Mario je dečko koji je završio srednju za fotografa u Splitu. Zatim je otišao u Englesku na akademiju i postao baletan. Bio je i maneken. I jako blizak mojem ocu. Meni je recimo..kao brat, da to bude pristojno.
On je jako zgodan. Zadnji put kada sam ga vidjela sam mu dirala dvije nove tetovaže ispod potkošulje. To je bilo nakon predstave Chicago. Plesao je u njoj.
Prije tri godine je imao dvadeset i devet godina. Rekao je samo jednu rečenicu jer nije mogao govoriti od suza. Znate, on je u srcu dječak. Rekao je: "Kad bih barem samo jednom opet zaplesao u Chicagu!".
Da objasnim: on više nije mogao plesati. U naredne tri godine uglavnom je živio u sterilnoj sobi. Smjeli su ga vidjeti samo moj otac i njegova majka.
Prije koji sat je Mario umro od leukemije. Naravno da plačem cijelo vrijeme. Plakala sam više samo kada sam saznala da od toga boluje. I kada sam vidjela slike s fotoaparata kojeg je otac prokriumčario u bolnicu. Mario je i dalje lijep i i dalje ima prekrasan osmijeh, velike smeđe oči, seksi je sav samo što ima isto tako uočljive plave izbodene ruke, podočnjake preko pola lica i kao da nema kilažu. Sad kad bolje razmislim naravno da nema dlaka po tijelu, ali on je ionako uvijek bio gladak pa je to samo plus za njega :)
Kad ga je očka upoznao, imao je dvadeset i jednu godinu. Nisam bila ni teenager kada sam ga vidjela prvi put da pleše. Otac se zaljubio u njega. Bio je prekrasan.
Eto tako. Sada gotovo da možete znate tko je taj Mario.
Bit će mi drago ako vam je žao jer je umro. Samo mi nemojte izražavati sućut jer nemate što osjećati pošto sam na veseli način napisala što se dogodilo. Ipak kad ga se sjetim, on je u mojim mislima uvijek nasmiješen, od uha do uha. Sućut nemojte izražavati ni inače jer ljudi mogu poludjet kada takvo što čuju dok im treba, na primjer, netko tko će ih zagrliti. Meni zagrljaj treba neovisno o ovome. Zapravo, sada mi treba malo samoće, a mom ocu treba..a ne znam. Trenutno se guši u suzama. Možda njemu treba sućut.
Post je objavljen 12.07.2008. u 20:22 sati.