Pregled posta

u korak sa slobodnim vremenom :)

Malo sam uhvatio jesenje pauze.... kako sam proteklo vrijeme imao popriličnu gužvu, ovo, s manje ili više uspjeha, nadoknađujem zaostatke, propušteno, ali i puno vremena posvećujem svojem zdravlju – što me, iskreno, jakooo čudi. Kako sam s početkom kire morao prestati sa svim vježbama malo sam zaboravio svaki mišić...sada, sada je Dr. zaključio da je došlo vrijeme nove navale na mišiće.... vježbe koje iziskuju naprezanje popriličnog broja mišića ali i s kojima, u nekim nimalo primamljivim položajima, moram dogurati do svemirskih deset minuta „izdržljivosti“... u početku sam odrađivao kao neka mašinerija...i, ne, nisam došao dalje od minute no... već nakon par dana, početničkih urnebesnih bolova, osjetio sam neke promjene...i, s ponosom sam, napokon se pohvalio...na pet sam minuta... doduše, ne baš onako opušteno kako on traži...ali, napredujem....na pola sam puta
Uz novu zanimaciju krenuo sam i zubaru, što, uz sve što sam počeo činiti za sebe, iziskuje dodatni šok za moj organizam. Kako mi je onaj zub opal na druge, barem koliko mogu, moram pripaziti kako bi, kad poželim nekoga ugristi, imao s čim.... zadnjih dana, malo čudna situacija, dovodi me do izazova.... ugristi ili ne, proliti žuć ili ne....i slično.... na sve to, moje najjače oružje je, zagrizi čoksu, bobi štapić, kiki bombon, napuni usta i zadrži sve u sebi.... prošlo je vrijeme pametovanja, dokazivanja, isticanja... sada se samo i sam trebam naučiti ponašati tako..... ali, učim... pomalo....dug put je do mirovine ....
Da je došlo drugo vrijeme označeno je i službenim završetkom poslova koji su, sve u svemu, trajali preko godinu dana.. .dolaze neka druga vremena, druga radna okolina, poslovi...ali, ja ću, ma kako teško, nastojat ostati isti.... ma što me to koštalo..... a da sam na tom putu kao da sam sam sebi želio dokazati na druženju upriličenom u tu čast.... skupila se ekipa, od velikih do malih, važnih do nevažnih ( iako, ovi nevažni su u ovim zadacima bili najvažniji), krenula je mala ćakula, mali protokol, proglašavanje udarnika ( bez udarničke značke ali sa puno pljes pljes) i, naravno, glazba, ples..... kako su mi noge cupkale same po sebi, nisam mogao izdržati da ne zaplešem... ma barem jedan valček... pa...kaj bu, bu... no taj se jedan valček pretvorio u nešto čime sam se, odavno, oprostio.... gotovo tri sata plesa, tek sa pauzom za pićence s nogu od par sekundi, mokrom majicom, kosom, ali i nekim parodijama koje, kao i uvijek, same nađu mjesto i vrijeme..... i, naravno, opet su nas metlom poterali za fajrunt....istina, drugo sam jutro, malo teže izašao iz kreveta, malo si pomagao za pridići se, razgibati se.... ali, ono što je najvažnije, bez nekih prevelikih bolova ili nuspojava. Jedno, iznenađujuće predivno večer koje će mi, po mnogo čemu, dugo ostati u lijepom sjećanju uramljenom sa puno smijeha, lijepih trenutaka ... a kad smo već kod smijeha, osmjeha..... siguran sam da smo svi svjedoci nedostatka te čarobne usnoiskrivljenosti, ( kako sam ovo dobro nazvao ) a naročito na, ma kojim, šalterima, u dućanima ... Svjestan sam da nisu vremena od smijeha, da nije lako i da svi imamo podosta problema i tereta..... ali, nikako mi nije jasno kako neki, kao da žude, otresati se na druge, makar to bili i kupci, stranke..... ne, ne tražim ništa previše (barem mislim) ali, čini mi se da smo zaboravili i osnovna pravila ponašanja.... makar odzdraviti, makar nastojati biti „uljuđen“ ... i baš me, posljednjih dana, prate neke situacije vezane uz taj „problem“.... neki dan, idem u dućan, „dobra večer“ .... tajac... bit će da sam pozdravio police i proizvode na njima.... teta me gleda sa velikim upitnikom iznad glave i sve se bojim da ne uslijedi pitanje „a kaj ste sad došli? Pa već je sedam a mi radimo do osam?“ no, ostao sam uskraćen za to pitanje ali sam bio dobro, mrkim pogledom, odmjeren od glave do pete.... dođem do police sa bombonjerama, uzmem jednu srednju i krenem na blagajnu.... „oprostite, možete li, molim vas, zamotati?“ uslijedio je pogled broj 6 i odgovor „nemam papira“ hm.... pomislih, pa recesija je, kaj ne? I, nastavim molećljivo...“imate li možda bijelu vrećicu?“ teta pogleda pod blagajnu, izvuče bijelu vrećicu sa plavim točkama.....“evo“ ( sva sreća da je vrećica lagana jer bi u protivnom čulo se tres) „ispričavam se“, ne dam se smesti i nastavljam „mislio sam bijelu....:“ i uputim joj neki od svojih blentavih pogleda.... a teta, pomalo revoltirana mojim prohtjevima i pitanjima, demonstrativno uzima vrećicu, vraća je pod blagajnu, uzima i gura mi bombonjeru u bijeli škanicl....gledam i ne vjerujem?! Oprostite.... može i ona na tufnice..... jedan oteži uzdah ..i, problem riješen.... nakon toga, pomalo začuđen, iznenađen, sa nekoliko upitnika iznad glave i preispitivanjem svoga ponašanja – nisam li možda ja izazvao tu njenu nevoljkost... dolazim do ljekarne po neke tabletice.... račun... 29,86 kn... dam teti 30 kn i, kako nikada ne dobim „taj sitniš“ natrag, ni ne čekam već zahvalim i uz doviđenja želim napustiti ljekarnu.... kad...“ stanite, nije u redu, ne bute vi tu meni milostinju ostavljali, pa ne prosim ja!“ zastanem na pola puta prema izlazu, pogledam u nju i onako, pomalo šokirano, pitam „jel vi to meni?“ a teta, dosta povišenog tona, ( ili je samo glas jaki, ne znam, nova je...) „ da vama, pa jedini ste ovdje, kaj vi meni mislite tu ostavljati taj sitniš a okolo bute pričali da vam ne vraćamo ostatak?“ doduše, nikada još „ taj sitniš“ nisam dobio natrag, ali, iskreno, nisam se, čak ni ovdje, u svom dijelu svemira, žalio.....pogledam ju, i, kako i priliči, priđem pultu po svoj novac! E pa sad.... vrati.... i, vraća teta 10 lipa...a ja, ja stojim dalje i čekam.... e pa sad hoću „ostatak sitniša!“ stvar je principa.... i, gleda ona mene izbezumljeno i veli „u redu je sada“....a ja, pogledam je svojim pogledom broj 7 i mirno, gotovo pjevno, „ ne, nije u redu gospođo, još 4 lipe!“ Nemate pojma kak sam bil ponosan na sebe za ovaj princip... pa dobil sam obrisek ni kriv ni dužan...e sad bumo poravnali račune.... a veli meni gospođa „nemam sitnog, pa to su samo četiri lipe!“ bio sam raspoložen za jednu polemiku, za poneki vic na račun toga, ali, naslutio sam da sa dotičnom nikako neću doći do osmjeha...pa sam, uz jedan osmjeh, rekao, nema problema, imam ja 6 lipa a vi meni dajte 10...uzeo sam novčanik u kojeg samo guram sitniš a prebacujem u kasicu prasicu male kumice, izvadio 6 lipa i....čekao.... ne, ne želim niti opisati taj pogled, jedan podosta zvučan udarac po kasi, prebiranje i traženje deset lipa i treees, zatvaranje kase...... uzeo sam 10 lipa, stavio u novčanik, pogledao ju, i uz osmjeh progovorio „hvala lijepo, doviđenja“ vrata su se zatvorila za mnom ali....odzdrav nisam čuo... ali, možda ja ipak slabije čujem.....
Sve u svemu, hvatam korak sa slobodnim vremenom, i, polako, rješavam „zaostatke“ ma koje vrste bili






Post je objavljen 09.11.2011. u 21:57 sati.