Marketing
mali izlet....
Jučerašnji je dan bio kruna ovoga tjedna koji je obilovao dogodovštinama.... prije samog „leta“ u, meni do jučer nepoznati Pečuh, moram primjetiti da je na poslu sve zanimljivije, sve šarolikije, sve toplije i opuštenije. Onaj prvotni grč je prošao, nezadovoljstvo i malog mrguda sam ostavio sa Oblacima ( zato je valjda tako sivo 
) a sebi sam ostavio ono s čime je predivno zakoračiti u svaki novi dan – osmjeh, ljubav ( nije uopće bitno da li je uzvraćena i da li je prema prijateljima, kolegama ili....) zadovoljstvo, vjeru i nadu... i baš takav, sve češće nasmijan – iako za to i nema nekih posebnih razloga osim jednog velikog „klik“ u meni – sve opušteniji, šašaviji jedva sam dočekao subotu i veliki fićuk za polazak. A ne, nismo išli vlakom iako me i ta pomisao veseli.... išli smo busom ali je fićuk potreban ekipi da ih otrgne od kružoka, laprdanja, kave, jutarnjeg „malog“ zagrijavanja.... vrijeme je polasku. Odlučili smo krenuti oko pet kako bismo, po običaju, usput stali na malu pauzicu kad se i oni okorjeli jutarnji mrgudi razbude. Kako mi je ova godina bila luđačka na poslu bilo mi je drago vidjeti neka lica koja nisam vidio od prošlog Adventa... ćakula, prebiranje po proteklim danima, neizostavno pitanje „a di si sad?, kako ti je?“ na koja sam, već robotovski, odgovarao, skratili su vrijeme do prve stanice naše poštanske kočije. Putem nas je pratilo jutarnje buđenje sunca..... i predivan pogled na našu Podravinu u ovo praskozorje....
Prešavši Dravu obavili smo i carinske formalnosti s druge strane... kao i uvijek, pristojni i fini, pozdravili smo carinika na njegovom jeziku.... doduše, usprkos činjenici da smo vježbali ispalo je, usudio bih se reći, polustrašno.... no, carinik je sa velikim izrazom iznenađenja i jednim spontanim osmjehom uzvratio ju regelt ( ok, ako sam opet pobrkao, nema veze, imam volju) ....i, nakon preko pola sata pregleda naših putovnica, skeniranja ili čega sve ne, lagano krenuli dalje. I jutra s one strane Drave su lijepa....
Iskrcavanje i lagana šetnja gotovo pustim ulicama. Ničime se ne odaje Blagdanski duh.... tek poneki štandovi na trgu, svojim sadržajem, naslućuju dane koji dolaze.... Vrijeme je, barem do prvog „tuširanja“, bilo predivno pa je i šetnja, iako pomalo duga, bila ispunjena lijepim slikama ali i malim i kratkim osnovnim podacima o viđenom.....
Katedrala se nalazi na Trgu Szent Istvan do kojeg smo došli u laganoj šetnji predivnim drvoredom kestena... samo mogu zamisliti kakva je ljepota ove hladovine ...
Sama Bazilika i cijeli prostor trga skrivaju od dnevnih pogleda stare Rimske građevine, katakombe, ostatke uređene kao muzeji... iako me želja vukla i to vidjeti, vrijeme mi nije dopuštalo pa sam taj dio ostavio za neka druga vremena ako se vratim u ovaj predivan gradić koji me u nogo čemu podsjetio na Zagreb....
Dočekao nas je kip Janusa Pannoniusa – biskupa koji je zaslužan za početak gradnje katedrale
Na lijevoj se strani nalazi Biskupska palača koja korjene vuče iz 12 stoljeća, a na samom uglu palače, kao u popodnevnom odmoru naslonjen na balkon, Franc List prati sve došljake i kao da u tom svom navirivanju šalje pregršt predivnih nota koje, nošene laganim povjetarcem, miluju preostalo lišće obližnjem drvoredu kestena....
Preko puta Biskupske palače nalazi se kaptolska arhiva i Župni ured
Crkva časnih sestara nalazi se s druge strane trga gdje se nalazi i ulaz u drugi dio očuvanih Rimskih ostataka
A sa lijeve strane nalazi se bivša tvornica šampanjca Littke
Prošetali smo uz zidine koje su nekada krasile Biskupsku tvrđavu. Pogled sa Barbakan kule, jedine takve očuvane u Mađarskoj, opet me podsjetio na Zagreb... Naročito pogled na TV toranj....
Srećom da je bio, barem do tada, lijep i sunčan dan pa su neki mogli malo i odmoriti....
U šetnji ulicom Panonius prema Szecheny trgu zastali smo kod prave arhive lokota... kažu da je običaj nastao osamdesetih godina prošlog stoljeća...ali, nikako da se dogovore kako je do njega došlo... jedni kažu da su udate žene lokotom ljubavnicima davale znak kada je vrijeme da ih posjete, drugi kažu da su studenti, nakon završenog studija, tu odlagali svoje lokote kojima su u domovima zaključavali ormare... ko zna koliko je legendi o nastajanju... ali, činjenica je da danas, uglavnom zaljubljeni, ostavljaju ovdje lokote sa svojim imenima, inicijalima... kao znak vječne međusobne ljubavi.... kako god, ostavio sam i ja jedan lokot.... kao i svi i ja imam nešto za zaključati... ljubav, uspomene, sjećanje ali i nadanje.....
Došavši do trga ugledali smo veliku Gazi Kasim pašinu džamiju koja je ostala nakon, gotovo 150 godina vldadavine, Turaka.
Džamija je preuređena i danas se u njoj obavljaju kršćanska bogoslužja, ali je, barem vanjski dio, većinom, sačuvao izvorni oblik.
Zvonik Sv. Bartolomeja sa svojim specifičnostima i atrakcijom pokretne skulpture postavljen je 2004. godine.
Trgom ovih dana dominira splet nekoliko kućica sa kobasama, kuhanim vinom, ponekim ukrasima koji ipak, ma kako malo, obilježavaju predblagdansko vrijeme
pa je i konjanik, Janko Sibinjanin, zaslužni vojskovođa u mnogobrojnim bitkama sa Turcima izgubljen u tom prostoru...
Baš kao i kip Svetog Trojstva
Ali, dominiraju Djedice Bajkeri koji su, spektakularnim dolaskom na Trg razveselili više nas nego malobrojnu dječicu... grad mi je doista pust, miran.....
I dok smo malo obišli štandove počela je, lagano ali dosadno, padati kiša.... sakrili smo se u jedan restorančić u uličici koja me strahovito podsjetila na našu „kamenu ulicu“ i kamenita vrata, kockice u Radićevoj....
Malo smo sjeli, zabavili se sa nekom, mislim, američkom vrstom vjeverica, popili Pečušku pivu, grickali kikiriki čije se ljuske, gle gušta, bacaju na pod...... 
I, nakon malog odmora, krenuli s malim uličicama dalje...
Prošli smo pored Narodnog kazališta
Spustili se do Košut trga ( ili tako nekako) gdje smo, uz Sinagogu koja je i danas u funkciji
Uz malo pregledavanje štandova
Opet sam se osjećao... kao u Zagrebu...pa zar i tu? 
Polako smo se uputili prema trgovačkom centru Arkad.....
i dok su se svi rastrčali po dućanima kupiti neke sitnice, ja sam otišao kupiti malo „vatrene vodice“ ...... i uživao u radosti mališana u njihovom gradu koji je napravljen nasred centra....
Pomalo umoran, sa laganim bolom u nozi, jedva sam dočekao razvaliti se u busu.... zasjest i malo proživiti viđeno.... no, naravno, to je bilo nemoguće... krenulo je prepričavanje dogodovština, nekih bisera koji su nas pratili tijekom dana, do zabave za cijeli bus.... kada su cure, sa svim začinima i dodacima, prepričavale kako sam kupovao kiselu vodu... . dakle, ja stvarno ne kužim... petnaest minuta sam se vrtio oko brda različitih bočica sa vodom, ugledao i našu Janu ( nije ni čudo, konzum je blizu) ali mineralnu nisam pogodio...a o sporazumijevanju... bolje da niti ne govorim.... na kraju... kupio sam vodu.... važno pred busom otvorio.... potegao onako žedan ...i... popljuvao sve van.... pa kaj je ovo?! vijeće mudraca složilo se s mojom konstatacijom da je to voda sa sodom bikarbonom... doduše, što sam sve tijekom dana stavio u sebe... možda sam ipak trebao popiti... no, kako god, želudac je dobro podnio sav teret .... a mi.... sa smijehom, toplinom, malo pokisli, uputili smo se doma.... i, tek što smo izašli iz busa, nebo se sastavilo sa zemljom... naravno da sam, kao neki klinac, uživao u tom šljapanju po kiši....
No, odlučio sam.... moram slijedeći tjedan usporediti Advent u svom gradu sa ovim... nadam se da tim ugođajem neću biti tako siromašan kad ću šetati ulicama voljenog grada kao što sam bio u Pečuhu....no, ipak, nadoknadila je, taj nedostatak, neka druga vrsta topline koju sam osjetio prema tom gradu.......Europskom gradu kulture 2010 godine......
Naravno da sam danas obavio i građansku dužnost i, prema svom mišljenju, odabrao svoje odabranike... možda izbor i nije realan, nije „pobjednički“ ali, niko ne može reć da je neko „ukrao“ moj glas...sam sam ga dao....
Post je objavljen 04.12.2011. u 21:56 sati.