Iv 11
1 Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. 2 Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan 3 Sestre stoga poručiše Isusu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je." 4 Čuvši to, Isus reče: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji." 5 A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.6 Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. 7 Istom nakon toga reče učenicima: "Pođimo opet u Judeju!" 8 Kažu mu učenici: "Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?" 9 Odgovori Isus: "Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. 10 Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu." 11 To reče, a onda im dometnu: "Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." 12 Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će." 13 No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. 14 Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro. 15 Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!" 16 Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!" 17 Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. 18 Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. 19 A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. 20 Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. 21 Marta reče Isusu: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. 22 Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti." 23 Kaza joj Isus: "Uskrsnut će brat tvoj!" 24 A Marta mu odgovori: "Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan." 25 Reče joj Isus: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. 26 I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?" 27 Odgovori mu: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!" 28 Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: "Učitelj je ovdje i zove te." 29 A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. 30 Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. 31 Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. 32 A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: "Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro." 33 Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen 34 upita: "Kamo ste ga položili?" Odgovoriše mu: "Gospodine, dođi i pogledaj!" 35 I zaplaka Isus. 36 Nato su Židovi govorili: "Gle, kako ga je ljubio!" 37 A neki između njih rekoše: "Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?" 38 Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. 39 Isus zapovjedi: "Odvalite kamen!" Kaže mu pokojnikova sestra Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan." 40 Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?" 41 Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: "Oče, hvala ti što si me uslišao. 42 Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao." 43 Rekavši to povika iza glasa: "Lazare, izlazi!" 44 I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!" 45 Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
............................................................................................
Kada su mi rano u jutro javili da je umro moj prijatelj, bila sam na poslu. Posao je bio takav da nisam imala vremena ni pet minuta izici i udahnuti, shvatiti. Smrt je bila nagla. Saobracajna nesreca !!! Radeci mehanicki i u isto vrijeme razgovarajuci sa mnostvom ljudi, strankama koje su mi tada prilazile i postavljale razna pitanja, suzama su mi se punile oci, srce je pocelo lupati i hvatalo me je gusenje. Zamjenjivala sam kolegicu na tadasnjem poslu. A osim toga, bila sam nova na poslu i nije bilo nacina da nekoga zamolim da zamijeni mene. Kako sam uspjela preziviti taj dan, nije mi do kraja jasno, ali dosao je cas da sam mogla krenuti doma. Sjela sam u auto i suze su krenule. Jecala sam, sama, slike su jurile pred ocima i mozak nikako nije zelio prihvatiti da ga vise nema. Toliko toga sam mu jos zeljela reci, toliko toga sam jos zeljela cuti od njega. Bio je to mudar covjek kojeg visoko cijenim i koji je pokazao da me razumije i sto je najvaznije da me slusa i da prati zbivanja oko mene. To bas nisam imala prliku osjetiti od drugih ljudi, sto je donekle i moja krivica jer sam osoba koja bas ne prica puno o sebi i koja se ljudima ne otkriva olako. Koliko li je onda bogatstvo moralo biti u tom covjeku da je otvorio ovakvo srce kao sto je moje i da ga povrh svega nije iznevjerio ignorirajuci ono sto sam, mozda u pocetku i nerazumljivo, govorila. Naime, ljudi vrlo cesto pokazu zelju ili te cak i pitaju, kako si, ali vrlo malo strpljenja imaju da saslusaju osobu. Kasnije, mozda i zele vratiti taj momenat kada si im nesto poceo govoriti, a oni nisu imali vremena, no nije moguce vratiti neke casove u zivotu, pogotovu sto ljudi vrlo cesto na pitanje, kako si, odogovaraju vec uhodanim formulama, pa onda ni ne ocekuju da ce netko stvarno poceti neku zivotnu, ozbiljniju, dublju pricu. U svakom slucaju, moj prijatelj je, kako sam poslije saznala, jer cesto ni ne znamo kako dobre ljude imamo kraj sebe, imao taj dar, dar slusanja i dar tjesenja, dar pomaganja ljudima. A ja sam imala tu cast da, i ne znajuci to, budem dio toga kruga njemu dragih ljudi oko njega. Dugo mi je trebalo da se smirim i da shvatim i prihvatim smrt meni toliko drage osobe. Na sprovodu, koliko god sam, kao vjernica, odlucila da necu plakati, jer moj prijatelj nije umro, on spava, on ce sada na jaci nacin biti uz mene i konacno sada imam i zagovornika, samo svoga, na nebu, koji ce moliti za mene, svoga andjela, ipak sam bez prestanka plakala.
Danas, dok sam pratila Evandjelje, shvatila sam da je i moj Isus imao prijatelje, i On je jako plakao za svojim prijateljem, ali Njegovo plakanje nije bilo ocajno i beznadno. On nam je stoga i pokazao ono sto ima biti – Uskrsnuce mrtvih. Na molitvu koju je uputio nebeskome Ocu i koji Ga je uslisao, kao sto Ga je uvijek uslisavao, i na poziv: «Lazare ustani!», dogodilo se ono sto predskazuje i ono za sto je zivio i za sto je svoj zivot dao. Za nas - da unisti smrt i da nas privede u Zivot !!!
Znajuci da ce uskrsnuti u posljednji dan i da smrt nije konacna stvar, da ona nema zadnju rijec, plakanje i zalost za prijateljem je tuga sto ga u fizickom, materijalnom obliku necemo moci vidjeti jedno vrijeme. I ljubeci ga i moleci za nj mi iscekujemo Uskrsnuce !!! I tada sam Vjerovanje izmolila daleko jace i snaznije nego ikada:
------------------------------------------------------
---------------------------------Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega,
---------------------------------Stvoritelja neba i zemlje,
---------------------------------svega vidljivoga i nevidljivoga.
---------------------------------I u jednoga Gospodina Isusa Krista,
---------------------------------jedinorođenoga Sina Božjega.
---------------------------------Rođenog od Oca prije svih vjekova.
---------------------------------Boga od Boga, svjetlo od svjetla,
---------------------------------pravoga Boga od pravoga Boga.
---------------------------------Rođena, ne stvorena,
---------------------------------istobitna s Ocem,
---------------------------------po kome je sve stvoreno.
---------------------------------Koji je radi nas ljudi i radi našega
---------------------------------spasenja sišao s nebesa.
---------------------------------I utjelovio se po Duhu Svetom
---------------------------------od Marije Djevice: i postao čovjekom.
---------------------------------Raspet također za nas:
---------------------------------pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.
---------------------------------I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu.
---------------------------------I uzašao na nebo:
---------------------------------sjedi s desne Ocu.
---------------------------------I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve,
---------------------------------i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
---------------------------------I u Duha Svetoga,
---------------------------------Gospodina i životvorca;
---------------------------------koji izlazi od Oca i Sina.
---------------------------------Koji se s Ocem i Sinom skupa časti
---------------------------------i zajedno slavi;
---------------------------------koji je govorio po prorocima.
---------------------------------I u jednu svetu katoličku i
---------------------------------apostolsku Crkvu.
---------------------------------Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.
---------------------------------I iščekujem uskrsnuće mrtvih.
---------------------------------I život budućega vijeka.
---------------------------------Amen.
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...