SLUŽITI VRAGA

ponedjeljak, 22.06.2009.

IV.

ČETVRTO POGLAVLJE
Vjenčanje

Bilo je točno pola jedanaest kada sam pozvonio na vrata obitelji Baine. Otvorila mi je Eileen, bacivši mi se u zagrljaj i poljubivši me. Ušli smo zagrljeni unutra, i primijetio sam Conora kako se podsmjehuje.
„Ni riječi“ rekao sam mu nasmiješeno.
„Ni riječi“ potvrdio je smijući se.
„Mislim da je sve spremno“ doletjela je Shelley, sva uspuhana.
„Jesi mi spremila kapljicu za put?“ pitao je Conor.
„Conore, doktor kaže da ti je jetra kao švicarski sir.“
„Irac sam, Bog mi je poklonio pričuvnu“ pobunio se Conor.
„Aidane, alkohol na sunce“ zapovjedila je Shelley, koja je vidjela moj pogled nevinog janjeta.
„Ma daj Shelley, put traje satima“ navaljivao je i dalje Conor.

Na kraju smo se uspjeli spremiti iako je Conor, u znak revolta, dao sve od sebe da sabotira naš odlazak. Prvo je nestala Shelleyina najdraža haljina, koju je namjeravala nositi na dan samog vjenčanja.
Zatim su nestale i Eileenine cipele, koje je također namjeravala uzeti. Pokazalo se da je haljina nekim čudom završila na dnu Conorovog ormara, a cipele su pak, stajale na vanjskoj strani prozora u dnevnoj sobi.
Kompromis je uskoro postignut. Smjeli smo uzeti samo dio pića koje smo namjeravali. Kasnije smo konstatirali, kako će taj dio biti dovoljan samo za prvih pola sata puta.

Ušavši u vlak, primijetio sam da je u unutarnjem džepu mog sakoa pismo. Isto ono pismo, koje sam od onog čarobnog jutra nakon sastanka mnogo puta pročitao. Bacio sam još jedan pogled na njega.

„Dragi Aidane,
Nadam se da Vam je naš sinoćnji sastanak dao mnogo tema za razmišljanje. Vidite, namjerno nisam spomenuo točnu temu o kojoj želim da se radi, kako Vašu kreativnost ne bi gušile nikakve granice. Smatram naime, da imate dovoljno talenta da sami napišete djelo kakvo sam opisao. Znam da ste pomislili i na vremenski rok, koji Vam nisam dao. Eto, gospodine Larkin, imate vremena do kraja života. Želim da knjizi posvetite maksimum svoga vremena, što podrazumijeva i otkaz na poslu. Mislim da se možemo složiti da su Vaša financijska pitanja zadovoljena, no ponavljam, ukoliko smatrate da sam ponudio premalo, imate svu slobodu za odrediti iznos. Volio bih Vas zamoliti da počnete sa svojim radom što prije,a skripte mi možete predati za točno godinu dana.

Ukoliko će te imati nekakvih pitanja ili sumnji ili slično, obratite se Culainu, koji Vam je na raspolaganju cijelo vrijeme, on će znati kada Vam je potreban.

Srdačno, Damian.“

Pismo je u meni iz nekog razloga izazivalo jezu. Sjedio sam posve sam u kupeu, čekajući ostale. Uskoro su došli, a u međuvremenu je vlak već krenuo. Conor je zadnji ušao u naš odjeljak, kavalirski držeći vrata Eileen i Shelley, no požalio je to već trenutak kasnije, kada je vlak poskočio, zbog čega su vrata poskočila, pričepivši mu prste. Sjeo je uz psovke kojih bi se i najgori britanski kočijaš posramio.
Shelley i Eileen posve su se zadubile u razgovor o haljinama koje će nositi na vjenčanju.
Conor i ja smo se posve zadubili u pražnjenje boca koje smo uzeli sa sobom. Kao što smo i predvidjeli, količine nisu dostajale niti za četvrtinu puta. Gunđavši, bacio se na Shelley.
„Baš si prekrasna obitelj Shelley“ rekao je lukavo.
„Kako to misliš?“ upitala je, skroz zbunjena.
„Svekrva ti je bolesna, a ti ju ostaviš, i ideš oblačit haljinice po vjenčanjima“ rekao je, odmahujući glavom u znak neodobravanja.
„Baš si predivan sin, Conore“ nastavila je Eileen.
„Ma što?“ počeo je buniti se.
„Majka ti je bolesna, a ti se ideš opijati po vjenčanjima“ rekla je, popraćena Shelleyinim smijehom.
„Znate što, vas dvije….Aidane, pomozi“ rekao je nemoćno.
„Što? Oh, da da, u pravu ste“ rekao sam potpuno odsutno.
„Što ti je to?“ pitao je Conor, pokazujući prstom na pismo koje mi je virilo iz džepa.
„Ništa, ništa“ odgovorio sam, nespretno ga spremajući u džep.
„Kako ti kažeš“ rekao je, smiješeći se.
Primijetio sam Eileenin zabrinuti pogled.
„Nije ništa, stvarno.“
„Zašto nas toliko uvjeravaš da nije ništa?“ upitala me sumnjičavo.
„Zato što nije ništa. I prestanite već jednom me zapitkivati“ odvratio sam ljuto.
Sada su me već gledali preneraženo.

Nakon mnogo sati dosadnog putovanja, konačno smo stigli u Ballyshannon.
Tek što smo izašli iz vlaka, pogledom sam uhvatio visokog, crnokosog muškarca, zadubljenog u razgovor s malenim čovjekom u cilindru.
„Seamuse!“ viknu Conor.
Čovjek je digao pogled. Istoga trenutka licem mu se razvukao osmijeh.
„Conore! Aidane! Shelley!“ viknuo je, krenuvši prema nama.
„A tko je mlada šarmantna dama?“ upitao je, vidjevši Eileen. Pogled mu je pao na njezinu ruku, koja je bila isprepletena mojom.
„Ovo je Eileen, i ona je moja mlada šarmantna dama“ rekao sam ratoborno. Pogledao me, čekavši moju reakciju.
Eileen me pustila. Prišao sam mu, s jakim porivom da ga udarim.
Ipak, prišavši mu, zagrlio sam ga, kako samo mogu zagrliti najboljeg prijatelja kojeg nisam vidio godinama.
„Imaš puno toga za objasniti“ rekao sam.
„Znam prijatelju moj“ kimnuo je mršteći se.
„Awwwww“ prekinuo nas je Conor, smijuljći se poput malog djeteta.
„Ja sam inače dobro, hvala Seamuse“ rekao je.
„Daj se goni“ odvratila je Shelley.
„Ne brini Conore, nisam te zaboravio. Nabavio sam dovoljno alkohola za nas troje. Ovaj, soka“ ispravio se nespretno, vidjevši Shelleyin ljuti pogled.
„Ma, radite što želite, više nemam živaca s njime“ rekla je.
„No, hoću li napokon upoznati tvoju šarmantnu mladu damu osobno?“ upitao me Seamus.
„Ah, da, naravno. Mislim da možete i sami obaviti ritual upoznavanja. Ja sam, iskreno, žedan. Pivo bi mi dobro došlo.“
„Gostionica vam je ravno stotinu metara niže. Pridružit ćemo vam se kasnije“ izjavio je Seamus.
„Ja ću damama pomoći s prtljagom.“
„Da, da, kako želiš“ rekao je Conor, i povukao me za sobom.
„Muške svinje“ čuo sam Shelley kako je prezirno puhnula.
„Dakle, moje dame, pripremio sam vam predivnu sobu….“ počeo je Seamus, prativši ih dalje.

Nije prošlo niti petnaest minuta, kada je Seamus došao znojan i uspuhan k nama.
„Znate, mnogo je to prtljage za par dana“ požalio se Seamus.
„Konobar, pola litre crnog za šarmantnog mladog gospodina ovdje“ rekao je Conor. Skoro sam se ugušio od smijeha u svojoj pivi.
„I, pričaj nam. Sve. Od dana kada si nestao, nadalje. Kako su se odvijale stvari?“ pitao sam.
„Ah, duga je to priča. Onoga dana kada sam otišao, Jones je došao u isti pub, i sjeo kraj mene. Rekao mi je da zna u kakvoj sam situaciji, i da mi može pomoći. Pričao mi je o kući u Ballyshannonu koja je spremna za useljenje, i kako mi može pomoći da se opet dignem na noge. No tražio je 40% prihoda od svake knjige koju napišem. Ipak, ponuda je bila i više nego primamljiva. I tako, došao sam ovdje, upoznao Mallaidh. I tako, sve se razvijalo malo po malo, i došli smo do toga gdje smo sada“ rekao je pokunjeno.
„A vidim, i tebi je krenulo“ rekao je, namignuvši mi.
„Da, začudo“
„Malo mi je neugodno pitati, ali ovaj..kako napreduješ s „Dvanaestim danom““? upitao me
„Tamo sam gdje smo stali“
„Ah, tako“
„Konobar, još jedno crno“ viknuo je Conor, totalno nezainteresiran.
„Gospodine, popili ste već pet. Jeste li sigurni da?...“
„Irac sam, pobogu. Ne govori li ti to dovoljno? Zašto svima moram uporno tupiti da sam Irac?“
„Onda su po tebi svi Irci bačve“ rekao sam.
Plativši, ustali smo i otišli.

Obred je prošao kao i uvijek, neobično sporo i u iščekivanju gozbe poslije vjenčanja.
Kada smo konačno smjeli sjesti za stolove, Conor i ja smo, još polupijani od onog u gostionici, pokušali sjesti za stol s bačvama. Trebala su četvorica vrsnih diplomata da Conoru objasne da to nije mjesto za goste.
„Ko ih jebe, ionako ću se vratiti čim odu“ rekao mi je kasnije u povjerenju.
Slavlje je bilo, jednom riječju, nevjerojatno. Ne sjećam se kada sam zadnji puta toliko uživao.

Navečer sam ušao u sobu, i vidio predivan krevet s baldahinom, koji je čekao samo na mene. Skinuo sam se u gaće i odijelo odložio na stolac. Zadovoljno sam legao, jer mi je između ostalog, i trebao oslonac, s obzirom na to da sam imao dovoljno kulture da za razliku od Conora, ne zaspim na stolu zagrljen s bačvom Guinnessa.
Odjednom sam osjetio da je još netko u sobi. Osjetio sam zamaman miris parfema, koji mi je bio tako dobro poznat, i koji sam toliko obožavao. Eileen se polako skinula i krenula prema meni.

Zaspali smo tako, jedno kraj drugoga, zagrljeni. U tom trenutku, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Ujutro sam otkrio, kako čovjekova sreća može biti naglo prekinuta.