliš valda da bumo i na proljeće, vani, u parku, puzali kao sad doma?? Dragi moj Mrvičak.... sutra se naspavaj dok mi dođemo ( da, da...dolazi nas cijeli konvoj) ... da mi, kako to često znaš, ne zaspiš dok ja slažem Legače.... i da, nosim ogromnu kutiju velikih legača...sad nam ništa neće faliti za naše brmmm i ostale građevine.....(reci mami da nam napravi dosta mjesta ) Kumiću, sretan ti prvi rođendan! Voli te tvoj.....smotani kum.... Mi bumo si malo popevali a ti... uživaj ( ovu ti mama jako voli...pa vrijeme je da te malo podučim )

- 19:50 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 23.12.2011.

u iščekivanju...

I dok ovu večer, polako, ali sigurno prebirem po mislima, osjećam neku potpunu toplinu, zadovoljstvo, neku sreću koju teško mogu opisati. I, ne, nije to samo zato što sam, prvi puta nakon puno godina osjetio kako je otići ranije s posla... kad i svi pred blagdane.... i, iako, nije baš sve onako kako bi htio...ni to me nimalo ne sputava...jer, kakve bi želje, motive imao da je sve ostvareno...?. Zamišljam kako će ovaj Badnjak, Božić biti drugačiji, kako će, sutrašnji dan, subota biti malo drugačija od ostalih... ne, ne malo...puno... Badnjak... prvi puta nakon devet godina, bit će drugačiji.... posljednje dvije sam provodio na dežurstvima i nisam stigao previše misliti, previše razmišljati...ali, niti jednog trenutka nisam propustio osjetiti duh Božića... možda je bio otužan, možda je bio sjetan, ali, bio je moj.... prije koju godinu draga mi je osoba rekla...“za Božić niko ne smije biti sam...“ da, istina, možda sam prethodnih tu samoću upotpunjavao razmišljanjima, možda mi je tako pasalo, možda sam tako htio ili je tako moralo biti....ko zna.... no, posljednje dvije, provedene po kazni na dežurstvu, bile su nešto što sam lakše prebrodio u društvu kolegica i kolega... a kako ove godine, na novom poslu, nema dežurstva, prihvatio sam jedan od poziva dragih prijatelja.... iako, zovu oni mene svake godine, banu u neko doba i pokvare mi moju samoću, ove sam godine, svjesno i željeno, odlučio biti sa dragim ljudima... doduše, njih je jako puno u mojoj blizini ali i u mojim mislima i željama... i ne mogu svima, ali, nekima ću dojaditi ova dva dana...jer, predviđeno je zajedničko druženje, polnoćka, pjesma, radost i veselje... baš kako i priliči ovom Blagdanu sa velikim iščekivanjem i vjerom u krugu dragih i voljenih... eh, kada bi svi mogli biti na jednom mjestu, ali, ko zna, možda dogodine..... iskreno, veselim se trenucima koji dolaze i siguran sam, iako će i biti sjete, bit će i onih pozitivnih misli i želja koje su bile prisutne i ovih godina, ali, ne...ne u tolikoj mjeri, sa tolikom snagom i toplinom..... Nisam se puno pripremao, osim, radosnog srca i mojih poznatih napolitanka.... koje, srećom, i ove godine imaju okus...po čokoladi Na Božić, nakon dugo vremena, neću ići sam majci... jer, dogovor je pao.... svi zajedno idemo i „teti Ž.“, Sanji, i još nekim dragim prijateljima koji su u našim srcima.... siguran sam da će i njima biti drago vidjeti nas ovako okupljene, iako ne u punom sastavu, ali uvijek s njima u srcima... Iako sam nekima od Vas zaželio sretne Blagdane u vašim domovima, nekima ću to tek učiniti, ovdje bi, svima, još jednom, zaželio Sretan i blagoslovljen Božić Vama i vašim obiteljima, najmilijima, dragima...... I, posebna čestitka za sve moje „anonimce“ poput „mame“, „Šmrike“, Pahuljice i svih koji svrate ostavivši ili ne traga..... Sretan Božić Vama, Vašim obiteljima i svima najmilijima! i, još jedna, malo posebnija čestitka, jednoj dragoj Anonimki koju, na žalost, nisam vidio skoro godinu dana.... a koja je imala predivne Nikove shodno postu na kojem se javljala, koja je imala i pjesničku dušu ali i šaljive note koje smo i tu razmijenili... "Anonimka sa puno nika", u nadi da ja nisam krivac tvom nejavljanju, da te nisam nečim povrijedio, želim tebi i tvojim najmilijima sretan Božić i svako dobro i, posebna čestitka i onima koji su uzeli malu pauzu od bloga, prestali pisati...ali, često vas se sjetim prijatelji moji i svratim na vaše stranice..... SRETAN BOŽIĆ, SVAKOME I, iako ovo nije moja nova ideja, iako sam već jednom nešto slično napravio, ovaj je puta spotić malo drugačiji Naravno, svi ćete se prepoznati po svojim avatarima, koji, iako su mutni, Vaš su znak ( mutni su zbog veličine, dakako) a oni koji nemaju...nadam se da sam se svih dragih mi blogera sjetio koji nemaju avatar ali u čije domove rado svratim i uživam....ili su samo dragi gosti u mome domu...a ako nisam, znajte da se iskrene i lijepe želje odnose na sve Vas..... I da, ako želite, možete mi poslati veće formate Vaših avatara da malo popravimo spot

- 18:54 - Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 21.12.2011.

pripreme u punom jeku :)

Uf, moram priznati da mi malo nedostaje dana .... čini mi se da sam, prvi puta nakon puno godina, u maloj predblagdanskoj strci... doduše, ne svojom krivnjom... gužve po gradu me toliko izluđuju da redovite ture poslije posla traju i po pola sata duže...no, što je tu je, još malo i vraća se i ta ludnica po gradu u normalu... a bome i ja sam pri kraju sa svojim kirom...jupiiiiiii.... Ovaj sam tjedan, konačno, uspio dogovoriti i termin za rješavanje nekih poslića...repova stambene štednje koja i tako samo stoji...nit se koga boji, a čini mi se, da je iz godine u godinu neko tanje kroji...a i nije neka lova tek prilog za malo pojačani budžet koji mi je ovih dana nešto...tanki... iako, ni blizu Državnome.... no ipak, ostavio sam si otstupnicu i produžio novi, malo izmijenjeni ugovor... ko zna, za pet godina možda ću trebati.... lovu.... kako se sutra sprema malo zajedničko druženje, gablec...a sve u duhu nadolazećeg Blagdana, dobio sam, kako cure kažu, najjednostavniji zadatak... morao sam, ranije od planiranog, složiti i dodatnu turu mojih napolitanka iliti Pišinger torte... i, bi tako... krenule su pripreme.... naravno, počinjem od pregače malo mućkanja svih sastojaka mazanje... i Eureka... dvije su gotove ko od šale... jedna za ured, a druga.... vidjet ćete kasnije... lijepo sam ih pritisnuo sa prikladnom literaturom i to ne samo po težini i veličini, već i po nazivu.... Oduševilo me što je nova ekipa prihvatila naš, gotovo stidljiv i plašljiv prijedlog.... iskreno, u novoj sam sredini nekako i smireniji ali i otkačeniji... doduše, očito je puno preduvjeta za to stvoreno, a najjači i najvažniji je...normalno radno vrijeme, normalan posao sa, sasvim normalnim povremenim stihijama i neverama, ali, sve u nekim lakim glazbenim notama koje me ispunjavaju...i ne, nije sve u materijalnom, stalno sam to govorio a sada i sam osjetio.....i, siguran sam, ovo naše prvo pravo okupljanje bit će uspješno.... od onog početničkog straha sada mi se čini kao da se samo sastav moje stare ekipe malo izmijenio...ali neko zajedništvo se počelo stvarati...neke male sitnice daju mi razloga biti siguran u to..... i kako me to, naročito u ovo predblagdansko vrijeme, neće veseliti i ispunjavati...? čak sam danas uspio za svaku, malu sitnicu ( vjerujte, doista sitnica – najskuplja je bila sedam kuna) zapakirati da stave pod svoj bor doma i prisjete me se u Božićnoj noći.... a sa starom ekipom, kako sada stvari stoje, ne gine susret ovih dana...pa nismo se vidjeli od prošlog tjedna... a, kako je i red, obitelj se mora o Božiću okupiti... jer, mi smo doista bili ali i ostali jedna velika obitelj..... ( i samo još nek velim da sam sam) U svoj toj strci, zove i punica..“ sinek, nisi mi zaboravil na zelje?“ ma nisam punice, kako bi, ali, pa donijet ću Vam drugi tjedan, i tako trebate za Novu...no, u posljednje mi je vrijeme malo oprezna sa mnom, pa je, gotovo nečujno rekla „ ma sinek, stalno nekam jurcaš, i nije da imaš vremena...pa daj donesi kad te put nanese...“ dobro, uspio sam ju uvjeriti da je dovoljno rano donijeti joj ga za Božić...kad i tako planiram do njih..... No, sve valja na vrijeme pripremiti pa sam i dragoj Vitae pripremio glavice za našu blogersku sarmu... a obećao sam... i, da, obzirom da zelje i nije neki udio ( ipak najveći dio posla ostaje tebi draga Vitae...) kao dodatak ima malo i suhovinja, a bome, potrudio sam se i s drugom pišingericom... draga Vitae, nadam se da je na vrijeme za smotati ....i, neka blogerski tulum počne... I kako se uvijek mora naći neko da mi posloži kockice u glavi.... nazvala me i ujna.... budeš došel za Božić...?.zanimljivo, sjetila se da postojim za Božić...prvi puta u posljednjih devet godina.... iako, u početku, nakon majčinog odlaska, zvao sam, čestitao, ali, nikada se nisam želio nametati i smetati, a pozvan niti sam bio niti sam se tako osjećao... ali, nikako nisam mogao niti olako prijeći preko svega....sada, kada je ostala sama, sjetila se nećaka kojeg, nekada, ni nacrtanog nije mogla vidjeti..... zastao sam, malo progurao knedlu, i, jednoličnim tonom pitao...“a ne bude ti sin došao sa obitelji?“ .... možda sam i požalio pitanje...ali bilo je jače od mene.... nakon njene „jadikovke“ rekao sam....OK, svratit ću na kratko da baš celi Božić ne budeš sama.... ipak... ipak sam ja drugačiji od nje... i ne, ne želim nikada se, barem u tom pravcu, mijenjati... a i, sjetio sam se u tom trenutku riječi drage osobe „za Božić niko ne smije biti sam“...koje, iako su izrečene prije par godina još uvijek jednako toplo dišu u meni..... i, iako ih tek sada primjenjujem u potpunosti potpisujem.... doista, niko za Božić ne smije biti sam... I, vidimo se još, prije Božića

- 22:10 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 17.12.2011.

nakon tjedna....

Moram priznati da mi tjedni i dalje prolaze brže od očekivanog. Istina, radno vrijeme je sada više nego redovito i već bi svi mogli rihtati uru po mom izlasku iz firme, ali, nagomilani zaostaci još uvijek stoje u redu. No, oni me ne brinu – zadovoljan sam činjenicom da sam, još uvijek, ustrajan u svojim „obvezama“ prema sebi – kiro, zubarica, a sada, konačno, na red su došle i redovite kontrole „motora“ koje nisam obavio od prošle godine.... ma nije ni čudo da mi dani lete... no, sve me ispunjava osobnim zadovoljstvom... jer, kako ne biti sretan kad nalazi pokazuju vidna poboljšanja u svakom pogledu... čak i oni s kojima stalno vodim muku...masnoće.... ali, tu baš nisam sam zaslužan.... već savjet drage mi osobe od prije više od godinu dana a na koji sam, iskreno, zaboravio.... kako stvari stoje, izgleda da će i pejsmejkeri ali i sva ostala pomagala koja su mi žustro predlagali i najavljivali što struka, što pojedinci, ostati za neka druga vremena... i, nastojat ću, koliko je do mene, zaobići ta druga vremena...ovako je, ipak, slađe.....no, uz sve te obveze, trke i strke, ipak se nađe vremena i za obaveznu, makar kasnu, šetnju, ali i druženje.... ovaj smo tjedan ugurali u raspored čak dva... jedno druženje bilo je sa dragim penzionerkama koje ove godine, na žalost, nismo baš pretjerano viđali..... ali, razumjele su one situaciju pa smo se popravili, makar malo, pred kraj godine.... Lijepi trenuci, prisjećanja, mali znak pažnje sa stručkom cvijeća, pokazao je koliko je malo potrebno za iskren osmijeh....ali me i zamislilo kako i to malo nestaje u ljudima..... istina, ove smo se godine samo sretali po sprovodima i na fešti za „nove“ penzionerke...ali, ova je godina bila posebna borba u našim životima kada smo više brige posvetili osobnom opstanku i strahu za njega.... sada kada smo tu bitku izborili na ovaj ili onaj način, sada pronalazimo vrijeme i za sebe... prijatelje.... svoj život... Nevjerojatno je koji duh zajedništva i dalje među nama vlada, kolika sloga, ali i količina humora... bilo je predivno nekoliko sati provesti u tako opuštenom druženju...čak smo i dobili kompliment da konačno opet postajemo normalni... I, čini mi se da je ove godine, prvi puta nakon dugo vremena, ovaj duh Blagdanskog ozračja dotaknuo i mene na jedan poseban način... prepustio sam mu se dodatno ispunjen zadovoljstvom rezultata nekih pretraga ..i to me, začuđujuće, posebno veseli.... A da Božić bude bijeli, čini mi se....ima nade.... danas je Medvednica osvanula pokrivena prvim snijegom..... Iako nije hladno čini mi se da su u toplani svi na poslu I dok sam dan proveo u klasičnim vikend radovima i sunce kojeg smo na kratko vidjeli se umorilo i sprema se za počinak.... I da, hvala dragi susjede, prolazniče... nadam se da će vjenčić sa mojih vrata dobro pristajati na tvoja... mogao si onda skinuti i sav selotejp... ipak, može li mala zamolba.... vrati makar one male zvončeke ... oni za mene imaju posebnu vrijednost a tebi, siguran sam, ne znače ništa.... hvala.....

- 17:30 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 14.12.2011.

ima dana...

- 00:15 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.12.2011.

Advent u Zagrebu...

Stalno nekud bauljam za Advent i uživam u slikama koje su mi, posljednjih godina, pružili dani provedeni u Grazu, Beču, Salzburgu..... ali, ne sjećam se kada sam zadnji puta uživao u šetnji svojim gradom kao u subotu. Vjerojatno je tome pridonio i duh Adventa koji ovih dana stanuje u nama, lampice koje su se palile s mrakom, ali i društvo u kojem sam proveo subotnje popodne i dobar dio večeri..... Buđenje dana je obećavalo..... Našli smo se oko dva sata s namjerom obaviti kupnju nekih „sitnica“ koje su pojedincima bile od životne važnosti, a nakon toga, plan je bio.... uživati u šetnji gradom.... Doduše, namjera nije bila toliko izmučiti noge da danas vape za odmorom, ali, svakako je namjera bila....dobro se provesti..... I dok je dio ekipe odjurio u Cvjetni provjeriti ima li što na akciji, ostatak je lijepo započeo šetnju...uz kuhano vino...dakako.... Nakon obilaska, u nekoliko navrata, štandova sa sitnicama na potezu do Trga, kupnje ponekih malih poklončića, lampica, slatkiša i ko zna čega sve ne, naišli smo na iznenađenja tipa – zatvorena vrata dućana... pa da, subota je...ali, malo je bilo komično gledati face turista koji uz obilazak grada žele i kupiti poneku sitnicu.... naišli smo na jednu ekipu iz Londona koja nas je upitala gdje bi mogli kupiti neku knjigu o Zagrebu ..jer eto, knjižara pred kojom stojimo...je...zatvorena... ponudili smo im svoje znanje o gradu i preporučili, nadam se, ipak otvorene objekte..... Nastavili smo laganu šetnju po Trgu i drugu rundu vinčeka...... dobro, ja sam sada sve presjekao kolom...jer, bio sam žedan..... Polako je počela padati noć a mi smo, željni šetnje gradom, nastavili put Ilice.... kad...hop... pred nama je iskočio otvoreni dućan sa cipelama... naravno, dok su dame imale što za isprobati, ja sam bacio luk na cipele tražeći neke, na prvi pogled..osvajačke.... i dok sam sa „tatom“ imao nekaj za reć na modele i cijene... pogled nam je zapeo na Vinceka..... Znali smo da ekipa neće niti primjetiti da nas nema pa smo si otišli po sladoled.... problem je bio što ga nismo stigli pojesti do njihova povratka pa smo svi, čoporativno, ponovili priču i polako krenuli put uspinjače..... Pri samom dolasku dočekale su nas predivne note uličnog svirača ali i jedna čarobna tišina koju je, samo kratko, poremetila svadbena povorka tek vjenčanog para.... Prilazeći Markovom trgu zapadali smo u sve veći mrak... ne znam da li je to kao sinonim stanja u kojem jesmo, ili država štedi na rasvjeti, ili.... ali, nimalo nije lijepo vidjeti taj otok mraka.... Gornji grad sa svojim lijepo osvijetljenim uličicama.... a centar.... .u mraku.... žao mi je što Markova crkva nema barem koji reflektor kojim bi osvijetlila svoju ljepotu...... što središte Državne vlasti sja u tami..... prisjećam se nekih svojih putovanja i raskošno osvijetljenih centara uprave... dobro, ne treba biti dan...ali, pokoje svijetlo na ove predivne građevine, na predivan trg, svakako ne bi bio isuviše velik trošak u odnosu na sve drugo..... dobro, to je tek moje mišljenje..... Nakon tihe molitve, polako smo se spustili kroz Kamenita vrata i Radićevom do Krvavog mosta..pa na Trg.... A potom smo se uputili prema Katedrali..... U tihoj molitvi, uz prilog za obnovu kojeg dajem pri svakom posjetu, iznenadio sam se velikom broju turista. Jedna grupa Italijana živo se raspitivala o vremenu kada je Katedrala sagrađena, o Stepincu za kojega su „čitali“ da je bio za Hrvate velik..... iskreno, ne znam taj jezik...ali, kako među nama ima i onih koji ga jako dobro znaju, uživao sam u činjenici da su, prije dolaska u našu Domovinu, imali neke spoznaje o njoj.... istina, i sam, kada putujem negdje, nastojim se prije, makar osnovno, upoznati o nekim stvarima...ali, lijep je osjećaj znati da i moja Domovina nekoga zanima..... Jedino, priznajem, bio sam malo razočaran da su Jaslice prazne..... doživljaj bi, siguran sam, i toj ali i mnogobrojnim grupama turista tada bio potpun.... za mene nema veze, ja stignem i drugi tjedan naići..... Nakon još jedne kružne šetnje, opet smo završili na Cvjetnom... sjeli u Preradovićevoj i malo odmorili.... Večer izuzetno topla i ugodna za ovakvo druženje unijela je jednu posebnu toplinu u mene....ma ne, nije to od vina.... Nakon pauze krenuli smo prema Zrinjevcu..... predivna je bila šetnja Nikolićevom uz tek, pokoji auto s pravom prolaska po njoj.... i, krajičkom oka sam nešto vidio... i u nevjerici se vratio.... dvije kile čokolade..... uf.... Nakon tog slatkog šoka stigli smo i na, po meni, najtopliji dio grada......Zrinjevac...inače volim ovu oazu u centru a pod sjajem lampica izgleda doista lijepo...... Bilo je, naravno, šopinga i po ovim štandovima.....dok smo mi, malo stariji, već pomalo umorni, sjeli na klupicu i čekali fićuk za razlaz.... vožnja tramvajem i polagana šetnja do doma dali su mi vremena da malo sredim dojmove.... bilo je lijepo i toplo, veselo i razdragano.... u društvu dragih prijatelja, okrunjeno još jednim zajedničkim druženjem.... baš onako kako bi u životu uvijek i trebalo biti.....

- 19:37 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.12.2011.

mali izlet....

Jučerašnji je dan bio kruna ovoga tjedna koji je obilovao dogodovštinama.... prije samog „leta“ u, meni do jučer nepoznati Pečuh, moram primjetiti da je na poslu sve zanimljivije, sve šarolikije, sve toplije i opuštenije. Onaj prvotni grč je prošao, nezadovoljstvo i malog mrguda sam ostavio sa Oblacima ( zato je valjda tako sivo ) a sebi sam ostavio ono s čime je predivno zakoračiti u svaki novi dan – osmjeh, ljubav ( nije uopće bitno da li je uzvraćena i da li je prema prijateljima, kolegama ili....) zadovoljstvo, vjeru i nadu... i baš takav, sve češće nasmijan – iako za to i nema nekih posebnih razloga osim jednog velikog „klik“ u meni – sve opušteniji, šašaviji jedva sam dočekao subotu i veliki fićuk za polazak. A ne, nismo išli vlakom iako me i ta pomisao veseli.... išli smo busom ali je fićuk potreban ekipi da ih otrgne od kružoka, laprdanja, kave, jutarnjeg „malog“ zagrijavanja.... vrijeme je polasku. Odlučili smo krenuti oko pet kako bismo, po običaju, usput stali na malu pauzicu kad se i oni okorjeli jutarnji mrgudi razbude. Kako mi je ova godina bila luđačka na poslu bilo mi je drago vidjeti neka lica koja nisam vidio od prošlog Adventa... ćakula, prebiranje po proteklim danima, neizostavno pitanje „a di si sad?, kako ti je?“ na koja sam, već robotovski, odgovarao, skratili su vrijeme do prve stanice naše poštanske kočije. Putem nas je pratilo jutarnje buđenje sunca..... i predivan pogled na našu Podravinu u ovo praskozorje.... Prešavši Dravu obavili smo i carinske formalnosti s druge strane... kao i uvijek, pristojni i fini, pozdravili smo carinika na njegovom jeziku.... doduše, usprkos činjenici da smo vježbali ispalo je, usudio bih se reći, polustrašno.... no, carinik je sa velikim izrazom iznenađenja i jednim spontanim osmjehom uzvratio ju regelt ( ok, ako sam opet pobrkao, nema veze, imam volju) ....i, nakon preko pola sata pregleda naših putovnica, skeniranja ili čega sve ne, lagano krenuli dalje. I jutra s one strane Drave su lijepa.... Iskrcavanje i lagana šetnja gotovo pustim ulicama. Ničime se ne odaje Blagdanski duh.... tek poneki štandovi na trgu, svojim sadržajem, naslućuju dane koji dolaze.... Vrijeme je, barem do prvog „tuširanja“, bilo predivno pa je i šetnja, iako pomalo duga, bila ispunjena lijepim slikama ali i malim i kratkim osnovnim podacima o viđenom..... Katedrala se nalazi na Trgu Szent Istvan do kojeg smo došli u laganoj šetnji predivnim drvoredom kestena... samo mogu zamisliti kakva je ljepota ove hladovine ... Sama Bazilika i cijeli prostor trga skrivaju od dnevnih pogleda stare Rimske građevine, katakombe, ostatke uređene kao muzeji... iako me želja vukla i to vidjeti, vrijeme mi nije dopuštalo pa sam taj dio ostavio za neka druga vremena ako se vratim u ovaj predivan gradić koji me u nogo čemu podsjetio na Zagreb.... Dočekao nas je kip Janusa Pannoniusa – biskupa koji je zaslužan za početak gradnje katedrale Na lijevoj se strani nalazi Biskupska palača koja korjene vuče iz 12 stoljeća, a na samom uglu palače, kao u popodnevnom odmoru naslonjen na balkon, Franc List prati sve došljake i kao da u tom svom navirivanju šalje pregršt predivnih nota koje, nošene laganim povjetarcem, miluju preostalo lišće obližnjem drvoredu kestena.... Preko puta Biskupske palače nalazi se kaptolska arhiva i Župni ured Crkva časnih sestara nalazi se s druge strane trga gdje se nalazi i ulaz u drugi dio očuvanih Rimskih ostataka A sa lijeve strane nalazi se bivša tvornica šampanjca Littke Prošetali smo uz zidine koje su nekada krasile Biskupsku tvrđavu. Pogled sa Barbakan kule, jedine takve očuvane u Mađarskoj, opet me podsjetio na Zagreb... Naročito pogled na TV toranj.... Srećom da je bio, barem do tada, lijep i sunčan dan pa su neki mogli malo i odmoriti.... U šetnji ulicom Panonius prema Szecheny trgu zastali smo kod prave arhive lokota... kažu da je običaj nastao osamdesetih godina prošlog stoljeća...ali, nikako da se dogovore kako je do njega došlo... jedni kažu da su udate žene lokotom ljubavnicima davale znak kada je vrijeme da ih posjete, drugi kažu da su studenti, nakon završenog studija, tu odlagali svoje lokote kojima su u domovima zaključavali ormare... ko zna koliko je legendi o nastajanju... ali, činjenica je da danas, uglavnom zaljubljeni, ostavljaju ovdje lokote sa svojim imenima, inicijalima... kao znak vječne međusobne ljubavi.... kako god, ostavio sam i ja jedan lokot.... kao i svi i ja imam nešto za zaključati... ljubav, uspomene, sjećanje ali i nadanje..... Došavši do trga ugledali smo veliku Gazi Kasim pašinu džamiju koja je ostala nakon, gotovo 150 godina vldadavine, Turaka. Džamija je preuređena i danas se u njoj obavljaju kršćanska bogoslužja, ali je, barem vanjski dio, većinom, sačuvao izvorni oblik. Zvonik Sv. Bartolomeja sa svojim specifičnostima i atrakcijom pokretne skulpture postavljen je 2004. godine. Trgom ovih dana dominira splet nekoliko kućica sa kobasama, kuhanim vinom, ponekim ukrasima koji ipak, ma kako malo, obilježavaju predblagdansko vrijeme pa je i konjanik, Janko Sibinjanin, zaslužni vojskovođa u mnogobrojnim bitkama sa Turcima izgubljen u tom prostoru... Baš kao i kip Svetog Trojstva Ali, dominiraju Djedice Bajkeri koji su, spektakularnim dolaskom na Trg razveselili više nas nego malobrojnu dječicu... grad mi je doista pust, miran..... I dok smo malo obišli štandove počela je, lagano ali dosadno, padati kiša.... sakrili smo se u jedan restorančić u uličici koja me strahovito podsjetila na našu „kamenu ulicu“ i kamenita vrata, kockice u Radićevoj.... Malo smo sjeli, zabavili se sa nekom, mislim, američkom vrstom vjeverica, popili Pečušku pivu, grickali kikiriki čije se ljuske, gle gušta, bacaju na pod...... I, nakon malog odmora, krenuli s malim uličicama dalje... Prošli smo pored Narodnog kazališta Spustili se do Košut trga ( ili tako nekako) gdje smo, uz Sinagogu koja je i danas u funkciji Uz malo pregledavanje štandova Opet sam se osjećao... kao u Zagrebu...pa zar i tu? Polako smo se uputili prema trgovačkom centru Arkad..... i dok su se svi rastrčali po dućanima kupiti neke sitnice, ja sam otišao kupiti malo „vatrene vodice“ ...... i uživao u radosti mališana u njihovom gradu koji je napravljen nasred centra.... Pomalo umoran, sa laganim bolom u nozi, jedva sam dočekao razvaliti se u busu.... zasjest i malo proživiti viđeno.... no, naravno, to je bilo nemoguće... krenulo je prepričavanje dogodovština, nekih bisera koji su nas pratili tijekom dana, do zabave za cijeli bus.... kada su cure, sa svim začinima i dodacima, prepričavale kako sam kupovao kiselu vodu... . dakle, ja stvarno ne kužim... petnaest minuta sam se vrtio oko brda različitih bočica sa vodom, ugledao i našu Janu ( nije ni čudo, konzum je blizu) ali mineralnu nisam pogodio...a o sporazumijevanju... bolje da niti ne govorim.... na kraju... kupio sam vodu.... važno pred busom otvorio.... potegao onako žedan ...i... popljuvao sve van.... pa kaj je ovo?! vijeće mudraca složilo se s mojom konstatacijom da je to voda sa sodom bikarbonom... doduše, što sam sve tijekom dana stavio u sebe... možda sam ipak trebao popiti... no, kako god, želudac je dobro podnio sav teret .... a mi.... sa smijehom, toplinom, malo pokisli, uputili smo se doma.... i, tek što smo izašli iz busa, nebo se sastavilo sa zemljom... naravno da sam, kao neki klinac, uživao u tom šljapanju po kiši.... No, odlučio sam.... moram slijedeći tjedan usporediti Advent u svom gradu sa ovim... nadam se da tim ugođajem neću biti tako siromašan kad ću šetati ulicama voljenog grada kao što sam bio u Pečuhu....no, ipak, nadoknadila je, taj nedostatak, neka druga vrsta topline koju sam osjetio prema tom gradu.......Europskom gradu kulture 2010 godine...... Naravno da sam danas obavio i građansku dužnost i, prema svom mišljenju, odabrao svoje odabranike... možda izbor i nije realan, nije „pobjednički“ ali, niko ne može reć da je neko „ukrao“ moj glas...sam sam ga dao....

- 21:56 - Komentari (21) - Isprintaj - #