Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
nedjelja, 11.12.2011.
Advent u Zagrebu...
Stalno nekud bauljam za Advent i uživam u slikama koje su mi, posljednjih godina, pružili dani provedeni u Grazu, Beču, Salzburgu..... ali, ne sjećam se kada sam zadnji puta uživao u šetnji svojim gradom kao u subotu. Vjerojatno je tome pridonio i duh Adventa koji ovih dana stanuje u nama, lampice koje su se palile s mrakom, ali i društvo u kojem sam proveo subotnje popodne i dobar dio večeri.....
Buđenje dana je obećavalo.....
Našli smo se oko dva sata s namjerom obaviti kupnju nekih „sitnica“ koje su pojedincima bile od životne važnosti, a nakon toga, plan je bio.... uživati u šetnji gradom.... Doduše, namjera nije bila toliko izmučiti noge da danas vape za odmorom, ali, svakako je namjera bila....dobro se provesti.....
I dok je dio ekipe odjurio u Cvjetni provjeriti ima li što na akciji, ostatak je lijepo započeo šetnju...uz kuhano vino...dakako....
Nakon obilaska, u nekoliko navrata, štandova sa sitnicama na potezu do Trga, kupnje ponekih malih poklončića, lampica, slatkiša i ko zna čega sve ne, naišli smo na iznenađenja tipa – zatvorena vrata dućana... pa da, subota je...ali, malo je bilo komično gledati face turista koji uz obilazak grada žele i kupiti poneku sitnicu.... naišli smo na jednu ekipu iz Londona koja nas je upitala gdje bi mogli kupiti neku knjigu o Zagrebu ..jer eto, knjižara pred kojom stojimo...je...zatvorena... ponudili smo im svoje znanje o gradu i preporučili, nadam se, ipak otvorene objekte.....
Nastavili smo laganu šetnju po Trgu i drugu rundu vinčeka...... dobro, ja sam sada sve presjekao kolom...jer, bio sam žedan.....
Polako je počela padati noć a mi smo, željni šetnje gradom, nastavili put Ilice.... kad...hop... pred nama je iskočio otvoreni dućan sa cipelama... naravno, dok su dame imale što za isprobati, ja sam bacio luk na cipele tražeći neke, na prvi pogled..osvajačke....
i dok sam sa „tatom“ imao nekaj za reć na modele i cijene... pogled nam je zapeo na Vinceka.....
Znali smo da ekipa neće niti primjetiti da nas nema pa smo si otišli po sladoled.... problem je bio što ga nismo stigli pojesti do njihova povratka pa smo svi, čoporativno, ponovili priču i polako krenuli put uspinjače.....
Pri samom dolasku dočekale su nas predivne note uličnog svirača ali i jedna čarobna tišina koju je, samo kratko, poremetila svadbena povorka tek vjenčanog para....
Prilazeći Markovom trgu zapadali smo u sve veći mrak... ne znam da li je to kao sinonim stanja u kojem jesmo, ili država štedi na rasvjeti, ili.... ali, nimalo nije lijepo vidjeti taj otok mraka.... Gornji grad sa svojim lijepo osvijetljenim uličicama.... a centar.... .u mraku.... žao mi je što Markova crkva nema barem koji reflektor kojim bi osvijetlila svoju ljepotu...... što središte Državne vlasti sja u tami..... prisjećam se nekih svojih putovanja i raskošno osvijetljenih centara uprave... dobro, ne treba biti dan...ali, pokoje svijetlo na ove predivne građevine, na predivan trg, svakako ne bi bio isuviše velik trošak u odnosu na sve drugo..... dobro, to je tek moje mišljenje.....
Nakon tihe molitve, polako smo se spustili kroz Kamenita vrata i Radićevom do Krvavog mosta..pa na Trg....
A potom smo se uputili prema Katedrali.....
U tihoj molitvi, uz prilog za obnovu kojeg dajem pri svakom posjetu, iznenadio sam se velikom broju turista. Jedna grupa Italijana živo se raspitivala o vremenu kada je Katedrala sagrađena, o Stepincu za kojega su „čitali“ da je bio za Hrvate velik..... iskreno, ne znam taj jezik...ali, kako među nama ima i onih koji ga jako dobro znaju, uživao sam u činjenici da su, prije dolaska u našu Domovinu, imali neke spoznaje o njoj.... istina, i sam, kada putujem negdje, nastojim se prije, makar osnovno, upoznati o nekim stvarima...ali, lijep je osjećaj znati da i moja Domovina nekoga zanima.....
Jedino, priznajem, bio sam malo razočaran da su Jaslice prazne..... doživljaj bi, siguran sam, i toj ali i mnogobrojnim grupama turista tada bio potpun.... za mene nema veze, ja stignem i drugi tjedan naići.....
Nakon još jedne kružne šetnje, opet smo završili na Cvjetnom... sjeli u Preradovićevoj i malo odmorili.... Večer izuzetno topla i ugodna za ovakvo druženje unijela je jednu posebnu toplinu u mene....ma ne, nije to od vina....
Nakon pauze krenuli smo prema Zrinjevcu..... predivna je bila šetnja Nikolićevom uz tek, pokoji auto s pravom prolaska po njoj.... i, krajičkom oka sam nešto vidio... i u nevjerici se vratio.... dvije kile čokolade..... uf....
Nakon tog slatkog šoka stigli smo i na, po meni, najtopliji dio grada......Zrinjevac...inače volim ovu oazu u centru a pod sjajem lampica izgleda doista lijepo......
Bilo je, naravno, šopinga i po ovim štandovima.....dok smo mi, malo stariji, već pomalo umorni, sjeli na klupicu i čekali fićuk za razlaz.... vožnja tramvajem i polagana šetnja do doma dali su mi vremena da malo sredim dojmove.... bilo je lijepo i toplo, veselo i razdragano.... u društvu dragih prijatelja, okrunjeno još jednim zajedničkim druženjem.... baš onako kako bi u životu uvijek i trebalo biti.....
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )