smotani
nedjelja, 27.11.2011.
polako....
Moram priznati da me iznenadila Prva Nedjelja... malo mi je ova godina proletila u stalnoj jurnjavi, u nekoliko poprilično stresnih situacija, ali... evo me, u komadu, sa ponekim dijelovima koji nedostaju... polako privodimo kraju još jednu, ali, po mnogo čemu vrijednu ali i nevrijednu godinu. A ne, neću ju još rekapitulirati, jer, dovoljno je vremena ostalo da se neke stvari još iz temelja promijene...samo, nemam pojma di je nestao kamen temeljac... Tjedan mi i dalje prolazi a da se niti pošteno ne okrenem...doduše, sada su razlozi sasvim druge naravi – konačno sam i ja došao na red, i vrijeme poslije posla uglavnom, provodim kod Kire, zubarice, poneki posjet prijateljima, kavica.... kako je krenulo, izgleda da ćemo ipak uspjeti odgoditi „odbrojane“ dane zubima.... borba zubarice, moja tvrdoglavost i upornost urodili su, za sada dobrim rezultatima i iskreno vjerujem da se priroda, po ne znam koji puta, našalila sa mnom, da mi je samo skrenula pozornost da sam malo zanemario neke stvari ... i da genetiku nikada ne treba podcjenjivati. Još uvijek sam u nevjerici da sam, konačno, malo pažnje posvetio i sebi.... ali, već mi je dosta te pažnje, malo mi je prenaporno misliti na sebe pa već smišljam mala iznenađenja za naredne dane... ali, o tome kada se budu događali ...  Vikend doma i nije doživljaj, kao onaj prošli...magla, neko sumorno vrijeme... nisu baš energetski napitak koji nam je svima potreban...no, zato sam se primio nekih poslića koje nikako ne stižem...a u kojima sam nekada i te kako uživao.... naravno, najviše mi vremena okupiraju moji spotići – konačno sam, za dušu, dovršio jedan spot kojeg nosim u sebi preko godinu dana...ali, nekako slijed događaja nije mi dopuštao da se zabavim s njime.... sada, s odmakom, čini mi se da je jednako snažan i vrijedan kao i onih dana kada je stvaran u meni, u skicama i to me, uinat svemu, veseli...  Navečer, kad se kao spremim gledati TV navru misli i, gotovo svako večer osvane jedna nova pjesma.... a sa istim mislima, istim željama, istim motivima... nevjerojatna je snaga osjećaja....a ovo, predblagdansko vrijeme, kao da pogoduje njima.... mislim da je vrijeme da i te papiriće pospremim...možda jednom i zatrebaju, ko zna? Na poslu pomalo smiješna situacija... ali, uvijek donosi neke nove momente koje sam već počeo bilježiti ... sve mi se čini bit će i tu eseja ..... a čini mi se i da me, polako ali sigurno, počinju „zatrpavati“ poslom – no, još uvijek se sve stigne na vrijeme i sa voljom i bez neke prevelike force.... uživam u ovom malo mirnijem ritmu i nastojim ga zapamtiti...jer, čini mi se, neće dugo.... I, ovaj je vikend pao konačni dogovor za naše tradicionalno Adventsko putovanje, kojem sam se i ja, prije koju godinicu, ponovno pridružio..... vjerojatno mijenjamo smjer kretanja.... ove ćemo godine, kako stvari stoje, malo sjevernije.... u susjednu Mađarsku...ajde, tamo još nisam bio za Advent a možda je vrijeme da se počnem privikavati...na Europu iz svake perspektive... Već su počele teorijske pripreme za sendviče, kolače, i ostale sitnice.... a kako stvari stoje, startamo slijedeći tjedan.... živi bili pa vidjeli.... Do tada, tjedan koji predstoji poznat je ritmom...ali, bez nekih većih stresova – doduše, kad god mislim da je takav tjedan, makar za kraj, dogodi se neki stres...no, dobro je dok je on pozitivan, s tim se mogu nositi.... I, iskreno, zaželio sam se sunčeka..... malo me muči ovo sivilo, magluština, ali, jesen je..... proći će ....  A M.Split i Kamena, moje drage blogoprijateljice, krive su, sa svojim postovima o koncertu klapa, što cijeli dan vrte se klapske pjesme...a ova...posebno.... jer je posebna.... i dok ju još nisam potrošio....  I pitanjce... da li mi neko može pomoći.... zašto mi ne da boldati u komentarima? Hvala  |
- 18:53 - Komentari (28) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||