namjer42naznacenja

"Pleši"
i plešeš.
"Na meni"
i plešeš

Da je u prenesenom značenju (plesanje na tuđu riječ, plesanje na nekome) bilo bi ružno
a kada nije preneseno..pa..jako je lijepo :)

--
"Nisam ništa sanjao." i to je kompliment jer inače ima more.
Doduše neki bi radije imali more nego ne sanjali.

--
*Želim da zvijezde padaju s neba... Da više nema niti jedne zvijezde.*

--
Lakomost: "Ah! Vruće!"
Sarkazam: "Ne, peklo se u hladnjaku."

:D znam da se zavaravam,
ljudi su divni.

Nazvao me čovjek kojeg ne želim nazvati. Savjest pazi na mene :)

Odupirem se onome što ne želim jer slobodan čovjek je onaj koji je samostalan emocionalno, energetski i financijski.

Da sebi opet nešto priznam, sam si ovo napisala:
- Moj je ego povrijeđen kad se misli da nekoga citiram jer za citirano piše da je takvo ili je u navodnicima. Inače je samo misao iz moje glave - kao ono s magnetima. Dakle sve si zasluge te lijepe rečenice koja objašnjava zašto ne volim ljubomoru i posesivnost te zašto mi je to nejasno, pripisujem. -

U nekom nižem razredu osnovne škole smo morali crtati groblje i sve sam nacrtala bezveze osim jednog vijenca od borovih iglica koji je bio vrlo, vrlo detaljan. Vjeroučitelj mi nije vjerovao da je mojih ruku djelo :( to me tak rastužilo. Mislio je da je to morala majka nacrtati jer je crtano na 'odrasli' način (izvještačen bih rekla).

Onda me majka ohrabrila riječima: "Tako sam i ja iz biologije radila herbarij i profesorica mi nije vjerovala. Godinu dana, svaki dan, mučila sam se da bude savršen. I onda ti ne vjeruju. To je normalno."
Al ih je ona zato porazila kad je bila druga na državnom iz biologije u Jugoslaviji, k tome biologiju nije ni voljela 8)

Znam i čovjeka koji je dobio otkaz jer je bio previše dobar pa je postao prijetnja.
Svi znamo takvog čovjeka.

--
Jedan moj drug je imao web kameru. Nisam voljela da mi piše u isto vrijeme dok je kamera uključena jer bi načrčkao smileove, bez da mu faca promijeni poker izraz.
Uhvatila sam se da napišem smile bez da se osmjehnem pa sam se nasmijala grohotom kak se kaže. Očite stvari se naglašavaju jer tek je to društveno prihvatljivo.
Ak nema pretjerane ljubaznosti lako se doima zajedljivim. Kao što se ne moram svaki put od uha do uha nasmijati kad vidim susjeda koji bi pričao sa mnom, a znamo se samo iz prolaska pred vratima.

--
Muzej za umjetnost i obrt: Robert Šimrak
F. Scott Fitzgerald: Veliki Gatsby

Na izložbi se svaka "slika" zove 'Kiberstroj' s pripadajućim brojem i loša je, jako loša. Šteta za taj muzej :(
The Great Gatsby je remek - djelo.

--
Pred zgradom gdje živim je drvored breza. Bila je nekoć jedna mala kržljava pa smo je očka i ja hranili i grlili te je zbog ljubavi narasla i postala najveća u ulici. Također je postala prevelika za bivanje pred zgradom. Iz sigurnosnih razloga (bolno) su je posjekli.

Prekjučer sam s majkom doživjela prometnu nesreću. Nije nam ništa.
Naš je auto presjekao tramvajsku prugu i zabile smo se u parkirani auto. Imale smo sreću i s tim udarcem jer parkirani je na plin, a i majka ima fobiju od vožnje iznad pedeset na sat, što je ispalo jako dobro. Na Maksimirskoj se oko ponoći stvorila golema kolona tramvaja i počeli su voziti autobusi umjesto njih.
Prošli tjedan je jednoj profesorici na fakultetu gdje majka radi netko skinuo sva četiri kotača s auta. Njoj su sada s jednog kotača odvinuli četiri od pet vijaka. Kotač je otpao usred vožnje. Da smo bile na autocesti, obje bi poginule.
Osim što je način prebolestan, treba se u perverznoj želji misliti i na drugu osobu koja bi se mogla naći u autu. Ako se već želi napakostiti, ne mogu li se jednostavno izbušiti gume?

--
Još jučer sam razmišljala trebam li nazvati poznanika koji je dobar prema meni, ali me njegov pogled plaši. Sada sam shvatila da ne trebam.
Nema smisla družiti se s nekime samo zato jer je dobar. (Vjerujem da je uobičajena misao, ali meni je trebalo vremena da se odlučim držat toga.)

--
Ovo se tiče veza, onih koje jedine mogu funkcionirati:
Magneti privlače, ne užad.

--
Faze mog postojanja koje ljudi imaju potrebu kritizirati (u zadnje vrijeme):
1. ne idi u krajnosti
2. da si barem malo ljepša
3. manipulativna si
4. kasniš
5. kontradiktorna si
Sad trebam ispraviti petu - petu koje se u prvi mah mogu sjetiti.
Kako odgovornost i neodgovornost mogu ući u jedan pojam? Odgovornost zbog neodgovornosti. Sebi sam uvijek jasna, voljela bih kad bi mi se za svaku izrečenu manu mogao dati primjer, tako bih ih rado sve ispravila!

--
Jesu li otisci jednojajčanih blizanaca jednaki?
Pitala sam majku. Rekla je da će pitati one koji se time bave. Ne sjeća se odgovora. Krasno. Kad saznam ću vam reći 8)

Jučer sam bila na sprovodu na Šolti. Otac je držao govor i prvi put sam ga vidjela da plače od tuge. Nikad ne pusti ni suzu pred ljudima. Čak mu je i glas pucao. Prvi put je plakao zbog nečije smrti.

Nevjerojatno je bilo koliko istina i laži se reklo o jučer. Neobično za jednog pokojnika da mu tako deru kožu lažima i istinama.

Sve je bilo bijelo. A pred lijesom je bila slika iz vremena kad je radio za Donnu Karan :) lijep, šarmantan.

--
Shvatila sam ulogu crkvene ceremonije!!

Ljudi su cijelo vrijeme plakali (i malo se naslađivali što mogu plakati za nekime, kao obično) osim kada se došlo u crkvu. Meni je to bilo dosadno pa sam zujala. Inače sam pristojna pa kakav god da je običaj sam za, ali svećenik je nosio sunčane naočale, dakle.. nije mi to nešto vrijedno poštovanja.

Muzika razdražuje ljude. Nakon što se uđe u crkvu, sva muzika prestaje. Jedini zvukovi su zvona i glasovi. Kako i sami znate, ako u misi sudjelujete, najveći dio sudjelovanja čini polukoncentrirani govor riječi naučenih napamet. Misa traje oko sat vremena. Cijelih sat vremena ljudi čine naučeni obred koji je svakih pokretom i svakom riječju određen. Već u prvih petnaest minuta ljudi sasvim otupe. Tu leži tajna jednog smisla te ceremonije. Na vjenčanjima ljudi u crkvi izgube euforiju, na pogrebima izgube bol. To je predivno!!

--
Sad da se vratim u život koji nije oslobođen i koji ide dalje:

Bila sam u ZKMu gledat film Progulka. Film je bio predobar, naišla sam na njega na ovom blogu.
Zatim bila sam u Purgeraju gledat Lucifera, opet :D, njeno kazalište. Divna je, divna.

Tako sam uvijek opskrbljena informacijama o obrazovanju u tom smjeru :)

A knjige.. mučila sam se predugo s
Murakami: nakon potresa
. Toliko je loše da .. da sam knjigu prodala antikvarijatu, eto koliko je loše! Kratke priče za zaspat od dosade. Bez smisla, bez ideje, grozno.

Kad sam već kod kritike, da iskritiziram i Times! Times je cijenjen. Trebao bi prestati biti. Hvale svaki cliché. Sve im je najbolje ikad. Bezveze.

--
Ah, samo još ovo i onda se nadam da će ostati samo u meni. Mario je imao blog i vidjela sam da ga jedna ženska ima u linkovima. Ona i dalje piše postove. Vidi se da ni ne sumnja na razlog njegovog odnedavnog nepisanja. Zamislite da se takvo što dogodi među nama. Kakve bi bile reakcije, što, što da saznate, što da ne saznate, što da ostavite komentar: "Si živ/a?" i ne dobijete nikad odgovor?
Možda bih joj i rekla kada me ne bi bilo strah da bi učinila nešto glupo poput toga da mu napiše: "R.I.P. .." Osim što nije na našem jeziku i što je skraćenica..šta ima tko pisat po jednom takvom blogu, fuj.
A i to što se ljudi ponašaju kao da su ponosni jer su imali komunikaciju s nekim koga nema, također mi se to gadi. Moguće da ste vidjeli da u boxu netko onda doda linkove i napiše nešto.
AJME KAKO MORBIDNO!
A i ne bih voljela da oni kojima je bilo stalo vide nešto dopisano. Mislim da će blog i izbrisat.
Oprostite što vas mučim s ovim. Ne bum više :)

Mario je dečko koji je završio srednju za fotografa u Splitu. Zatim je otišao u Englesku na akademiju i postao baletan. Bio je i maneken. I jako blizak mojem ocu. Meni je recimo..kao brat, da to bude pristojno.
On je jako zgodan. Zadnji put kada sam ga vidjela sam mu dirala dvije nove tetovaže ispod potkošulje. To je bilo nakon predstave Chicago. Plesao je u njoj.

Prije tri godine je imao dvadeset i devet godina. Rekao je samo jednu rečenicu jer nije mogao govoriti od suza. Znate, on je u srcu dječak. Rekao je: "Kad bih barem samo jednom opet zaplesao u Chicagu!".
Da objasnim: on više nije mogao plesati. U naredne tri godine uglavnom je živio u sterilnoj sobi. Smjeli su ga vidjeti samo moj otac i njegova majka.

Prije koji sat je Mario umro od leukemije. Naravno da plačem cijelo vrijeme. Plakala sam više samo kada sam saznala da od toga boluje. I kada sam vidjela slike s fotoaparata kojeg je otac prokriumčario u bolnicu. Mario je i dalje lijep i i dalje ima prekrasan osmijeh, velike smeđe oči, seksi je sav samo što ima isto tako uočljive plave izbodene ruke, podočnjake preko pola lica i kao da nema kilažu. Sad kad bolje razmislim naravno da nema dlaka po tijelu, ali on je ionako uvijek bio gladak pa je to samo plus za njega :)

Kad ga je očka upoznao, imao je dvadeset i jednu godinu. Nisam bila ni teenager kada sam ga vidjela prvi put da pleše. Otac se zaljubio u njega. Bio je prekrasan.

Eto tako. Sada gotovo da možete znate tko je taj Mario.

Bit će mi drago ako vam je žao jer je umro. Samo mi nemojte izražavati sućut jer nemate što osjećati pošto sam na veseli način napisala što se dogodilo. Ipak kad ga se sjetim, on je u mojim mislima uvijek nasmiješen, od uha do uha. Sućut nemojte izražavati ni inače jer ljudi mogu poludjet kada takvo što čuju dok im treba, na primjer, netko tko će ih zagrliti. Meni zagrljaj treba neovisno o ovome. Zapravo, sada mi treba malo samoće, a mom ocu treba..a ne znam. Trenutno se guši u suzama. Možda njemu treba sućut.

S Azy opet sam bila u kinu Tuškanac, u srijedu. Gledale smo 'Aleksandrija ... zašto?', lijepi glumci :) Film mi se svidio.

U zadnje vrijeme svaki put se na autobusnom kolodvoru zadržim dva sata duže nego treba. Zadnji put sam čitala, put prije toga sam sjedila pod Suncem osjećajući topljenje kostiju, kada bi se to moglo osjećati u ovoj prilici, jer bilo mi je prevruće čak i da prestane.

Jednodnevna putovanja su uvijek dobra.

Ne volim shvatiti da se nalazim usred nepoznate serpentine u kojoj sam već pola sata, čiji me jedan krak udaljuje od cilja zbog topografske potrebe, a znam da će se ponoviti.

Šteta što su ljudi zaostaliji što je tehnologija naprednija
zato se treba voljeti njihov dnk :))

Ljigavo zvuči plutanje po tlu. Ne vidi li se kiša jer je velika ili ima presitne kapi ili je prozirna ili mračna? Tramvaj u kojem sam se vozila se toliko tresao da sam primjetila da mi mobitel zvoni tek kada sam osjetila mirnoću u džepu.

Kad ne želiš osjećati.
Koliko iščekuješ vrline, toliko tražiš mane; radiš uvijek nenapredujući posao, kao savladavana vještina koju nikada ne primjenjuješ. Osjećaš, ali znaš da će te povrijediti. Takve su misli. Ograničavaju te. Ne može se poletjeti ako se ne računa na pad.

kvrc drvo kvrc

Tko ne želi imati avion? Tko ne voli metal i drvo?