SLUŽITI VRAGA

ponedjeljak, 29.06.2009.

VI.

ŠESTO POGLAVLJE
Vražja posla

Cijele noći neumorno sam tipkao po svom pisaćem stroju.
Nebrojeno mnogo puta sam bacio papir, poglavlje, i tako iznova i iznova, dok nisam bio donekle zadovoljan svojim radom.
No, moram priznati, cijelo to vrijeme nagrizao me crv sumnje. Je li moguće da Damian ima bilo kakve veze s Seamusovom naglom odlukom da ode u rat?
Neopisiv osjećaj tuge, žalosti ili čega već kada sam čuo da mu nema spasa…Činilo mi se gotovo kao da je znao kako ću se osjećati kada čujem sve što su mi tako elegantno nabili pod nos.

„Culainn?“ rekao sam zapovjednim i odlučnim tonom, u kojem nisam prepoznao samoga sebe.
Tihi prasak, hladnoća i visoki, hladni glas.
„Zvali ste, Aidane?“
„Želim sastanak sa Damianom“ rekao sam.
„Žalim, ali gospodar je zauzet.“
„Onda je dobra stvar što mu ne namjeravam oduzeti puno vremena“ rekao sam hladno i bezobrazno. Ako se poigrava mnome, neću dopustiti da to prođe nekažnjeno.
„Je li sve u redu, Aidane? Možda vam ja mogu pomoći?“ upitao me.
„Ne Culainn, vjeruj mi, meni treba upravo tvoj gospodar“ opalio sam kao iz topa.
„Vjerujem Aidane ali moj gospodar, kao što sam već napomenuo…“
„Ne zanima me. Želim sastanak, ili dogovor otpada. Meni je svejedno“ odvratio sam nehajno.
„Dvadeset milijuna je u igri, a vama je svejedno?“
„Novac, prijatelju moj, novac me zaslijepio, i sada primjećujem neke stvari koje prije nisam vidio, u svojoj pohlepi i gluposti.“
„Jeste li vi u redu Aidane?“ upitao me.
Ono što me je iznenadilo bila je promjena njegova tona. Bio je prijateljski, gotovo zabrinut. Znao sam da mi u tom trenutku po glavi ne smiju vrludati nikakve izrazito jake misli, jer sam bio uvjeren da će ih Culainn moći čuti. Ipak, u svom tom zaprepaštenju, nisam si mogao pomoći da ne pomislim:
„Možda je ovo još jedan od trikova.“

Culainnovo držanje najednom postane čudno.
Koliko god on bio pas, imao je nebrojene ljudske osobine, i nisam nikako mogao ne prepoznati taj mig, kojega sam vidio toliko puta.
Bilo je to iznenađenje pomiješano naglim strahom. Strah kada shvatite da je neka vaša tajna otkrivena. I to loša tajna, upravo ona za koju niste htjeli da bude otkrivena.
Bacio se na mene, ugrizavši me za ruku koja je odmah obilno prokrvarila.
„Gospodar javlja da će vas ipak posjetiti, već noćas. Pobrinite se da budete sami.
Oh, i Aidane? Oprostite zbog ugriza. No vidjet će te, moglo bi se pokazati korisno. Zbogom.“
Rekavši to, nestade iz moje sobe.

Ostao sam ležati na podu, vidjevši potok krvi koji je ostao na poplunu, slijevajući se na pod. Pogledao sam svoju ruku, prenerazivši se. Rana ne samo da je nestala, nego nije ostao niti ožiljak.
„Jebeni pas“ promrmljao sam, i krenuo prema stolu da otpijem gutljaj.
„Dakle, đubre ipak nešto zna. Čemu onaj pokret… Ima neku prljavu tajnu koju ja ne bi trebao znati… I kako bi mi se ugriz mogao pokazati korisnim?“
U razmišljanju me prekinuo vrisak. Shelley i Eileen su ušle u sobu, i prva stvar koju su vidjele bio je potok krvi.
„Alo ženskače, što vrištite, za ime bo… U jebote!“ Conor, naravno.
„Što je to?“ upitala je Shelley.
„Krv, srećo, krv.“
„Conore, začepi.“
„Aidane, namjeravaš li mi ovo objasniti?“ rekla je Eileen, uputivši mi upitan pogled.
„U, da, reci, zanima nas“ rekao je Conor uzbuđeno.
„Ma daj se gubi van Conore“ rekla je Shelley, pokušavši odvući muža.
„Neću, ti si žensko, ne možeš mi govoriti što da radim.“
„Jesi li čuo da u birtiji kraj Seamusa dijele pivo?“
„Aidane, dragi moj, vidimo se kasnije“ ispalio je okrenuvši se na peti.
Rekavši to izletje van, a Shelley pođe za njime, okrenuvši očima, i uputivši mi još jedan zabrinuti pogled.
„Aidane, molim te. Reci mi što se ovdje događa.“
„Ne guraj nos gdje mu nije mjesto“ odvratio sam bezobrazno.
„Aidane, želim ti pomoći. Očito je da nešto nije u redu.“
„Gledaj svoja posla Eileen“ izletjelo mi je.
Zabrinuti pogled ustupio je mjesto bijesnome. No nisam znao što me spopalo da se tako ponašam prema njoj.
„Dobro, kad si takav tvrdoglavi magarac“ rekla je, i počela spremati kovčege.
„Ideš nekamo?“ upitao sam.
„O, da, itekako idem. Možda ću naći nekoga tko će malo više cijeniti moju pomoć.“
„A ja je ne cijenim?“ Sada sam već opasno povisio ton.
„Idi kvragu!“ vrisnula je, i izletjela van iz sobe, sva grcajući u suzama.
Sav bijesan, pao sam na krevet, skoro se gušeći od muke. Otišla je.
Osjetio sam kako mi srce divljački tuče, naviranje krvi mozak…
Odjednom, glavu mi propara bol kao da sam dobio metak, i srušio sam se u nesvijest.

Usnuo sam neobičan san, iako nisam ni bio potpuno siguran da je to san. No bio sam svjestan dvije stvari. Ležao sam uz toplu vatru, pokraj crvenog naslonjača protkanog srebrnim nitima. Na vrhu naslona za ruke bilo je izrezbareno neko čudovište, toliko realistično da sam se prepao da ih ne probudim ili što već. Druga stvar koju sam pouzdano znao bila je ta, da sam se veoma, veoma čudno osjećao. Osjetih da imam rep, umjesto nogu i ruku šape, i po cijelome tijelu dugu crnu dlaku.
Odjednom, ruka osobe koja je sijedila u naslonjaču padne na moju glavu. Hladna, crvenkasta ruka.
„Gdje sam to?“ pomislio sam.
„Ah, mladi gospodine Aidan. Dobrodošli u moj um.“ Neobično poznat glas, za kojeg se ispostavilo da pripada Culainnu.
„Culainne? Uh, gdje smo mi to? Što je ovo? Gdje je Damian? Ček malo, ubiti ću vas obojicu!“
„Smirite se Aidane. Mislim da će te uskoro dobiti odgovore na većinu pitanja koja vas trenutačno muče.“
„Ah Culainne, dragi moj… Jeste li uspjeli saznati kako napreduje naš prijatelj Larkin s knjigom?“
„Napreduje gospodine. Baš kao što ste i predvidjeli, nakon vašeg hipnotiziranja O'Flahertyja, i objave njegove smrti, napisao je prvo poglavlje.“
„Hipnotiziranja? Što? O čemu ti to pričaš?“ upitao sam histerično.
„Šutite molim vas Aidane, sve će te saznati.“
„Je li ga Eileen ostavila?“
„Jest gospodine, kao što ste i rekli da će se dogoditi.“
„Izvrsno. Sve dakle ide prema planu.“
„Mogu li vas nešto pitati?“
„Oh, samo naprijed.“
„Je li to sve baš potrebno? Ako nastavimo ovako, uništit ćemo mu život. Je li to u redu?“
„Culainne, ja sam Vrag. Nije valjda da očekujete da igram pošten?“
„Ma sve to stoji. No nije mi jasno, zašto mora biti potpuno uzdrman da napiše knjigu?“
„Zato Culainne, da prenese svoju dušu u tu knjigu. Cijena koju mora platiti jest patnja.“
„I uz dvadeset milijuna?“
„I uz dvadeset milijuna“ rekao je Damian.

„Culainne, kako to da ne čuje naše misli?“ upitao sam.
„To je dio našeg sporazuma, nije dozvoljeno da si međusobno upadamo u um.“
„Ah, tako. Dakle, on cijelo ovo vrijeme radi protiv mene?“
„Na neki način.“
„Je li ugriz zato da vam mogu upadati u misli?“
„Stvarno ste brzi Aidane.“


„Hajde Culainne, dižite se, vrijeme je da posjetimo našeg gospodina Larkina. Bolnica Sestara Milosrdnica, ako se ne varam?“
„Tako je.“

„Bolnica čega? Što on priča?“
„Žalim Aidane, sada morate ići. Vidimo se tamo“ rekao je.
Prije nego što sam se odvojio od Culainnova uma, čuo sam Damiana:
„Gospodična Eileen je na kolodvoru nije li? Odlično, pošalji nekoga da…“

Polako sam otvorio oči. Ležao sam u bijeloj sobi, potpuno nepoznatoj. Bolnica, shvatio sam.
Kraj mene je stajao neki brkati doktor, zajedno sa Seamusom i Conorom.
„Eileen“ promrmljao sam.
„Lezite mirno“ zapovijedi doktor.
„Pretrpjeli ste dosta težak moždani udar, puknula vam je žilica u mozgu. Krvarenje nije strašno, zaustavili smo ga operacijskim zahvatom, no morate biti mirni.“
„Kad smo već kod Eileen“ počeo je Conor, no tek nakon što je provjerio je li doktor otišao, „što je bilo? Došla je k nama, plačući kao ljuta godina, i mrmljala svakakve gluposti. A onda je… Pa, otišla je“ rekao je Conor, gledajući u pod.
„Gdje je ona… Koliko sam bio u komi?“
Na moje pitanje u vezi Eileen nije bilo odgovora. Imao sam osjećaj da mi ga se nitko ni ne sprema dati.
„Oko tjedan dana prijatelju“ progovorio je Seamus zabrinuto.
„Tjedan dana!? Eileen… Gdje je?? Gdje je Eileen??
„Aidane, smiri se.“
„GDJE JE? GDJE JE SEAMUSE?“
„Za ime božje, Larkine, smirite se!“ doletio je doktor.
Skočio sam na noge i uhvatio Conora za ovratnik.
„Conore… Gdje je Eileen?!“
„Sjedni mirno, smiri se dovraga. „
Sjeo sam, osjetivši suzu kako mi se slijeva niz obraz.
„Aidane, Eileen je nestala iste večeri kada si ti završio u bolnici.“
„Odonda joj nema traga“ nadopunio ga je Conor.
Ništa više nisam osjećao, osim tuge, i praznine u cijelom tijelu.
Čuo sam vlastito srce kako kuca, poraženo.
Ustao sam, dograbio kaput i obuo cipele.
„Kamo ste vi to krenuli?“ zaletio se doktor.
„Dobro sam, hvala.“
„Gospodine Larkin, moram inzistirati na vašem ostanku ovdje.“
„Oh, probajte me zaustaviti.“
„Pozovite čuvare“ čuo sam ga kako je rekao sestri.
„Hajde gospodine Larkin, odite u krevet.“
Došao sam do zadnjeg hodnika, gdje sam iz daljine vidio izlaz i dvije gorile koje su se ispriječile preda mnom.
Odjednom , kroz vrata je proletio veliki crni pas, rekavši:
„Aidane, primite mi se za rep, brzo.“
Bez razmišljanja sam skočio da se primim za njegov rep.
Iste sekunde smo oboje nestali, ostavivši za sobom oblak dima.

Materijalizirali smo se na nekom uskom puteljku koji je gledao prema velikoj staroj kući. U daljini su se vidjela svijetla Ballyshannona.
„Culainne?“
„Imamo jako malo vremena. O ovome ovisi moj i vaš život. On ne zna da ste upoznati s Njegovom prijevarom. Ne smijete nas odati mislima.“
„Hvala ti.“
„Objasnit ću vam sve nakon što se riješimo ovog sastanka. Zapamtite, i dalje je vaš poslodavac, i u najnormalnijim ste odnosima.“
„Eileen je kod njega?“
„Jest.“
„Ti znaš gdje je?“
„Znam.“
„Onda mi obećaj Culainne… Obećaj mi da ćeš mi pomoći da je nađemo.“
„Obećajem.“
Ohrabren našim razgovorom, uzdignute glave, kročio sam u kuću.

srijeda, 24.06.2009.

V.

PETO POGLAVLJE
Rat

Probudivši se, vidio sam da je Eileen još kraj mene. Njezina je ruka padala preko mojih prsa. Bila je neopisivo lijepa, i u tom trenutku sam bio potpuno svjestan svojih osjećaja prema njoj. Nisam nikada pomislio da bi se mogao tako zaljubiti, naprosto nisam imao živaca ni vremena za posvetiti se vezi, a ipak eto me.

Izašao sam van, da nađem Seamusa i Conora. Našao sam ih dalje u selu, kako okupljaju svatove na doručak u Seamusovom vrtu. Pozdravivši se s njima, otišao sam nazad u hotel po Eileen. Pušila je na prozoru, obučena u laganu, poluprozirnu spavaćicu, sa zanimanjem promatrajući neki prizor na ulici.
„Pogledaj novine“ rekla je.
Uzeo sam ih u ruku, i vidio naslov preko gotovo cijele stranice:

NJEMAČKA NAPALA POLJSKU, ČEKA SE ODGOVOR VB I SVIJETA

„Ništa neoćekivano“ zagunđao sam i zagrlio je.
„To nikako ne izgleda dobro“ izjavila je zabrinuto.
„Znam, no što ja tu mogu?“
„Ako dođe do rata, hoćete li svi morati ići?“
„Eileen…“
„Aidane, odgovori mi“ nastavila je sa suzama u očima.
„Eileen, mislim da je jedini koji se treba brinuti Seamus. Znaš da je rođen u Londonu, i na njega se gleda kao na državljanina Velike Britanije.“
„Znam Aidane, ali ništa me ne može uvjeriti da nećete ići za njime kada dođe trenutak.“ Sada je već plakala.
"Eileen, slušaj me. Neću te ostaviti ovdje. Mene se taj njihov rat uopće ne tiče."
Uputila mi je vatreni pogled.
"Zagrli me."
Još jednom smo pali zagrljeni na krevet.

Pola sata nakon izašao sam iz sobe u potrazi za Conorom i Seamusom, kada je iz obližnje gostionice "stari hrast" gotovo naglavačke izletjela neka prilika.
„Jebem vam mater“ prijetio je podignutom šakom.
Naravno, Conor. Tko drugi.
Za njime je izašao Seamus u pratnji svoje žene Mallaidh, sav u grčevima od smijeha.
„Zdravo“ pozdravio me Seamus.
„Što je to bilo?“
„Ah, onaj smrad od konobara je prolio moje pivo po meni, i naljutio se kada sam tražio novo. Donio mi ga je, ali je na vrhu plivala predivna pljuvačka.“
„I odlučio je riješiti taj spor tako, da konobaru zabije kriglu ravno u glavu“ nastavio je Seamus.
Ulovio sam Mallaidhein pogled.
„Ah, vi ste zasigurno Aidan“ rekla je pružajući ruku.
Bila je strašno ljupka, i govorila je američkim naglaskom.
„Vi ste Amerikanka?“ upitao sam znatiželjno.
„Oh, jesam.“
„A otkud vam ime?“ upitao sam ponovno. Mallaidh je ime koje je irsko koliko i zemlja na kojoj stojim.
„Moj otac je rodom iz Limericka, pa je mene zapalo irsko ime. Moja se sestra zove Julie. To je zbog mame Amerikanke.“
„Koje detaljno objašnjenje“ promrmljao je Conor držeći se za glavu.
„Volim da ljudi budu načisto u vezi stvari koje se mene tiču“ odvratila je sa smiješkom.
„Jeste li za piće?“ upitao sam okupljene.
„Ja ću čaj“ zaderao se Conor.
Svi smo ga iznenađeno pogledali okrenuvši se prema njemu, no misterij se razriješio kada smo vidjeli da su Shelley i Eileen iza mene.
„Mi se moramo upoznati s Mallaidh detaljnije, pridružit ćemo vam se kasnije“ rekla je Shelley. Usmjerile su se ravno prema dućanu s haljinama.
„Hajde idemo, brže, imam vijesti koje će vas zanimati“ rekao je Seamus.

Ušli smo u predivan pub, u pravom irskom stilu.
Seamus je naručio dva piva za nas i čaj za Conora, koji je začudo, popustio pod pritiskom. Otkrili smo da kod sebe ima bocu rakije koju je ukrao u gostionici prije, pa je iskapio čaj zajedno s rakijom.
„Kao što znate, rat je počeo“ krenuo je.
„Ništa novo“ odvrati Conor.
„I pitanje je dana kada će cijeli svijet upasti u sukob“ nastavio je.
„Misliš li ti nama reći nešto što zapravo neznamo ?“ navaljivao je Conor.
„Namjeravam se prijaviti u vojsku prvom prilikom“ rekao je lupivši po stolu.
„Koji si ti konj“ rekao je Conor nezadovoljno odmahujući glavom.
„Ginut ćeš za Britance? Boriti se pod britanskom zastavom? Nije valjda da te moramo podsjećati na uloge naših očeva u pokolju 1916.? Mislim na žrtve naravno.“
„Gledaj Conore. Zvijer koja čuči u Berlinu neće biti sretna dokle god cijela Evropa ne maršira pod orlom i kukastim križem! A u Evropu ti inače spada i Irska, znaš.“
Nešto je u njegovu pogledu bilo drukčije. Gotovo luđački.
„Ali Seamuse, budi razuman!“ uključio sam se ja.
„Aidane, u pitanju su i naši domovi, naša zemlja…“
„Griješiš“ prekinuo sam ga.
„Oprosti?“
„Griješiš. Irski odnosi s Nijemcima su odlični. I s ovom i prošlom vladom. Pomagali su nam da se riješimo Britanaca godinama. De Valera* neće uništavati odnose s zemljom koja nam je pomogla da se oslobodimo.“
„Što god vi rekli, vodi me se kao engleskog građanina. Oba roditelja su mi Englezi, koliko god irskog podrijetla bili.“

„Idi. Idi, jebe mi se. Ali kad pogineš, nemoj meni doći plakati“ ubacio se Conor na svoj dobro poznati način.
„Conore…Molim te da shvatiš…“
„Ma što? Da si budala? To znamo oduvijek. Prijatelju, ne možeš stavljati glavu u torbu za stvar koja nije tvoja.“
Ostavio sam ih da se svađaju. Nisam čuo ništa osim bujice glasova u daljini. „Culainn“ pomislio sam. „Treba mi Culainn.“

Na putu kući, vidio sam tako dobro poznatog crnog psa.
„Zvao si?“ pitao me.
„Seamus se sprema vojsku“ rekao sam jednostavno.
„Znam, rekao je. Zna i gospodar.“
„Žena mu je trudna“ rekao sam.
„Znam.“
„A ako ode, hoće li....?“
„Neće se vratiti živ“ rekao je Culainn potpuno bezosjećajno.
Otišao je jednako brzo kako je i došao.
Počeo sam plakati usred ulice, misleći na Seamusovu prelijepu ženu, koja je nosila njegovo dijete, koje vjerojatno neće nikada vidjeti.
Upravo me ta tuga nagnala da počnem pisati knjigu za gospodina Damiana.

Conor je ušao malo poslije.
"Koja je to budala" rekao je.
"Conore, on je lud. Moramo ga zaustaviti. Mora misliti na ženu, i na dijete koje čeka. Ne može sada ići u jebeni rat."
"Neznam Aidane. Znaš kako je tvrdoglav. U stanju je pobjeći noćas, samo da ga ne zaustavimo."
"Onda mu idemo strgati noge" rekao sam.
"Aidane, smiri se." Nikada nisam vidio Conora tako smirenog, niti zamišljenog.
"Jesi li mu i ti primjetio onaj pogled? Gotovo..."
"Fanatičan" odvratio je Conor, nadopunivši me savršeno.
"Imaš kakvu ideju?"
"Oh, imam ih mnogo, ali ne znam kako će to sve ispasti. Ako je odlučio da ide, nek ide, vrag ga nosio."

Vrag...Imao sam osjećaj da vrag ima svoje prste u tome. Seamus naime nikada nije imao želju ići u nikakve ratove, dapače, uvijek smo ga Conor i ja branili u sukobima.

Nešto tu nije bilo u redu.


(*Eamon De Valera- Irski „Prime minister.“ Kasnije predsjenik Republike Irske, od 1959.-1973.)

ponedjeljak, 22.06.2009.

IV.

ČETVRTO POGLAVLJE
Vjenčanje

Bilo je točno pola jedanaest kada sam pozvonio na vrata obitelji Baine. Otvorila mi je Eileen, bacivši mi se u zagrljaj i poljubivši me. Ušli smo zagrljeni unutra, i primijetio sam Conora kako se podsmjehuje.
„Ni riječi“ rekao sam mu nasmiješeno.
„Ni riječi“ potvrdio je smijući se.
„Mislim da je sve spremno“ doletjela je Shelley, sva uspuhana.
„Jesi mi spremila kapljicu za put?“ pitao je Conor.
„Conore, doktor kaže da ti je jetra kao švicarski sir.“
„Irac sam, Bog mi je poklonio pričuvnu“ pobunio se Conor.
„Aidane, alkohol na sunce“ zapovjedila je Shelley, koja je vidjela moj pogled nevinog janjeta.
„Ma daj Shelley, put traje satima“ navaljivao je i dalje Conor.

Na kraju smo se uspjeli spremiti iako je Conor, u znak revolta, dao sve od sebe da sabotira naš odlazak. Prvo je nestala Shelleyina najdraža haljina, koju je namjeravala nositi na dan samog vjenčanja.
Zatim su nestale i Eileenine cipele, koje je također namjeravala uzeti. Pokazalo se da je haljina nekim čudom završila na dnu Conorovog ormara, a cipele su pak, stajale na vanjskoj strani prozora u dnevnoj sobi.
Kompromis je uskoro postignut. Smjeli smo uzeti samo dio pića koje smo namjeravali. Kasnije smo konstatirali, kako će taj dio biti dovoljan samo za prvih pola sata puta.

Ušavši u vlak, primijetio sam da je u unutarnjem džepu mog sakoa pismo. Isto ono pismo, koje sam od onog čarobnog jutra nakon sastanka mnogo puta pročitao. Bacio sam još jedan pogled na njega.

„Dragi Aidane,
Nadam se da Vam je naš sinoćnji sastanak dao mnogo tema za razmišljanje. Vidite, namjerno nisam spomenuo točnu temu o kojoj želim da se radi, kako Vašu kreativnost ne bi gušile nikakve granice. Smatram naime, da imate dovoljno talenta da sami napišete djelo kakvo sam opisao. Znam da ste pomislili i na vremenski rok, koji Vam nisam dao. Eto, gospodine Larkin, imate vremena do kraja života. Želim da knjizi posvetite maksimum svoga vremena, što podrazumijeva i otkaz na poslu. Mislim da se možemo složiti da su Vaša financijska pitanja zadovoljena, no ponavljam, ukoliko smatrate da sam ponudio premalo, imate svu slobodu za odrediti iznos. Volio bih Vas zamoliti da počnete sa svojim radom što prije,a skripte mi možete predati za točno godinu dana.

Ukoliko će te imati nekakvih pitanja ili sumnji ili slično, obratite se Culainu, koji Vam je na raspolaganju cijelo vrijeme, on će znati kada Vam je potreban.

Srdačno, Damian.“

Pismo je u meni iz nekog razloga izazivalo jezu. Sjedio sam posve sam u kupeu, čekajući ostale. Uskoro su došli, a u međuvremenu je vlak već krenuo. Conor je zadnji ušao u naš odjeljak, kavalirski držeći vrata Eileen i Shelley, no požalio je to već trenutak kasnije, kada je vlak poskočio, zbog čega su vrata poskočila, pričepivši mu prste. Sjeo je uz psovke kojih bi se i najgori britanski kočijaš posramio.
Shelley i Eileen posve su se zadubile u razgovor o haljinama koje će nositi na vjenčanju.
Conor i ja smo se posve zadubili u pražnjenje boca koje smo uzeli sa sobom. Kao što smo i predvidjeli, količine nisu dostajale niti za četvrtinu puta. Gunđavši, bacio se na Shelley.
„Baš si prekrasna obitelj Shelley“ rekao je lukavo.
„Kako to misliš?“ upitala je, skroz zbunjena.
„Svekrva ti je bolesna, a ti ju ostaviš, i ideš oblačit haljinice po vjenčanjima“ rekao je, odmahujući glavom u znak neodobravanja.
„Baš si predivan sin, Conore“ nastavila je Eileen.
„Ma što?“ počeo je buniti se.
„Majka ti je bolesna, a ti se ideš opijati po vjenčanjima“ rekla je, popraćena Shelleyinim smijehom.
„Znate što, vas dvije….Aidane, pomozi“ rekao je nemoćno.
„Što? Oh, da da, u pravu ste“ rekao sam potpuno odsutno.
„Što ti je to?“ pitao je Conor, pokazujući prstom na pismo koje mi je virilo iz džepa.
„Ništa, ništa“ odgovorio sam, nespretno ga spremajući u džep.
„Kako ti kažeš“ rekao je, smiješeći se.
Primijetio sam Eileenin zabrinuti pogled.
„Nije ništa, stvarno.“
„Zašto nas toliko uvjeravaš da nije ništa?“ upitala me sumnjičavo.
„Zato što nije ništa. I prestanite već jednom me zapitkivati“ odvratio sam ljuto.
Sada su me već gledali preneraženo.

Nakon mnogo sati dosadnog putovanja, konačno smo stigli u Ballyshannon.
Tek što smo izašli iz vlaka, pogledom sam uhvatio visokog, crnokosog muškarca, zadubljenog u razgovor s malenim čovjekom u cilindru.
„Seamuse!“ viknu Conor.
Čovjek je digao pogled. Istoga trenutka licem mu se razvukao osmijeh.
„Conore! Aidane! Shelley!“ viknuo je, krenuvši prema nama.
„A tko je mlada šarmantna dama?“ upitao je, vidjevši Eileen. Pogled mu je pao na njezinu ruku, koja je bila isprepletena mojom.
„Ovo je Eileen, i ona je moja mlada šarmantna dama“ rekao sam ratoborno. Pogledao me, čekavši moju reakciju.
Eileen me pustila. Prišao sam mu, s jakim porivom da ga udarim.
Ipak, prišavši mu, zagrlio sam ga, kako samo mogu zagrliti najboljeg prijatelja kojeg nisam vidio godinama.
„Imaš puno toga za objasniti“ rekao sam.
„Znam prijatelju moj“ kimnuo je mršteći se.
„Awwwww“ prekinuo nas je Conor, smijuljći se poput malog djeteta.
„Ja sam inače dobro, hvala Seamuse“ rekao je.
„Daj se goni“ odvratila je Shelley.
„Ne brini Conore, nisam te zaboravio. Nabavio sam dovoljno alkohola za nas troje. Ovaj, soka“ ispravio se nespretno, vidjevši Shelleyin ljuti pogled.
„Ma, radite što želite, više nemam živaca s njime“ rekla je.
„No, hoću li napokon upoznati tvoju šarmantnu mladu damu osobno?“ upitao me Seamus.
„Ah, da, naravno. Mislim da možete i sami obaviti ritual upoznavanja. Ja sam, iskreno, žedan. Pivo bi mi dobro došlo.“
„Gostionica vam je ravno stotinu metara niže. Pridružit ćemo vam se kasnije“ izjavio je Seamus.
„Ja ću damama pomoći s prtljagom.“
„Da, da, kako želiš“ rekao je Conor, i povukao me za sobom.
„Muške svinje“ čuo sam Shelley kako je prezirno puhnula.
„Dakle, moje dame, pripremio sam vam predivnu sobu….“ počeo je Seamus, prativši ih dalje.

Nije prošlo niti petnaest minuta, kada je Seamus došao znojan i uspuhan k nama.
„Znate, mnogo je to prtljage za par dana“ požalio se Seamus.
„Konobar, pola litre crnog za šarmantnog mladog gospodina ovdje“ rekao je Conor. Skoro sam se ugušio od smijeha u svojoj pivi.
„I, pričaj nam. Sve. Od dana kada si nestao, nadalje. Kako su se odvijale stvari?“ pitao sam.
„Ah, duga je to priča. Onoga dana kada sam otišao, Jones je došao u isti pub, i sjeo kraj mene. Rekao mi je da zna u kakvoj sam situaciji, i da mi može pomoći. Pričao mi je o kući u Ballyshannonu koja je spremna za useljenje, i kako mi može pomoći da se opet dignem na noge. No tražio je 40% prihoda od svake knjige koju napišem. Ipak, ponuda je bila i više nego primamljiva. I tako, došao sam ovdje, upoznao Mallaidh. I tako, sve se razvijalo malo po malo, i došli smo do toga gdje smo sada“ rekao je pokunjeno.
„A vidim, i tebi je krenulo“ rekao je, namignuvši mi.
„Da, začudo“
„Malo mi je neugodno pitati, ali ovaj..kako napreduješ s „Dvanaestim danom““? upitao me
„Tamo sam gdje smo stali“
„Ah, tako“
„Konobar, još jedno crno“ viknuo je Conor, totalno nezainteresiran.
„Gospodine, popili ste već pet. Jeste li sigurni da?...“
„Irac sam, pobogu. Ne govori li ti to dovoljno? Zašto svima moram uporno tupiti da sam Irac?“
„Onda su po tebi svi Irci bačve“ rekao sam.
Plativši, ustali smo i otišli.

Obred je prošao kao i uvijek, neobično sporo i u iščekivanju gozbe poslije vjenčanja.
Kada smo konačno smjeli sjesti za stolove, Conor i ja smo, još polupijani od onog u gostionici, pokušali sjesti za stol s bačvama. Trebala su četvorica vrsnih diplomata da Conoru objasne da to nije mjesto za goste.
„Ko ih jebe, ionako ću se vratiti čim odu“ rekao mi je kasnije u povjerenju.
Slavlje je bilo, jednom riječju, nevjerojatno. Ne sjećam se kada sam zadnji puta toliko uživao.

Navečer sam ušao u sobu, i vidio predivan krevet s baldahinom, koji je čekao samo na mene. Skinuo sam se u gaće i odijelo odložio na stolac. Zadovoljno sam legao, jer mi je između ostalog, i trebao oslonac, s obzirom na to da sam imao dovoljno kulture da za razliku od Conora, ne zaspim na stolu zagrljen s bačvom Guinnessa.
Odjednom sam osjetio da je još netko u sobi. Osjetio sam zamaman miris parfema, koji mi je bio tako dobro poznat, i koji sam toliko obožavao. Eileen se polako skinula i krenula prema meni.

Zaspali smo tako, jedno kraj drugoga, zagrljeni. U tom trenutku, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Ujutro sam otkrio, kako čovjekova sreća može biti naglo prekinuta.

nedjelja, 21.06.2009.

III.

TREĆE POGLAVLJE
Sastanak

Do subote, mnogo je toga išlo kako sam planirao, odnosno zamislio.
S Eileen sam bio vani gotovo svaku večer, novci od moje rubrike u novinama dolazili su redovito, i osjećao sam unutarnji mir, osim jednog malog dijela, koji me kopkao. Znao sam da je nešto vezano uz subotu.
Zadovoljan sam ustao iz kreveta, kad sam primijetio Culaina na vratima.
„Koga vraga ti radiš tu?“ upitao sam nervozno.
Nekako sam se prisjetio stvari koja mi nije dala mira, možda zbog tog ogromnog crnog psa koji mi je stajao na vratima i obraćao mi se visokim, hladnim glasom.
„Pa, samo te podsjećam na...“
„Sastanak, znam“ dovršio sam.
„Doći ću, bez brige“ promrmljao sam, na što je nestao.

Ustao sam iz kreveta, i skuhao si kavu. Bilo je predivno jutro, a za nekoliko dana sam se trebao pojaviti na vjenčanju. Nisam imao poklon, a baš ni volju da idem. No, ipak sam se uputio prema kolodvoru, i kupio dvije karte, za sebe i Eileen.
Conora sam pozvao danas na ručak, jer su Shelley i Eileen morale pomagati Baki, koja se ozbiljno razboljela.
Conor je došao, donijevši sa sobom novine. No, danas nisam bio raspoložen za ništa, što je i on vidio. Taj je čovjek bio nevjerojatan.
Znali smo se od rođenja, i nisam ga nikada vidio pesimističnoga.
Uvijek vedar, nasmiješen, činilo se kao da nema brige u životu, a opet, imao je strašno djetinjstvo. Njegova oca, kao što sam već rekao, strijeljali su englezi, a brat mu je umro kao mali, od upale pluća.
No on je kao i uvijek, ostao veseljak, unatoč svim nesrećama koje su ga zadesile.

Otvorio sam novine, i pogledao novosti. Bio je 25.8.1939. godine, i Evropa je bila na iglama. Sukob je visio u zraku.
„Nabijem ja njih i njihovu politiku, i ove britanske kukavice“ počeo je Conor.
„Rat će doći kad-tad, a oni zatvaraju oči pred time.“
„Budimo realni“ nastavio je ozbiljno, „cijeli svijet će upasti u sranja do grla. Zar oni stvarno očekuju da se Hitler i njegovi plavokosi majmuni drže nekakvih posranih dogovora ili paktova?“ upitao je.
„Ja se samo nadam da će britancima naravnati nos“ rekao sam bezvoljno.

Ispratio sam ga tek navečer, u lošem raspoloženju, jer bih se za četiri sata trebao pojaviti na tom sastanku koji me je jako brinuo, i nisam imao s kime skratiti vrijeme.
Nisam znao u što se upuštam, niti o kome se radi, ali bio sam savršeno svjestan činjenice da je ta osoba komunicirala sa mnom putem velikog crnog psa, koji k tome i govori.

Došlo je vrijeme da krenem. Park mi je bio veoma blizu kuće, gotovo da sam vidio sve što se u njemu odvija. Odjenuo sam svoje najbolje odijelo, stavio šešir, i izašao van.
Bila je prelijepa, topla večer i Dublin je živio punim plućima.
Iz nekog razloga sam pomislio koliko zapravo volim taj svoj grad, i koliko sam ponosan na svoj irski rod.
Došao sam do ulaza u park. Tamo me čekao i poznati mi crni pas.
„Ah, dakle, došao si“ reče on.
„Zar si sumnjao?“ odvratio sam.
„Nema veze, nema veze…Znaš“ nastavio je, „zanimljivo je zapravo da si se pojavio. Ipak, zar te ne užasava činjenica da nemaš pojma o kome se radi, i da na zadatke šalje…“
„Psa koji govori?“ prekinuo sam ga.
„Da, savršeno sam svjestan te činjenice“ nastavio sam.
Uputio mi je upitan pogled.
„Zanimljivo, stvarno je“ rekao je zamišljeno.
„Što to?“ upitao sam.
„Evo nas“ rekao je, ni ne trepnuvši na moje pitanje.

Našli smo se pred nekom trošnom kućom, za koju sam bio definitivno siguran da tu nije bila tokom svih mojih posjeta parku. Digao sam ruku da pokucam, no vrata su se sama otvorila.
„Ovako počinje dosta horora koje sam čitao“ pomislio sam, i ušao.
Našao sam se u sredini velike prostorije, iznad koje je visio ogroman kristalni luster, s mnogo svijeća. U sredini je stajao stol, s nekoliko boca i čaša na sebi.
Iza stola je bilo veliko stubište, koje se na vrhu račvalo na dva kraja, i završavalo s dvoja vrata.
Oprezno sam napravio korak naprijed. Podovi su bili popločeni mramorom.

„Snobovski“ pomislio sam. Začudo, smisao za humor nije me napustio, unatoč situaciji u kojoj sam se našao.
„Culain?“ promrmljao sam. Negdje je nestao.
„Krasno“ rekao sam jedva čujno.
Iznenada, prostoriju je okupalo svjetlo. Redovi i redovi svijeća obasjali su sobu, u tolikim količinama, da je svjetlo bilo gotovo kao da je dan. Začuo sam škripanje vrata na vrhu. Pogledao sam gore. Na stubištu je stajao neki čovjek.
Bio je obučen u crno odijelo, s bijelim remenom i nekim čudnim znakom na kopči. Za sobom je vukao crni plašt.
Približio se, smiješeći se usput. Kada je došao do svog stolca, rukom mi je pokazao da sjednem na svoje mjesto. Sjeo sam, ne odvojivši pogled od njega. Uspio sam nazreti simbol na njegovoj kopči, koji mi je bio neobično poznat. Zinuo sam. To je bio Sotonin pentagram.

„Ah, Aidane, kako mi je drago što vas konačno mogu upoznati“ progovorio je smirenim tonom. To je bio prvi put da mu čujem glas, i svidio mi se. Topao glas, potpuno prijateljski.
No, govor mi je skrenuo pogled ravno na njegovo lice. Njegove su oči bile žute, sa zjenicama kao u mačke, uši šiljaste, a zubi izduženi i šiljasti. Bio je crvenkaste puti, kao da je indijanac.
Nasmiješio mi se, vidjevši moj preneraženi pogled.

„Bojite li se, Aidane?“ upitao me, istim onim prijateljskim glasom.
„Ne“ odvratio sam, Ovaj...Gospodine“. Besramna laž.
„Zovi me Damian“ rekao je.
„Ah, u redu gosp… Ovaj, Damiane.“
„Imate li bilo kakvu predodžbu o tome zašto sam vas pozvao, Aidane?“ upitao me.
„Pa, ovaj, iskreno, baš i nemam“
Nasmijao se, a smijeh mu je zvučao kao vuk kad nanjuši ranjenu srnu.
„Razmislite“ rekao je jednostavno.
„Pa, što bi netko kao vi mogao tražiti od jadnog, propalog pisca kao što sam ja?“
„Dakle, gospodine Larkin“ počeo je.
„Vaš je posao impresivan. Moćan čak, rekao bih“ nastavio je tonom koji me zaintrigirao.
„Moćan?“ upitao sam.
„Moćan“ kimnuo je. „Možete ljude razveseliti, ražalostiti, navesti ih da preispitaju sami sebe, ili čak, da ubiju. Pisac svojim radom može napraviti čuda, samo ako zna gdje i kako udariti.“
„Oprostite, no ne vidim…“
„Dopustite da završim“ rekao je.
„Vaš me rad, gospodine Larkin, posebno zaintrigirao. Vidite, smatram da piscu vašeg ranga nikako nije mjesto u jednim dnevnim novinama.“
Složio sam se s njim u dubini duše.
„No, kakve to sve ima veze s ovim sastankom?“ upitao sam.
„Vidim da ste nestrpljivi, pa da odmah prijeđem na stvar“ rekao je umorno.
„Želim gospodine Larkine, da mi napišete knjigu“
„Knjigu?“ oprezno sam upitao.
„Knjigu po narudžbi“ rekao je zadovoljno.
„Koliko plaćate?“ upitao sam oprezno.
„Pa, mislio sam nešto oko dvadeset milijuna irskih funti. U gotovini, naravno“ odvratio je bezbrižno.
Umalo da nisam umro od šoka na tom stolcu.
„D-dvadeset m-milijuna?“ upitao sam drhtavo.
„Ah ako nije dovoljno, možemo jasno i povećati iznos.“
„Ne,ne,ne, savršeno je u redu. Ali kakva je to pobogu knjiga?“
Držanje mu je odjednom postalo hladno, i osjetio sam naglu promjenu raspoloženja.
„Molio bih vas da ne spominjete Boga dok ste u mome društvu, gospodine Larkine“ zarežao je.
„Ah, oprostite, ja…“
„Niste znali. Nema veze“ nadopunio me. Ton mu je opet bio ljubazan.
„Dakle, kakvu to knjigu želite, gospodine Damiane?“ upitao sam oprezno.
„Ne bilo kakvu“ rekao je.
„Očito, kada mi nudi dvadeset milijuna za nju“ pomislio sam.
„Želim knjigu koja će nadživjeti Bibliju, koja će baciti u sjenu rad svih velikih pisaca ikada, koja će pokrenuti val promjena u ljudima“ rekao je. Primijetio sam da su mu se oči zacaklile.
„Luđak“ pomislio sam, gledavši ga.
„Nisam luđak, gospodine Larkin“ odvratio je.
„Nije moguće“ pomislio sam opet.
„Oh, moguće je“ odvratio mi je sa smiješkom.
„Bog“ pomislio sam, ni sam ne znajući zašto.
„Nemojte se šaliti sa mnom, Aidane“ rekao je prijeteći.
„Pretpostavljate li tko sam ja?“ upitao me.
„Sotona?“ opalio sam više u šali nego ozbiljno.
„Brzi ste“ nasmiješio mi se.
„U jebemti“ lupio sam se po čelu.
„Ako želite, ne moramo nastaviti s našim razgovorom“ rekao je, pogledavši me zabrinuto.
„Imam samo jedno pitanje, prije nego što odem. Dobro, dva“ rekao sam.
„Pa, hajde, da čujem.“
„Zašto baš ja?“ pitao sam. Nisam namjeravao biti tako izravan, ali izletjelo mi je.
„Zato Aidane, jer imate sve kvalitete za koje smatram da su potrebne“ odgovorio je.
„Kao, na primjer?“
„Proživjeli ste svašta. Prema vama su bili nepravedni, bili ste povučeni u rat, u kojem ste izgubili i oca…I volite Aidane. Imate dvije najveće moći koje neki čovjek može imati. Pisac ste, i volite nevjerojatnom snagom.“
„Ako mislite na Eileen, mi se poznamo tek dva tjedna“ rekao sam.
„Mislim, Aidane, na vašeg najboljeg prijatelja O'Flahertyja, i na gospodina Larkina, njegovu ženu, ali i Eileen, da. Svoje osjećaje ne možete sakriti od mene kao ni, uostalom, ništa drugo. To su jedini ljudi za koje se stvarno može reći da ih volite, jesam li u pravu?“
„Jeste“ promrmljao sam.
„Pa, nadam se da će te razmisliti o mom prijedlogu“ rekao je slegnuvši ramenima.
„Naravno Damiane. Samo još jedno pitanje“ počeo sam.
„Javit ću vam se, budite bez brige. Dapače, ujutro će vas čekati poruka“ odvratio je.

Došao sam doma, umoran kao pas. Noćas sam upoznao Sotoninog psa, a i Nečastivog osobno. Bio sam i više nego siguran da haluciniram, no onih dvadeset milijuna je bilo i više nego primamljivo.
Da sam znao u što će se pretvoriti moj posao sa Damianom, odmah bi se preselio i promijenio ime.

subota, 20.06.2009.

II.

DRUGO POGLAVLJE
Pas


Te sam je noći sanjao prvi put. Probudivši se, po prvi put u životu osjetio sam neku čudnu prazninu u želucu, o kojoj sam toliko puta pisao i čitao. Sada sam zgroženo shvatio da je zapravo i osjećam.
„Kako je lagano pisati o nečemu, razmišljati ili izrugivati se drugima, sve dok sami ne osjetimo istu stvar“ zaključio sam mudro.

„Aidane, otvaraj slone jedan, smrznut ću se“ začuo sam uzvike, popraćene udaranjem po vratima. Pogledao sam na sat. Jedanaest sati, vrijeme da Conor dođe nakon posla na kapljicu.
„Evo, evo“ viknuo sam u smjeru vrata.
Jedva da sam odškrinuo vrata kada su mi se zabila u nos i proletio je Conor, sav mokar i u kabanici.
„Slobodno uđi“ promrmljao sam, bacivši pogled van. Ružno, kišno jutro.
Conor je već bio u ormariću s pićem.
„Jebemti kišu, još jedan ovakav dan i pokupit ću upalu pluća“ rekao je odnijevši si stolicu do kamina.
Nisam bio u stanju odgovoriti ništa suvislo, jer sam još trljao bolno mjesto.
„Danas je subota“ obavijestio me uputivši mi znakoviti pogled.
„Ol'Friends pub, pretpostavljam?“ upitao sam.
„Može. Shelley i Eileen su navalile da idu s nama“ rekao je. Drugi dio rečenice promrmljao je gotovo nečujno.
„Znaš Aidane, da te ne poznam, rekao bih da mjerkaš Eileen“ podsmjehivao se Conor.
„A ti misliš da te se to tiče?“ odvratio sam ratoborno, i na moju žalost, prebrzo. Bio sam i preočit.
„Mda, kako ti hoćeš“ odvratio je Conor.

Navečer na putu do puba, hodao sam niz ulicu kada su se svjetla pogasila. Opsovao sam i nastavio prema najbližem izvoru svjetla, u St. Peter's Road. Taman sam primijetio da je ulica pusta, kada je naglo zahladilo, a pred mene je izletio veliki crni pas, iskesivši zube.
Stajao je tamo nepomično, pogleda uprtog ravno u mene. Nešto me u tom pogledu uznemiravalo, osjetio sam da to nije običan pas.
„Aidane Larkine“ čuo sam neki visoki glas.
Okrenuo sam se oko sebe, no nisam vidio nikoga.
„Aidane“ prozborio je ponovno taj glas.
Bilo je devet sati, još nisam bio pijan, a na dogovor sam kasnio već deset minuta, no trenutačno su mi noge bile oduzete od straha.
Crna psina mi se polako počela približavati.
„Moj gospodar te očekuje“ začuo sam glas. Prenerazio sam se kada sam shvatio da taj glas dolazi upravo od nemani ispred mene.
„Excusez-moi?*“ upitao sam budalasto na tečnom francuskom, u krajnje prozirnom pokušaju izmotavanja.
„Aidan, je n'ai pas le temps pour les blagues**“ odgovorio je pas nestrpljivo.
„Jebemti francuski, što hoćeš?“ upitao sam, prestravljen.
„Imam poruku za tebe od svog gospodara“ progovorio je pas, ne obazirući se na moje pitanje.
„Poruči mu da me ne zanima“ odgovorio sam tonom neustrašivog heroja, i pokušao proći kraj psa. Zaustavio me munjevitim skokom na prsa, tako da sam završio na leđima. Njuška mu je bila gotovo na centimetar od mog nosa.


*-Oprostite?
**-Aidane, nemam vremena za šale


Vidio sam bijele, oštre zube i osjetio vruć zadah na licu. Iznenađujuće, imao je umirujući učinak. Neprirodan.
„Što si ono rekao?“ upitao me. Nije mi promakao podrugljiv ton u glasu.
„Da me jako zanima što mi tvoj gospodar ima za reći“ predao sam se.
„Tako. Sada ću se maknuti da možeš ustati, a ti mi obećaj da nećeš pokušavati pobjeći. Mislim da možemo zaključiti da bi pokušaj neminovno propao“ rekao je pas.
„Dakle, moj gospodar…“
„A tko je on?“ prekinuo sam ga.
„Oh, otkriti će se on kada dođe vrijeme za to“ rekao je pas.
„Dakle, poruka glasi: Subota u ponoć, Dalymount park.“
„Subota?“ promrmljao sam.
„Šesti dan u tjednu, odnosno za sedam dana. Ili točnije 171 sat, pedeset četiri minute i trideset sekundi“ rekao je.
„Mmm, hvala puno. Mogu li sada ići…gospodine?“ pitao sam.
„Zovi me Culain*** “ rekao je. „I da, možeš ići.“
Nakon toga, pas je odjurio nevjerojatnom brzinom u noć.

***-Culain- U Irskoj mitologiji strašni pas kojega je ubio najpoznatiji irski mitološki heroj, Cu Chulainn (Ime Cu Chulainn je dobio nakon što je ubio psa)

Još sam sjedio, kada sam osjetio da su me nečije ruke povukle na noge.
„Budalo jedna, čekamo te dvadeset minuta a ti tu masiraš dupe na asfaltu.“ Bio je to Conor.
„Eileen sjedi na iglama tamo cijelo vrijeme, pavijane jedan.“
No ušutio je kada je vidio poderotine na mojoj košulji, te moje blijedo lice.
„Isuse, što se tebi dogodilo?“ upitao me zabrinuto.
„Ništa što jedna runda neće izliječiti“ odvratio sam ni ne pogledavši ga, i dao mu da me vodi do puba.

Eileen je bila prelijepa kao i prošli put kada sam je vidio. Osjetio sam kako me obuzima mir, gledajući je.
„Ma imao sam neka sranja“ odvratio sam na njihove zabrinute poglede.
„Sranja?“ upitala je Shelley zabrinuto.
„Da, sranja. To je recimo kad…“
„Znamo što su sranja budalo. Zanima nas kakvih“ prekinuo me Conor.
Primijetio sam Eileenin zabrinuti pogled, pa sam nastavio s pričom:
„Ma napali su me neka četvorica, ali pokazao sam ja njima“ nastavio sam, isprsivši se poput ratnog heroja.
„Aha, a ja alkoholu više nikad neću ni primirisati“ sarkastično je odvratio Conor, otpivši dug gutljaj piva.

Na putu do doma, Eileen i ja smo hodali zajedno, držeći razmak između Shelley i pijanog Conora. Djelomice zbog toga što sam htio ostati nasamo s njom, a djelomice stoga što je Conor upravo opisivao svoju borbu protiv osmorice britanskih vojnika, mašući pritom šakama, zbog čeka se pokazao opasan za sve u krugu dva metra oko sebe.

„Eileen?“ progovorio sam nesigurno.
„Razmišljao sam… Bi li htjela, mislim, ovaj, paaa… kužiš, ne?“
„Pssssst“ prekinula me nježno, pogledavši me u oči, i stavivši mi prst na usta. Nagnula se prema meni, i utisnula mi poljubac u obraz. Osjetio sam da gorim.
Primio sam je za ruku, te smo tako došli do Conorova stana. Na rastanku sam je zagrlio a ona je, jedva čujno, promrmljala svoj odgovor.
„Da“ rekla je i poljubila me, ovaj puta ravno u usne.
Došavši doma, legao sam u krevet i nasmiješeno pomislio:
„Ovaj svijet možda ipak nije toliko usran.“

LAGANI UVOD =)

Dakle, ovo je moj prvi pokušaj nekakve pričice koju sam odlučio staviti na blog, vama za gušt xD

Radnja se odvija u Irskoj, sredinom 20.stoljeća, a vrti se oko propalog pisca Aidana Larkina, koji dobije gotovo savršenu ponudu za koju se čini da neće moći odbiti, sve dok u pitanje ne dođe ljubav =)

Prvo poglavlje služi čisto upoznavanju likova i slično, pa ako vam je dosadno, ehh....probajte naći knjigu koja nije dosadna na početku...hehe..toliko od mene, nadam se da ćete uživati.

Pozdrav



PRVO POGLAVLJE
Pozivnica


„Ljudi su govna“ jednostavno sam zaključio jedne večeri nakon što sam, omamljen alkoholom, došao na kućni prag šeprtljavo pokušavajući pronaći odgovarajući ključ.
„Daj im priliku i uništit će te potpuno“ nastavio sam svoju tiradu o ljudima.
Gurnuo sam ključ u bravu i okrenuo ga, te ušao u stan. Živio sam u ono vrijeme kao podstanar u jednoj staroj, trošnoj zgradi u Dublinu.
Ni ne pomislivši na pranje ruku ili slično traćenje vremena pao sam na krevet i zaspao dubokim snom.

Probudio sam se ujutro i pokušao ustati iz kreveta uz nevjerojatnu glavobolju, stavio vodu za kavu da se kuha i otišao do svog radnog stola koji je, kao i obično, bio pretrpan papirima.
„Prokleti Seamus O'Flaherty, nabijem ga. Uuuuu, da odi piši za Jonesa, smrdljivog Engleza, izdajico jedna“ mrmljao sam u bradu.
Na stolu, stajao je naš zajednički projekt, knjiga s naslovom „Dvanaesti dan“. Knjigu smo pisali tada već godinu dana, ali nikako nismo mogli smisliti odgovarajući završetak.
Netko je pokucao na vrata, što je mene zaboljelo kao da mi maljem zabijaju čavle u mozak.
„Što je“ obrecnuo sam se na osobu ispred vrata.
„Pošta gospodine Larkine, budalo“ rekao je dobro poznati glas poštara Conora Bainea.
„A, ti si Conore. Želiš li popiti nešto?“ pokušao sam ispraviti grešku.
„Pa, možda neki obični sok“ rekao je.
„Ne seri Conore, oćeš viski ili Guinness?“ odvratio sam nehajno. Conor i ja bili smo poznati duet kada je u pitanju bilo pražnjenje boca po svim okolnim pubovima.
„Ma Shelley će me ubiti, znaš da više ne smijem alkoh...“
Prekinulo ga je mahanje velike boce Chivasa ispod nosa.
„Joj dobro, ajde, ali ne mogu ostati, posao me čeka“ bunio se, dok sam mu punio čašu.
„Onda, kakvu to poštu nosi gospon poštar danas?“ upitao sam ga.
„Standardno, račun, račun, opomena pred ovrhu, račun i pozivnica“ rekao je mašući mi tucetom pisama pred nosom. Zapuhnuo me miris najfinijeg papira.

Račune sam bacio u smeće, ali pozivnica me zaintrigirala. Uvjerio sam se da je onaj predivni miris dolazio upravo od te pozivnice. Na prednjoj strani je bilo neugodno poznatim rukopisom ispisano: „Gospodin Aidan Larkin, ulica Connaught br. 9, Dublin.“

Pismo je bilo nastavljeno istim rukopisom, a dalje je pisalo:

„Dragi Aidane, pozivam te na svoje vjenčanje u crkvi Sv. Patricka u Ballyshannonu, dana 1.9. ove godine.

S obzirom na to da živiš u Dublinu, osigurao sam ti i sobu u hotelu na nekoliko dana.

U nadi da se vidimo uskoro, Seamus O'Flaherty“

Iz kuverte je ispalo i jedno drugo, malo duže pismo.

„Aidane,
Žao mi je što je moj prijelaz u drugu izdavačku kuću ispao nepravedan, najprije prema tebi. No, radi se o tome da više nisam imao novaca, a gospodin Jones mi je ponudio dobar ugovor ako počnem pisati za njega. Vjerojatno si primijetio da sam napisao novu knjigu, koja mi je donijela mnogo dobrih stvari, ali i loših. Dobio sam mnogo novaca, predivnu kuću s vrtom i upoznao ženu svog života. No cijena koju sam platio je naše prijateljstvo, u kojem sam uživao dvadeset i pet godina. Neizmjerno mi je žao zbog toga, i volio bih da dođeš, i pokušaš mi oprostiti za sve što sam ti napravio.

Zauvijek tvoj najbolji prijatelj,
Seamus“

„Taj prokleti slon“ viknuo sam tako, da je Conoru ispala čaša (četvrta za redom).
„Što je sad, što vrištiš“ pitao me kupivši komade stakla.
„Pozvao me na vjenčanje. Majmun. To je prvi put u četiri godine da se javio, i zove me na vjenčanje“ rekao sam rezignirano odmahujući glavom.
„Ahh, Seamus, jel? Da, Shelley i ja smo isto pozvani“ rekao je kopajući po ormariću u potrazi za novom čašom.
„Pa, ne mogu se ne pojaviti, a i Shelley je strašno zagrizla za to vjenčanje. Rezervirali smo si karte za vlak par dana ranije, da malo razgledamo mjesto.“
„Razgledate mjesto ili pubove?“ upitao sam smiješeći se.
„Pametan neki momak, jel?“
„Uvijek“ odvratio sam veselo.
„Onda, namjeravaš li otići?“ upitao me.
„Ah, pa mislim da ću ići. Ipak, odrasli smo zajedno, a i ne mogu ga kriviti za to što je otišao“ odvratio sam zamišljeno.
„Onda, nosi dupe na kolodvor i rezerviraj si kartu. I joj da, navrati večeras, moja mama dolazi, i izrazila je veliku želju da te vidi. A i spremamo iznenađenje za tebe.“
„Iznenađenje?“ upitao sam sumnjivo, Prošlo iznenađenje je bilo litra ruske votke. Iznenađenje prije toga također.
Dogovorili smo se za detalje oko večere i otpravio sam ga, smiješeći se.

Gospođa Baine bila je ozbiljna starica, koja je prestajala biti ozbiljna kada bi se napunila količinama alkohola na kojima bi joj i bačva zavidjela. Niska, punašna, uvijek nasmiješena, i često pijana. Njenog muža, Conorova oca, strijeljali su Britanci nakon Uskršnjeg ustanka u Dublinu 1916. čime se ona ponosila, jer joj je muž umro za slobodu Irske, kako je uvijek isticala.

„Dobra večer Shelley“ rekao sam kada mi je vrata otvorila lijepa Conorova žena.
„Ah, zdravo Aidane. Čekali smo te da počnemo s večerom. Baka je skoro pošizila“.
„Oprosti Shelley, tramvaji su pouzdani kao i uvijek“ rekao sam.
Nasmiješila se popustljivo.
Ušavši u blagovaonicu, pozdravio sam Conora i njegovu majku, i stavio na stol svoj poklon. Bocu pravog irskog Guinnessa a donio sam i bocu finog Martellovog konjaka za Baku, što nije promaknulo Shelley.
„Ah Aidane, nepopravljivi stvore, opet nosiš alkohol?“
„A kad ne znam što da donesem“ odvratio sam.
„Ajde Shelley, nije valjda da ćemo pustiti da propadne?“ upitala je baka lukavo.
Sjeli smo za stol i primijetio sam nešto čudno.
„A jel mi može neko objasnit zašto je za stolom pribor za petero?“ pitao sam.
Sa mojom zadnjom riječi poklopio se i zvuk zvona na vratima.
Shelley je prva ustala i otišla do vrata. Kada se vratila, srce gotovo da mi je stalo. Sa sobom je vodila nekoga, tko je po mom mišljenju najljepša djevojka koju sam u životu vidio. Imala je predivnu crvenu kosu, zelene oči, nešto pjegica po licu koje su samo naglašavale njezinu ljepotu. Bila je malo niža od mene (predivnih oblina zamijetio sam) i u ovom trenutku, rumena kao rak.

„Aidane, ovo je moja sestra, Eileen“ rekla je Shelley i sjela. Prišla mi je, no ja sam bio previše očaran da bih progovorio. Osjetivši Conorov lakat u rebru, pribrao sam se dovoljno da ustanem i poljubim joj ruku.
„Aidan, drago mi je“ rekao sam tonom pregažene gumene patke.
Nasmiješila se, otkrivajući red zubi bijelih poput bisera.
„Eileen“ rekla je glasom od kojeg su mi se bubnjići skoro otopili.
„Dobro, jel možemo početi s večerom? Slatki ste mi, ali gladan sam“ pobunio se Conor, na što ga je Shelley ošinula pogledom.

Tokom večere upoznao sam se bolje s njom, i saznao da je slobodna, godinu mlađa od mene, te da živi na drugom kraju grada. Nakon večere i nekoliko iskapljenih boca, pozdravio sam se i krenuo doma.

Došavši kući legao sam u krevet, no san mi nije nikako dolazio na oči. Naime, svaki puta kada bih zažmirio, pred sobom sam vidio Eileen. Misao koja mi je, inspirirana alkoholom, navrla u glavu bila je: „zaljubljen sam"