Marketing
topli vikend u inat zimi....
Prvi, pomalo zimski vikend, prošao je u toploj atmosferi ispunjenoj prijateljima, dragim ljudima... Kako nismo uspjeli moj imendan na vrijeme obilježiti, učinili smo to ovaj vikend. Idila koja me u petak dočekala odražavala je upravo moje stanje u kojem sam bio....
Neka hladnoća ispunjena posebnom toplinom..priroda odiše nekom posebnom snagom...noć koja je već pala kao da je nježno pokrila injem prekrivene grane... i dok sam ja pomalo uživao u toj idili kuća se polako zagrijavala...
miris drva uvukao se u moje nosnice i djelovao je kao antiseptik na sinuse.....pripremio sam za sutradan neke stvarčice i lagano krenuo u krpe... misli su mi preuzele slike koje nikada neće izblijediti....
Ujutro, nakon gotovo probdijene noći, uzeo sam kavu i, uz šetnju oko kuće, guštao predivne slike.... zima polako kuca na vrata ...ali, lišče na brezi kao da kazuje... još uvijek smo u jeseni..jesmo li?
Nakon kratke ranojutarnje šetnje primio sam se slatkog posla...kiflice dobrodošlice....
i taman kad je prva runda bila pečena začuo sam trubu... kumovi i kumica.... „kumeee...pa nisi rekao da imaš snijega“ – brzo smo razjasnili da to nije snijeg već inje u popriličnim količinama...ali, da je zimski ugođaj...je....
veselje se nastavilo sa kiflicama jer, mali gladuš, uvijek ima mjesta za njoj omiljene stvari....
Uskoro se počeo skupljati i ostatak ekipe..koliko god da nas se skupi nikad nas nema dovoljno... uvijek priželjkujem još neke drage ljude u svojoj blizini...možda.... možda jednom....
uz drago društvo, lijepe uspomene i prisjećanje, vrijeme je proletilo... dani posebnog ozračja, posebnih misli, slika... prisjetili smo se i dragog Ivana koji već 20 godina živi u našim srcima, mislima jednako živo i snažno kao i prvoga dana kada sam ga upoznao... prisjetili smo se naših pripravničkih dana, našeg prvog „križnog puta“ kojim smo koračali u odaje tadašnje mentorice.... „mama“ se već pri prvom susretu trudila biti oštra a blaga, huda a topla..... a nas dvojca, blentavi kakvi jesmo, odmah, na prvu, dali smo joj do znanja da joj ne bu lako s nama.... no, ubrzo smo razuvjereni.... bilo je kako „mama“ kaže.... nedostaješ mi prijatelju jednako kao i prije 20 godina, nedostaje mi tvoje čuđenje kojeg je Ona tako dobro zapamtila, nedostaju mi one naše, gotovo dječje provale, naša druženja, tvoji šarmerski izleti....
Sa puno topline, baš kao i uvijek, prisjetili smo se tog vremena i sa suzom u oku i nevjericom koja traje dva desetljeća poručili dragom prijatelju da nas čeka.....
Uz lijepo druženje, prisjećanja, poneke nove nepodopštine, brzo je noć pokucala na vrata ... neki su nas morali napustiti, ali, ostalo nas je desetak dočekati čaroliju jutarnjeg buđenja uz pucketanje peći i zimsku idilu....
No, naravno, navečer je pao ples.... neki su plesali sa zvijezdama ..a zvijezda sam te večeri bio i ja.... doduše nisam samo zvijezdu radio već i špagu... proklizavanje na laminatu nije nimalo ugodno i nikako to nemojte probati kod kuće.... ali, koliko god se noge smotale, ostao sam, smotan, u komadu.... poslije sam promijenio partnericu jer „mama“ nikako da shvati da sam tek na pola puta oporavka.... no, kako god, smotano ili ne, bilo je lijepo, toplo druženje.... u zraku se osjećala ta pozitivna vibra, osjetili su se osjećaji koji su kružili zrakom, osjetila se povremena nostalgija, povremeno lutanje misli...ali se osjetila i ona nevidljiva a toliko jaka nit među nama.....
Nakon jutarnje kavice polako smo napustili zimsku idilu.... krenuli u povratak svakodnevici ispunjenoj sa svim onim što život čini baš takvim kakav je... sa odlascima Kiri, zubaru, traženjem nekih dasaka za police.... konačno je došlo vrijeme da se i sa tim stvarima uhvatim u koštac....ah da...skoro sam zaboravio...i sa poslom koji sve više savladavam i koji mi konačno daje prostora da u radno vrijeme odradim sve.... pa i više od toga.... 
Post je objavljen 21.11.2011. u 21:01 sati.