Dakle, ovo je moj prvi pokušaj nekakve pričice koju sam odlučio staviti na blog, vama za gušt xD
Radnja se odvija u Irskoj, sredinom 20.stoljeća, a vrti se oko propalog pisca Aidana Larkina, koji dobije gotovo savršenu ponudu za koju se čini da neće moći odbiti, sve dok u pitanje ne dođe ljubav =)
Prvo poglavlje služi čisto upoznavanju likova i slično, pa ako vam je dosadno, ehh....probajte naći knjigu koja nije dosadna na početku...hehe..toliko od mene, nadam se da ćete uživati.
Pozdrav
PRVO POGLAVLJE
Pozivnica
„Ljudi su govna“ jednostavno sam zaključio jedne večeri nakon što sam, omamljen alkoholom, došao na kućni prag šeprtljavo pokušavajući pronaći odgovarajući ključ.
„Daj im priliku i uništit će te potpuno“ nastavio sam svoju tiradu o ljudima.
Gurnuo sam ključ u bravu i okrenuo ga, te ušao u stan. Živio sam u ono vrijeme kao podstanar u jednoj staroj, trošnoj zgradi u Dublinu.
Ni ne pomislivši na pranje ruku ili slično traćenje vremena pao sam na krevet i zaspao dubokim snom.
Probudio sam se ujutro i pokušao ustati iz kreveta uz nevjerojatnu glavobolju, stavio vodu za kavu da se kuha i otišao do svog radnog stola koji je, kao i obično, bio pretrpan papirima.
„Prokleti Seamus O'Flaherty, nabijem ga. Uuuuu, da odi piši za Jonesa, smrdljivog Engleza, izdajico jedna“ mrmljao sam u bradu.
Na stolu, stajao je naš zajednički projekt, knjiga s naslovom „Dvanaesti dan“. Knjigu smo pisali tada već godinu dana, ali nikako nismo mogli smisliti odgovarajući završetak.
Netko je pokucao na vrata, što je mene zaboljelo kao da mi maljem zabijaju čavle u mozak.
„Što je“ obrecnuo sam se na osobu ispred vrata.
„Pošta gospodine Larkine, budalo“ rekao je dobro poznati glas poštara Conora Bainea.
„A, ti si Conore. Želiš li popiti nešto?“ pokušao sam ispraviti grešku.
„Pa, možda neki obični sok“ rekao je.
„Ne seri Conore, oćeš viski ili Guinness?“ odvratio sam nehajno. Conor i ja bili smo poznati duet kada je u pitanju bilo pražnjenje boca po svim okolnim pubovima.
„Ma Shelley će me ubiti, znaš da više ne smijem alkoh...“
Prekinulo ga je mahanje velike boce Chivasa ispod nosa.
„Joj dobro, ajde, ali ne mogu ostati, posao me čeka“ bunio se, dok sam mu punio čašu.
„Onda, kakvu to poštu nosi gospon poštar danas?“ upitao sam ga.
„Standardno, račun, račun, opomena pred ovrhu, račun i pozivnica“ rekao je mašući mi tucetom pisama pred nosom. Zapuhnuo me miris najfinijeg papira.
Račune sam bacio u smeće, ali pozivnica me zaintrigirala. Uvjerio sam se da je onaj predivni miris dolazio upravo od te pozivnice. Na prednjoj strani je bilo neugodno poznatim rukopisom ispisano: „Gospodin Aidan Larkin, ulica Connaught br. 9, Dublin.“
Pismo je bilo nastavljeno istim rukopisom, a dalje je pisalo:
„Dragi Aidane, pozivam te na svoje vjenčanje u crkvi Sv. Patricka u Ballyshannonu, dana 1.9. ove godine.
S obzirom na to da živiš u Dublinu, osigurao sam ti i sobu u hotelu na nekoliko dana.
U nadi da se vidimo uskoro, Seamus O'Flaherty“
Iz kuverte je ispalo i jedno drugo, malo duže pismo.
„Aidane,
Žao mi je što je moj prijelaz u drugu izdavačku kuću ispao nepravedan, najprije prema tebi. No, radi se o tome da više nisam imao novaca, a gospodin Jones mi je ponudio dobar ugovor ako počnem pisati za njega. Vjerojatno si primijetio da sam napisao novu knjigu, koja mi je donijela mnogo dobrih stvari, ali i loših. Dobio sam mnogo novaca, predivnu kuću s vrtom i upoznao ženu svog života. No cijena koju sam platio je naše prijateljstvo, u kojem sam uživao dvadeset i pet godina. Neizmjerno mi je žao zbog toga, i volio bih da dođeš, i pokušaš mi oprostiti za sve što sam ti napravio.
Zauvijek tvoj najbolji prijatelj,
Seamus“
„Taj prokleti slon“ viknuo sam tako, da je Conoru ispala čaša (četvrta za redom).
„Što je sad, što vrištiš“ pitao me kupivši komade stakla.
„Pozvao me na vjenčanje. Majmun. To je prvi put u četiri godine da se javio, i zove me na vjenčanje“ rekao sam rezignirano odmahujući glavom.
„Ahh, Seamus, jel? Da, Shelley i ja smo isto pozvani“ rekao je kopajući po ormariću u potrazi za novom čašom.
„Pa, ne mogu se ne pojaviti, a i Shelley je strašno zagrizla za to vjenčanje. Rezervirali smo si karte za vlak par dana ranije, da malo razgledamo mjesto.“
„Razgledate mjesto ili pubove?“ upitao sam smiješeći se.
„Pametan neki momak, jel?“
„Uvijek“ odvratio sam veselo.
„Onda, namjeravaš li otići?“ upitao me.
„Ah, pa mislim da ću ići. Ipak, odrasli smo zajedno, a i ne mogu ga kriviti za to što je otišao“ odvratio sam zamišljeno.
„Onda, nosi dupe na kolodvor i rezerviraj si kartu. I joj da, navrati večeras, moja mama dolazi, i izrazila je veliku želju da te vidi. A i spremamo iznenađenje za tebe.“
„Iznenađenje?“ upitao sam sumnjivo, Prošlo iznenađenje je bilo litra ruske votke. Iznenađenje prije toga također.
Dogovorili smo se za detalje oko večere i otpravio sam ga, smiješeći se.
Gospođa Baine bila je ozbiljna starica, koja je prestajala biti ozbiljna kada bi se napunila količinama alkohola na kojima bi joj i bačva zavidjela. Niska, punašna, uvijek nasmiješena, i često pijana. Njenog muža, Conorova oca, strijeljali su Britanci nakon Uskršnjeg ustanka u Dublinu 1916. čime se ona ponosila, jer joj je muž umro za slobodu Irske, kako je uvijek isticala.
„Dobra večer Shelley“ rekao sam kada mi je vrata otvorila lijepa Conorova žena.
„Ah, zdravo Aidane. Čekali smo te da počnemo s večerom. Baka je skoro pošizila“.
„Oprosti Shelley, tramvaji su pouzdani kao i uvijek“ rekao sam.
Nasmiješila se popustljivo.
Ušavši u blagovaonicu, pozdravio sam Conora i njegovu majku, i stavio na stol svoj poklon. Bocu pravog irskog Guinnessa a donio sam i bocu finog Martellovog konjaka za Baku, što nije promaknulo Shelley.
„Ah Aidane, nepopravljivi stvore, opet nosiš alkohol?“
„A kad ne znam što da donesem“ odvratio sam.
„Ajde Shelley, nije valjda da ćemo pustiti da propadne?“ upitala je baka lukavo.
Sjeli smo za stol i primijetio sam nešto čudno.
„A jel mi može neko objasnit zašto je za stolom pribor za petero?“ pitao sam.
Sa mojom zadnjom riječi poklopio se i zvuk zvona na vratima.
Shelley je prva ustala i otišla do vrata. Kada se vratila, srce gotovo da mi je stalo. Sa sobom je vodila nekoga, tko je po mom mišljenju najljepša djevojka koju sam u životu vidio. Imala je predivnu crvenu kosu, zelene oči, nešto pjegica po licu koje su samo naglašavale njezinu ljepotu. Bila je malo niža od mene (predivnih oblina zamijetio sam) i u ovom trenutku, rumena kao rak.
„Aidane, ovo je moja sestra, Eileen“ rekla je Shelley i sjela. Prišla mi je, no ja sam bio previše očaran da bih progovorio. Osjetivši Conorov lakat u rebru, pribrao sam se dovoljno da ustanem i poljubim joj ruku.
„Aidan, drago mi je“ rekao sam tonom pregažene gumene patke.
Nasmiješila se, otkrivajući red zubi bijelih poput bisera.
„Eileen“ rekla je glasom od kojeg su mi se bubnjići skoro otopili.
„Dobro, jel možemo početi s večerom? Slatki ste mi, ali gladan sam“ pobunio se Conor, na što ga je Shelley ošinula pogledom.
Tokom večere upoznao sam se bolje s njom, i saznao da je slobodna, godinu mlađa od mene, te da živi na drugom kraju grada. Nakon večere i nekoliko iskapljenih boca, pozdravio sam se i krenuo doma.
Došavši kući legao sam u krevet, no san mi nije nikako dolazio na oči. Naime, svaki puta kada bih zažmirio, pred sobom sam vidio Eileen. Misao koja mi je, inspirirana alkoholom, navrla u glavu bila je: „zaljubljen sam"
Post je objavljen 20.06.2009. u 23:19 sati.