smotani

nedjelja, 27.11.2011.

polako....

Moram priznati da me iznenadila Prva Nedjelja... malo mi je ova godina proletila u stalnoj jurnjavi, u nekoliko poprilično stresnih situacija, ali... evo me, u komadu, sa ponekim dijelovima koji nedostaju... polako privodimo kraju još jednu, ali, po mnogo čemu vrijednu ali i nevrijednu godinu. A ne, neću ju još rekapitulirati, jer, dovoljno je vremena ostalo da se neke stvari još iz temelja promijene...samo, nemam pojma di je nestao kamen temeljac... Tjedan mi i dalje prolazi a da se niti pošteno ne okrenem...doduše, sada su razlozi sasvim druge naravi – konačno sam i ja došao na red, i vrijeme poslije posla uglavnom, provodim kod Kire, zubarice, poneki posjet prijateljima, kavica.... kako je krenulo, izgleda da ćemo ipak uspjeti odgoditi „odbrojane“ dane zubima.... borba zubarice, moja tvrdoglavost i upornost urodili su, za sada dobrim rezultatima i iskreno vjerujem da se priroda, po ne znam koji puta, našalila sa mnom, da mi je samo skrenula pozornost da sam malo zanemario neke stvari ... i da genetiku nikada ne treba podcjenjivati. Još uvijek sam u nevjerici da sam, konačno, malo pažnje posvetio i sebi.... ali, već mi je dosta te pažnje, malo mi je prenaporno misliti na sebe pa već smišljam mala iznenađenja za naredne dane... ali, o tome kada se budu događali ... Vikend doma i nije doživljaj, kao onaj prošli...magla, neko sumorno vrijeme... nisu baš energetski napitak koji nam je svima potreban...no, zato sam se primio nekih poslića koje nikako ne stižem...a u kojima sam nekada i te kako uživao.... naravno, najviše mi vremena okupiraju moji spotići – konačno sam, za dušu, dovršio jedan spot kojeg nosim u sebi preko godinu dana...ali, nekako slijed događaja nije mi dopuštao da se zabavim s njime.... sada, s odmakom, čini mi se da je jednako snažan i vrijedan kao i onih dana kada je stvaran u meni, u skicama i to me, uinat svemu, veseli... Navečer, kad se kao spremim gledati TV navru misli i, gotovo svako večer osvane jedna nova pjesma.... a sa istim mislima, istim željama, istim motivima... nevjerojatna je snaga osjećaja....a ovo, predblagdansko vrijeme, kao da pogoduje njima.... mislim da je vrijeme da i te papiriće pospremim...možda jednom i zatrebaju, ko zna? Na poslu pomalo smiješna situacija... ali, uvijek donosi neke nove momente koje sam već počeo bilježiti ... sve mi se čini bit će i tu eseja ..... a čini mi se i da me, polako ali sigurno, počinju „zatrpavati“ poslom – no, još uvijek se sve stigne na vrijeme i sa voljom i bez neke prevelike force.... uživam u ovom malo mirnijem ritmu i nastojim ga zapamtiti...jer, čini mi se, neće dugo.... I, ovaj je vikend pao konačni dogovor za naše tradicionalno Adventsko putovanje, kojem sam se i ja, prije koju godinicu, ponovno pridružio..... vjerojatno mijenjamo smjer kretanja.... ove ćemo godine, kako stvari stoje, malo sjevernije.... u susjednu Mađarsku...ajde, tamo još nisam bio za Advent a možda je vrijeme da se počnem privikavati...na Europu iz svake perspektive... Već su počele teorijske pripreme za sendviče, kolače, i ostale sitnice.... a kako stvari stoje, startamo slijedeći tjedan.... živi bili pa vidjeli.... Do tada, tjedan koji predstoji poznat je ritmom...ali, bez nekih većih stresova – doduše, kad god mislim da je takav tjedan, makar za kraj, dogodi se neki stres...no, dobro je dok je on pozitivan, s tim se mogu nositi.... I, iskreno, zaželio sam se sunčeka..... malo me muči ovo sivilo, magluština, ali, jesen je..... proći će .... A M.Split i Kamena, moje drage blogoprijateljice, krive su, sa svojim postovima o koncertu klapa, što cijeli dan vrte se klapske pjesme...a ova...posebno.... jer je posebna.... i dok ju još nisam potrošio.... I pitanjce... da li mi neko može pomoći.... zašto mi ne da boldati u komentarima? Hvala

- 18:53 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2011.

topli vikend u inat zimi....

Prvi, pomalo zimski vikend, prošao je u toploj atmosferi ispunjenoj prijateljima, dragim ljudima... Kako nismo uspjeli moj imendan na vrijeme obilježiti, učinili smo to ovaj vikend. Idila koja me u petak dočekala odražavala je upravo moje stanje u kojem sam bio.... Neka hladnoća ispunjena posebnom toplinom..priroda odiše nekom posebnom snagom...noć koja je već pala kao da je nježno pokrila injem prekrivene grane... i dok sam ja pomalo uživao u toj idili kuća se polako zagrijavala... miris drva uvukao se u moje nosnice i djelovao je kao antiseptik na sinuse.....pripremio sam za sutradan neke stvarčice i lagano krenuo u krpe... misli su mi preuzele slike koje nikada neće izblijediti.... Ujutro, nakon gotovo probdijene noći, uzeo sam kavu i, uz šetnju oko kuće, guštao predivne slike.... zima polako kuca na vrata ...ali, lišče na brezi kao da kazuje... još uvijek smo u jeseni..jesmo li? Nakon kratke ranojutarnje šetnje primio sam se slatkog posla...kiflice dobrodošlice.... i taman kad je prva runda bila pečena začuo sam trubu... kumovi i kumica.... „kumeee...pa nisi rekao da imaš snijega“ – brzo smo razjasnili da to nije snijeg već inje u popriličnim količinama...ali, da je zimski ugođaj...je.... veselje se nastavilo sa kiflicama jer, mali gladuš, uvijek ima mjesta za njoj omiljene stvari.... Uskoro se počeo skupljati i ostatak ekipe..koliko god da nas se skupi nikad nas nema dovoljno... uvijek priželjkujem još neke drage ljude u svojoj blizini...možda.... možda jednom.... uz drago društvo, lijepe uspomene i prisjećanje, vrijeme je proletilo... dani posebnog ozračja, posebnih misli, slika... prisjetili smo se i dragog Ivana koji već 20 godina živi u našim srcima, mislima jednako živo i snažno kao i prvoga dana kada sam ga upoznao... prisjetili smo se naših pripravničkih dana, našeg prvog „križnog puta“ kojim smo koračali u odaje tadašnje mentorice.... „mama“ se već pri prvom susretu trudila biti oštra a blaga, huda a topla..... a nas dvojca, blentavi kakvi jesmo, odmah, na prvu, dali smo joj do znanja da joj ne bu lako s nama.... no, ubrzo smo razuvjereni.... bilo je kako „mama“ kaže.... nedostaješ mi prijatelju jednako kao i prije 20 godina, nedostaje mi tvoje čuđenje kojeg je Ona tako dobro zapamtila, nedostaju mi one naše, gotovo dječje provale, naša druženja, tvoji šarmerski izleti.... Sa puno topline, baš kao i uvijek, prisjetili smo se tog vremena i sa suzom u oku i nevjericom koja traje dva desetljeća poručili dragom prijatelju da nas čeka..... Uz lijepo druženje, prisjećanja, poneke nove nepodopštine, brzo je noć pokucala na vrata ... neki su nas morali napustiti, ali, ostalo nas je desetak dočekati čaroliju jutarnjeg buđenja uz pucketanje peći i zimsku idilu.... No, naravno, navečer je pao ples.... neki su plesali sa zvijezdama ..a zvijezda sam te večeri bio i ja.... doduše nisam samo zvijezdu radio već i špagu... proklizavanje na laminatu nije nimalo ugodno i nikako to nemojte probati kod kuće.... ali, koliko god se noge smotale, ostao sam, smotan, u komadu.... poslije sam promijenio partnericu jer „mama“ nikako da shvati da sam tek na pola puta oporavka.... no, kako god, smotano ili ne, bilo je lijepo, toplo druženje.... u zraku se osjećala ta pozitivna vibra, osjetili su se osjećaji koji su kružili zrakom, osjetila se povremena nostalgija, povremeno lutanje misli...ali se osjetila i ona nevidljiva a toliko jaka nit među nama..... Nakon jutarnje kavice polako smo napustili zimsku idilu.... krenuli u povratak svakodnevici ispunjenoj sa svim onim što život čini baš takvim kakav je... sa odlascima Kiri, zubaru, traženjem nekih dasaka za police.... konačno je došlo vrijeme da se i sa tim stvarima uhvatim u koštac....ah da...skoro sam zaboravio...i sa poslom koji sve više savladavam i koji mi konačno daje prostora da u radno vrijeme odradim sve.... pa i više od toga....

- 21:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 16.11.2011.

Dvadeset godina poslije...

Ovih dana, baš kao i svi, intenzivnije proživljavam dane od prije dvadeset godina..... što se dogodilo u to vrijeme? Danas, 20 godina kasnije, jedino sigurno znam, nisam zaboravio.... i nikada neću.... ,kako sam i lani rekao , žalosno je što neke stvari polako padaju u zaborav.... Kao i uvijeki ovih se dana prisjetim dragih prijatelja i svih onih s kojima sam dijelio istu sudbinu.... i uvijek se prisjetim, da li s povodom ili ne, neke od toplih ljudskih priča, nekih događaja koji su ostali zauvijek sa mnom, u mom srcu...jer, to se niti može niti smije zaboraviti...... Ovaj post posvetit ću „Baki Kati“ koja nas je ove godine tiho napustila....a koja je mnogima od nas, daleko od doma, bila, ne jednom, kao majka...... Rođena je u malom mjestu između Vukovara i Vinkovaca..... osnovala obitelj, vrijedno radila i stvarala sve što im je u životu trebalo. Brinula je za obitelj dok je muž naporno radio odlazeći svakog jutra u Grad na posao.... podizala djecu... a, pred sam rat, došla je i unuka... muž, Vukovarac, tih je mjeseci, sa sinom i zetom, bio u svom Gradu.... braneći Vukovar branili su i svoj dom nedaleko od njega, branili su Domovinu... baka Kata je otišla kćeri blizu Vinkovaca i tamo vodila svoju bitku za dom..... kako smo često prolazili pored njihove kuće našli smo se i za pomoći nacijepati drva, prenijeti štogod.... donijeti štogod... baka Kata uvijek nas je dočekivala makar šnitom domaćeg kruha kojeg sam, kao najveći gladuš, pojeo s okusom najbolje pečenog kolača iz domaće peći... nije joj bilo teško u bilo koje doba pristaviti njenim purgerima kavu, nahraniti nas, pa čak i pokrpati jaknu.... baku Katu smo od milja prozvali „Katica za sve“...ništa, baš ništa toj predivnoj ženi nije bilo teško, nikada, baš nikada nije pokazala strah.....a zabrinutost... nju je potiskivala jer, kako je i sama rekla, mi smo na svome..... I kada sam, na jednom od svojih kratkih boravaka doma, pričao majci o Baki Kati.... rasplakao sam ju.... tiho me pitala... sine, a da i ja odem s tobom pa bi bila Baki od pomoći... ne može ona vas tolike hahare dvoriti, udovoljavati vam... pa ima ona i godina... tada sam zastao, nasmijao se.... i pogledao majku....“a ja tebi nisam rekao koliko Baka Kata ima godina i ko je ona?“. Pogled majke odavao je odgovor ali i bezbroj pitanja....“jesam li ja nešto propustila?“.... nisi, nisi majko... .evo, bilo je to ovak.... Kada smo prolazili pored jedne kuće ugledali smo ženu kako cijepa drva... naravno, kakvi i jesmo, odmah smo se ponudili za pomoć. Prvo pitanje je bilo...“otkuda ste momci?“ kada smo se predstavili sa osmjehom je konstatirala..“ma di bi vi znali cijepati drva..“ no, bili smo uporni i htjeli smo se i dokazati ali i pomoći...pa nemremo mi, ovako blentavi, prolaziti i gledati ju kako cijepa...i tako je počelo naše prijateljstvo..... obraćali smo joj se sa gospođo... i nismo reagirali na njeno uporno inzistiranje... „nisam ja gospođa ja sam Kata!“ ... prvi sam ja probio led.... i izbacio gospođo a uveo „teta Kata“... i sad sam se nasmijao kada sam ovo napisao prisjetivši se tog trenutka.... pa nisam nepoznatoj ženi mogao samo tako reći Kata... ma neka i bude sa Vi...ali, pa ne mogu ja to.... a teta.... kod nas uobičajen prefiks, dobro mi je došao.... kada je teta Kata zagrmila...ma vidi ti njega, ti ja dam tetu! Pa nisam ni duplo starija od tebe.... e pa baš zato... stariji ste, a ja vam nemrem odmah obraćati se imenom...dajte mi malo fore... ti ja dam fore... ak već nemre Kata onda nek bude Baka Kata...jer, baka i jesam .... moram priznati da smo svi ostali malo zatečeni...ali, brzo nam je objasnila kako je ona rano imala kćer...koja je sada ponosna majka male djevojčice.... tada sam, onako blentavo kako ja znam, upitao... ma kako ćemo vas zvati Baka... no, nije bilo pogovara... gospođa Kata postala je Baka Kata kojoj smo rado svraćali, kojoj smo rado donosili makar kutiju cigareta, paketić kave.... doduše, sve smo joj to i potrošili..... Sjećam se da se majka tada slatko nasmijala i, prilikom povratka, spremila paket za Baku Katu.... kako je bila gotovo iste građe kao moja majka, a znao sam da nije ponijela puno odjeće, majka je, ponešto iz ormara, pripremila za svaki moj povratak.... kada sam prvi puta vratio se sa paketom.... rasplakala se moja Baka, zagrlila me i .... ponudila meni najdražim „kolačem“ toplim kruhom iz Bakine peći.... i kako smo znali, ne jednom poslije razgovarati, nije stvar u vrijednosti.... stvar je u pažnji, u djelu, činu...ali, draga Baka Kato, Vi ste to i zaslužili...jer Vaša djela kojima ste nama, daleko od doma, pružili makar kratku obiteljsku atmosferu, nešto je što nikada nećemo zaboraviti...... Žao mi je da nisam na vrijeme saznao za Vaš posljednji put...ali, Bako Kato, čim me put nanese u Vaše ali meni tako srcu prirasle krajeve, svratit ću na našu nedovršenu čašicu razgovora..... Hvala Vam bako Kato i počivajte u miru Božjem! A Tebi Vukovare želim miran i dostojanstven život. Braniteljima i svima koji na ma koji način nose rane tih dana jedno jednostavno ali ljudsko HVALA. Svima koji su živote dali u obrani Svetog Vukovara zahvalnost koju osjećam ne mogu opisati, ali, prijatelji, uvijek mislim na Vas! Mir u kojem počivate neka Vam vječno bude osvijetljen ne samo svijećama koje i ovih dana palimo za Vas........ Ovu smo pjesmu, sa bakom Katom, često zapjevali kada je oko nas grmilo....

- 22:50 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 15.11.2011.

laku noć....

Pale se svjetla, noć se polako spušta nad grad Pogledom ispraćam još jedan dan Dan ispunjen osjećajima čudnim Osjećajima koji me cijelu noć drže budnim Da, možda sada imam previše vremena Možda se želim „riješiti“ tereta Možda samo istini u oči gledam Možda da se, ipak, neispunjenim snovima predam..... Svakakve misli smotano jure Odluke neke pomalo žure A onda, onda sviće zora I počinje nova, dnevna mora..... Ne, nije to mora koja me plaši Možda od nje postajem jači Ali mora je jer nema joj kraja No, ne želim put očaja Jer nada uvijek ostaje i svijetli Znam, svi su to već prije mene rekli A ja, ja vjerujem u ta predanja I vjerujem da svaka je mora – baš ta, zadnja I znam da se sama od sebe riješiti neće Znam da trnovit je put do sreće Zato ružama posipam taj put I čekam ...ma koliko on bio dug Na kraju tog puta raširenih ruku stojim Svakoga dana sekunde do susreta brojim A kada jednom, stignem do kraja tog puta Dočekat će me dugo čekana ruka.... I nikada je ispuštati ni trena neću Svakoga dana živjet ću tu sreću Osjećati toplinu koja me grije I pitati se zašto se nije desilo prije.....

- 23:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.11.2011.

laganini.....

I vikend prolazi sa previše slobodnog vremena. Doduše, nije da nemam što raditi...ali, nekako mi se ne da.... slađe je razmišljati o novoj sredini, o nekim dogodovštinama sa starom ekipom, o početničkim koracima koje radim na novom radnom mjestu.... smijeha nikada dosta – to sam već rekao, ali, iskreno, nisam pojma imao da se najslađe nasmijem na svoje greške..... koje tek tada epitete podijelim ... ne pamtim da sam ikada pomislio za nekoga ono što sebi slatko udijelim...ali, najbolja mi je reakcija moje okoline...“pa ko te tako razljutio?“ ... znatiželjni pogledi i iščekivanje ... a ono.... moja blentava faca i jedan jasni i glasni „pa ja!“ dobro, prve dane ih je to čudilo pa su provjerile kod „mame“ da li je sa mnom sve u redu? Naravno, ona ne bi bila ona da nije zakuhala.... odgovor je bio u stilu...“pa i nije, ali, najbolje da same to otkrijete..“...na kavi mi je jasno dala do znanja da nema namjere objašnjavati moje postupke a niti materijalno a još manje moralno odgovarati za njih ... shvatio sam da će moja nova okolina morati sama shvatiti kakav sam a to mi nimalo teško nije palo...doduše, znaju one mene...onako, poslovno i s hodnika, ali ne i ovako blentavog pa im neke stvari, barem s početka tjedna, nisu bile jasne.... no, početak tjedna je prošao.... s kraja tjedna, na čarobni numerološki dan, dobio sam pohvale za savladavanje novih koraka .... nisam ni znao da me nadređeni kontroliraju, da prate svaki moj radni korak... nisam znao sve do trenutka kada sam zaprimio mail..... ne, nisam naraso ko puran, ali, nije loše vidjeti pokoju pohvalu...iskreno, na to sam, u staroj sredini, potpuno zaboravio pa me taj čin ostavio pomalo bez teksta.... nisam znao trebam li se zahvaliti, ili..... ma, naravno da jesam .... moram priznati da je odlazak na vikend za mene predstavljao pomalo žalostan trenutak... kako sam znao da nejdem na viksu, a radno vrijeme je konačno stabilno, posao ne pretjerano stresan ( barem ne još jer nas još nisu zatrpali po prav...tek nas ispituju) mislio sam si da bi mogao ovakve radne dane imati i više od pet u tjednu...ali, ipak, sreća je da tjedan ima samo sedam dana...pa ipak nisam ove godine ni na godišnjem bio....a treba sačuvati preostalu energiju i dobro je rasporediti do slijedeće godine..... Da bi regenerirao malo sive ćelije koje su, posljednje vrijeme, predugo bile u zatvorenom prostoru, uveo sam novo pravilo ponašanja... lagana popodnevna ili večernja šetnja... barem petnaestak minuta po nasipu.... čisto da malo ulovim kisika ali i sretnem drage četveronožne prijatelje s kojima se nisam dugo igrao.... i tako, u toj sam šetnji i malo potrčao, naravno sa jednim od svojih ljubimaca koji voli trčati a ja nosim lopticu .... da malo... do mosta.... nisam niti bio svjestan s kojom lakoćom koraci poskakuju po onom šljunku...ali, još manje sam bio svjestan da sve to ide sa nekom poletnom snagom... dobro, nećemo pretjerivati, nećemo svaki dan trčati, ali, izgleda da mi je nedostajalo te aktivnosti... ko zna, možda ipak s ekipom odem na laganu tekmu...rukometa naravno ..... ili barem na koji teniski meč? .... s ovim dobrim stanjem u kojem se nalazim, s odbačenim teretima posla koji su me, sada vidim, pomalo gušili, dobio sam neka nova krila ali se i probudila stara želja za sportom... no, ipak, ne treba provocirati tijelo...znam.... Subota je, iako malo prepolovljena, bila dan u kojem sam složio toliko toga da sam se navečer sam sebi slatko smijao.... ujutro...umjesto kave, svjesno sigurno ne, napravio sam čaj ..... i kad sam ga natočio učinilo mi se da sam napravio malo vodenu kavu (još uvijek nisam bio svjestan da tu nema ni k od kave), važno sjeo za komp pročitati malo dnevni tisak, srknuo kavu.... i, skoro popluvao komp... no, najbolja je bila misao koja je tada izletila “pa ebate, i čaj je jači od ove kave!“ dobro... mislim da sam te ili slijedeće sekunde shvatio kaj sam napravio.... nakon popravnog sa kavom, pročitanih „novina“, lagano sam se krenuo spremati... u podne sam trebao biti na jednim krstitkama a još sam trebao pokupiti i frendicu..... ajde, krstili smo i malog pišulinca .... nije da je bio pristojan, stalno je svećeniku upadao u riječ...što je, čak i njega u jednom trenutku baš slatko nasmijalo.... predivni su ti klinci kad skuže da su u centru pažnje, da su se svi okupili oko njih ... samo neka ostane tako otvoren i blagoglagoljiv kroz život i neka nas i dalje okuplja .... no, iznenadila me moja kumica ... kako su to zajednički prijatelji i oni su bili na krstitkama a mala dama.... uz mene ... i, dok je svećenik objašnjavao sam čin krstitka, uvodio te pišulince u novi život, malena me povukla za rukav...sagnuo sam se a ona je tiho šapnula „jesi i ti mene tako držao na mojim krstitkama?“ nasmiješio sam se i po ne znam koji put rekao „ne, nisam ja, kuma te držala a ja sam bio blizu i pratio svaki korak“ uslijedilo je ono njeno poznato ...lupanje po čelu i „ pa da, baš sam bedasta“ ... upijala je svaku riječ a kada smo izašli iz Crkve, pomalo naučno, rekla je...“ da, ti si dobar kum“ ..kako taj mali vražićak zna u pravo vrijeme reći nešto da me digne...jer, naravno, svojim me komentarom malo odvela u prošlost.... Kako se nisam zadržavao otišao sam s frendicom na kavu i bacili smo, konačno, jednu mirnu ćakulu.... mislim da mjesecima nisam uspio s njom toliko dugo klafrati u miru.... vrijeme nam je..proletilo, ali, konačno smo razmjenili, barem one najosnovnije događaje, prethodnih mjeseci.... na poneke smo se čudili, a na poneke slatko nasmijali... naravno, na moje bisere kojih je, usprkos jurnjavi, bilo na pretek..... mislim da nisam niti sve popamtio Nakon razlaza otišao sam doma i, tek što sam došao, pomalo smrznut i gladan, najeo se i zalego u krevet..... i, naravno, malo zakunjao...kad... zvr zvr... kumica.... nismo se čuli cijeli dan ( to što smo se vidli, ne broji se) i prozvala me na raport „pa di si ti?“ nakon kratke „rasprave“ podsjetila me da smo planirali zajedno gledati ples sa zvijezdama.... moram priznati da se ne sjećam tog dogovora, ali, ja sam i tako smotan a djetetu treba vjerovati....nakon kraće „rasprave“ dogovorili smo se da bumo i tako zajedno gledali drugi tjedan za koji sam planirao mali kružok dragih prijatelja i malu proslavu svog imendana, kojeg, uslijed nekih nemogućnosti nismo uspjeli složiti za ovaj vikend.... nekako je prihvatila tu „promjenu plana i dogovora“ I kako sam relativno rano legao, kroz maglu gledao ples sa zvjezdama, probudio sam se oko tri oran za radne akcije.... no, brzo sam se uvjerio da nije vrijeme za sauganje pa sam, uz slatke jade i zaspao.... ali ne koliko sam htio...oko pola devet je kumica već zvala.... „pa kaj još spavaš?“ užasnuto je zaorila... ajde, nazovi me kad se zbudiš... naravno, razbudio sam se odmah..... a kada sam, danas dobro si smučko kavu, nazvao sam je i pito gdje gori...“ma nigdje kume samo sam ti htjela čestitati imendan“ ... jedno sigurno znam, što se tiče datuma, imendana, rođendana, nije od mene naučila pamtiti... ja pamtim samo nekoliko njih....a za sve ostale postoji ...podsjetnik u mobitelu (pa i za moj imendan) ali, on je na popravku..... A čestitku, koju uvijek ekipa rado zapjeva ( ne samo za moj imendan) danas sam odslušao na fon (hvala „mama“)... a slijedeći tjedan draga bando, pripremite se ....

- 18:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 09.11.2011.

u korak sa slobodnim vremenom :)

Malo sam uhvatio jesenje pauze.... kako sam proteklo vrijeme imao popriličnu gužvu, ovo, s manje ili više uspjeha, nadoknađujem zaostatke, propušteno, ali i puno vremena posvećujem svojem zdravlju – što me, iskreno, jakooo čudi. Kako sam s početkom kire morao prestati sa svim vježbama malo sam zaboravio svaki mišić...sada, sada je Dr. zaključio da je došlo vrijeme nove navale na mišiće.... vježbe koje iziskuju naprezanje popriličnog broja mišića ali i s kojima, u nekim nimalo primamljivim položajima, moram dogurati do svemirskih deset minuta „izdržljivosti“... u početku sam odrađivao kao neka mašinerija...i, ne, nisam došao dalje od minute no... već nakon par dana, početničkih urnebesnih bolova, osjetio sam neke promjene...i, s ponosom sam, napokon se pohvalio...na pet sam minuta... doduše, ne baš onako opušteno kako on traži...ali, napredujem....na pola sam puta Uz novu zanimaciju krenuo sam i zubaru, što, uz sve što sam počeo činiti za sebe, iziskuje dodatni šok za moj organizam. Kako mi je onaj zub opal na druge, barem koliko mogu, moram pripaziti kako bi, kad poželim nekoga ugristi, imao s čim.... zadnjih dana, malo čudna situacija, dovodi me do izazova.... ugristi ili ne, proliti žuć ili ne....i slično.... na sve to, moje najjače oružje je, zagrizi čoksu, bobi štapić, kiki bombon, napuni usta i zadrži sve u sebi.... prošlo je vrijeme pametovanja, dokazivanja, isticanja... sada se samo i sam trebam naučiti ponašati tako..... ali, učim... pomalo....dug put je do mirovine .... Da je došlo drugo vrijeme označeno je i službenim završetkom poslova koji su, sve u svemu, trajali preko godinu dana.. .dolaze neka druga vremena, druga radna okolina, poslovi...ali, ja ću, ma kako teško, nastojat ostati isti.... ma što me to koštalo..... a da sam na tom putu kao da sam sam sebi želio dokazati na druženju upriličenom u tu čast.... skupila se ekipa, od velikih do malih, važnih do nevažnih ( iako, ovi nevažni su u ovim zadacima bili najvažniji), krenula je mala ćakula, mali protokol, proglašavanje udarnika ( bez udarničke značke ali sa puno pljes pljes) i, naravno, glazba, ples..... kako su mi noge cupkale same po sebi, nisam mogao izdržati da ne zaplešem... ma barem jedan valček... pa...kaj bu, bu... no taj se jedan valček pretvorio u nešto čime sam se, odavno, oprostio.... gotovo tri sata plesa, tek sa pauzom za pićence s nogu od par sekundi, mokrom majicom, kosom, ali i nekim parodijama koje, kao i uvijek, same nađu mjesto i vrijeme..... i, naravno, opet su nas metlom poterali za fajrunt....istina, drugo sam jutro, malo teže izašao iz kreveta, malo si pomagao za pridići se, razgibati se.... ali, ono što je najvažnije, bez nekih prevelikih bolova ili nuspojava. Jedno, iznenađujuće predivno večer koje će mi, po mnogo čemu, dugo ostati u lijepom sjećanju uramljenom sa puno smijeha, lijepih trenutaka ... a kad smo već kod smijeha, osmjeha..... siguran sam da smo svi svjedoci nedostatka te čarobne usnoiskrivljenosti, ( kako sam ovo dobro nazvao ) a naročito na, ma kojim, šalterima, u dućanima ... Svjestan sam da nisu vremena od smijeha, da nije lako i da svi imamo podosta problema i tereta..... ali, nikako mi nije jasno kako neki, kao da žude, otresati se na druge, makar to bili i kupci, stranke..... ne, ne tražim ništa previše (barem mislim) ali, čini mi se da smo zaboravili i osnovna pravila ponašanja.... makar odzdraviti, makar nastojati biti „uljuđen“ ... i baš me, posljednjih dana, prate neke situacije vezane uz taj „problem“.... neki dan, idem u dućan, „dobra večer“ .... tajac... bit će da sam pozdravio police i proizvode na njima.... teta me gleda sa velikim upitnikom iznad glave i sve se bojim da ne uslijedi pitanje „a kaj ste sad došli? Pa već je sedam a mi radimo do osam?“ no, ostao sam uskraćen za to pitanje ali sam bio dobro, mrkim pogledom, odmjeren od glave do pete.... dođem do police sa bombonjerama, uzmem jednu srednju i krenem na blagajnu.... „oprostite, možete li, molim vas, zamotati?“ uslijedio je pogled broj 6 i odgovor „nemam papira“ hm.... pomislih, pa recesija je, kaj ne? I, nastavim molećljivo...“imate li možda bijelu vrećicu?“ teta pogleda pod blagajnu, izvuče bijelu vrećicu sa plavim točkama.....“evo“ ( sva sreća da je vrećica lagana jer bi u protivnom čulo se tres) „ispričavam se“, ne dam se smesti i nastavljam „mislio sam bijelu....:“ i uputim joj neki od svojih blentavih pogleda.... a teta, pomalo revoltirana mojim prohtjevima i pitanjima, demonstrativno uzima vrećicu, vraća je pod blagajnu, uzima i gura mi bombonjeru u bijeli škanicl....gledam i ne vjerujem?! Oprostite.... može i ona na tufnice..... jedan oteži uzdah ..i, problem riješen.... nakon toga, pomalo začuđen, iznenađen, sa nekoliko upitnika iznad glave i preispitivanjem svoga ponašanja – nisam li možda ja izazvao tu njenu nevoljkost... dolazim do ljekarne po neke tabletice.... račun... 29,86 kn... dam teti 30 kn i, kako nikada ne dobim „taj sitniš“ natrag, ni ne čekam već zahvalim i uz doviđenja želim napustiti ljekarnu.... kad...“ stanite, nije u redu, ne bute vi tu meni milostinju ostavljali, pa ne prosim ja!“ zastanem na pola puta prema izlazu, pogledam u nju i onako, pomalo šokirano, pitam „jel vi to meni?“ a teta, dosta povišenog tona, ( ili je samo glas jaki, ne znam, nova je...) „ da vama, pa jedini ste ovdje, kaj vi meni mislite tu ostavljati taj sitniš a okolo bute pričali da vam ne vraćamo ostatak?“ doduše, nikada još „ taj sitniš“ nisam dobio natrag, ali, iskreno, nisam se, čak ni ovdje, u svom dijelu svemira, žalio.....pogledam ju, i, kako i priliči, priđem pultu po svoj novac! E pa sad.... vrati.... i, vraća teta 10 lipa...a ja, ja stojim dalje i čekam.... e pa sad hoću „ostatak sitniša!“ stvar je principa.... i, gleda ona mene izbezumljeno i veli „u redu je sada“....a ja, pogledam je svojim pogledom broj 7 i mirno, gotovo pjevno, „ ne, nije u redu gospođo, još 4 lipe!“ Nemate pojma kak sam bil ponosan na sebe za ovaj princip... pa dobil sam obrisek ni kriv ni dužan...e sad bumo poravnali račune.... a veli meni gospođa „nemam sitnog, pa to su samo četiri lipe!“ bio sam raspoložen za jednu polemiku, za poneki vic na račun toga, ali, naslutio sam da sa dotičnom nikako neću doći do osmjeha...pa sam, uz jedan osmjeh, rekao, nema problema, imam ja 6 lipa a vi meni dajte 10...uzeo sam novčanik u kojeg samo guram sitniš a prebacujem u kasicu prasicu male kumice, izvadio 6 lipa i....čekao.... ne, ne želim niti opisati taj pogled, jedan podosta zvučan udarac po kasi, prebiranje i traženje deset lipa i treees, zatvaranje kase...... uzeo sam 10 lipa, stavio u novčanik, pogledao ju, i uz osmjeh progovorio „hvala lijepo, doviđenja“ vrata su se zatvorila za mnom ali....odzdrav nisam čuo... ali, možda ja ipak slabije čujem..... Sve u svemu, hvatam korak sa slobodnim vremenom, i, polako, rješavam „zaostatke“ ma koje vrste bili

- 21:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 04.11.2011.

Jesenja šetnja

Šapatom dok tiho mi govoriš Kao da misli moje u stvarnost provodiš Ja nijemo, besciljno šetam po putu Hvatam jednu novu, nepoznatu rutu Sve prošlo sada svoj put nalazi Sve na svoje kao da dolazi Samo ja besciljno i dalje lutam A suze što klize nijemo gutam I dok ti šuštiš i pomalo bučiš Dok moj nemir kao da slutiš Vrijeme prolazi iz dana u dan Još uvijek sanjam nedosanjani san S jeseni uvijek ljepota drugi oblik poprima S jeseni uvijek misli kao da hvata rima I dok su dimnjaci puni toploga dima Mome srcu kao da je zima Uzimam te u ruke, milujem nježno Pitam se dal ikad će doći neizbježno Dal taj ću list svojom srećom zvati Dal moći ću je u svoje misli dozvati? I dok je put prekriven tvojim bojama Dok potočić žuri svojim velikim vodama Stojim na putu i gledam te nijemo Kada će stići ono...neizbježno? Dok čekam trenutak koji mir će mi dati U jesenjim ću bojama svim srcem uživati Utapati se u silini tvoje snage I vjerovati u neke snove, možda samo meni drage......

- 19:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #