SLUŽITI VRAGA

srijeda, 26.08.2009.

II.

DRUGO POGLAVLJE
Povratak

Jutro nas je zateklo na nekoj prelijepoj plaži na jugu Francuske. Bili smo otrcani, naša je odjeća bila svedena na razinu krpa, a krvave oči odavale su umor. Kako je „jutro“ zapravo bilo gotovo podne, plaža je već bila puna kupača, koji su nas zaobilazili u širokom luku. Čak su i dva policajca na biciklima, koji su prošli možda metar od nas, prošli u tišini, ošinuvši nas prijekornim pogledima. Kao da nas je bilo briga.
„Sranje“ progunđao je Kreuzmann.
Znao sam i sam zašto je to rekao. Teleportacija za vrijeme dana nije bila moguća, ili točnije, bila je moguća ali veoma riskantna. Uvijek se moglo dogoditi da nas netko vidi kako nestajemo, a još bi bilo gore kada bi se stvorili usred pustinje pred očima neke karavane ili slično. Zato su oni, koji su se već morali teleportirati, uvijek išli noću.
„A da nešto prigrizemo?“ upitao sam s nadom u glasu.
„Bojim se da ćemo morati ići u ljudski restoran. Trenutačno je nemoguće nabaviti pošten obrok.“
Opet sam se lecnuo na riječ „ljudski“. Još nisam bio u potpunosti svjestan svoje promjene. Moja vanjština i prije nije bila nešto predivno, ali sada sam imao dugi ožiljak preko lica, mačje oči i oštre zube. Toliko o poželjnosti.
A opet, sve moje misli bile su usmjerene prema Eileen. Osjećao sam da mi je jedina svrha da je oslobodim, i bio sam više no spreman poginuti u pokušaju.
Dapače, nije me bilo briga hoću li više ikada biti privlačan Eileen, ali morao sam je spasiti.
Nakon obilnog ručka, i litre kave svakome, bili smo spremni za pokret.
„Najvažniji sastojak za svako nadnaravno biće jest kofein, zapamti to“ govorio mi je Culainn mnogo puta. Naša dnevna doza kave bila je između 6 i 7 litara, što je previše svakome, ali „naš metabolizam“ objašnjavao je Kreuzmann, „ razgrađuje tvari i do deset puta brže i učinkovitije od ljudskog, što znači da moramo jesti barem dvanaest puta na dan.“

„ Kako dalje?“ upitao sam, promatrajući sjever Afrike. Iz tog dijela Francuske se ne vidi, ali naš je vid bio dovoljno dobar da vidimo neke priobalne gradove na drugoj strani.
„Mislim da hvatamo brod za Alžir, pa dalje tko zna.“
„Kada kreće?“
„Za dvije minute“ odvrati Culainn davši se u trk i smijući se histerično.
Miris koji je ostavio za sobom me izludio, te sam i ja potrčao, dostigavši ga za par sekundi.

Jutro je razlijevalo svoju rumen na istoku, dijelom još zastrtom noćnim oblacima, ali njegov je sjaj treptao u očima svakoga koji se okrenuo da pogleda tu neopisivu ljepotu.
Na trenutak sam bio opijen tim prizorom, vjetrom koji mi je prolazio kroz kosu, donijevši mi tisuće ugodnih mirisa, što od različitih jela, ili trava koje su rasle po raznim oazama u blizini grada. Nijedan neprijatelj kilometrima, samo mir, u koji se neobično uklapala gradska vreva, i svi ti ljudi koji su prolazili kraj nas, ni ne primijetivši troje čudnih ljudi koji su hodali njihovim gradom.
Jedini problem je bio taj, što je u cijeloj sj. Africi bjesnio rat.
„Koje savršeno mjesto!“ začuo sam oduševljenog Kreuzmanna.
Culainn nije ništa rekao, ali sam znao da je i sam previše oduševljen da bi išta rekao.
Vjerojatno zbog tog ugođaja ovdje, misli su mi odletjele ravno k Eileen ali i mojim jedinim prijateljima, Seamusu i Conoru, te njihovim ženama.
Još nismo imali pojma gdje bi oni svi mogli biti.

Idila kao idila, nije mogla potrajati zauvijek. Osjetili smo da je kilometrima od nas odjednom iskrsnula nevjerojatna snaga, kakvu nikada nismo osjetili.
Vjerojatno je tajanstvena osoba osjetila i nas, jer je naglo promijenila smjer kretanja prema jugu, dalje od nas.
Požurili smo za mirisom, da ga ne izgubimo. Iako smo bili u punom trku, razdaljina je ostala ista.
Odjednom, miris je nestao. Uznemireni, stali smo u položaj kruga, da nijedan dio našeg tijela ne bude izložen napadu izvana.
Čekali smo tako nekoliko minuta, a onda oprezno krenuli dalje.
Nismo prošli niti kilometar, kada je Culainn uz vrisak pao na pod.
Kreuzmann i ja smo stali kraj njega, nemoćno i prestravljeno promatrajući njegove grčeve.
„To….Je…To…Je on!“ uspio je procijediti između nekoliko bolnih jauka.
„On?“ upitao sam tupo, ali Kreuzmann je očito odmah znao o kome je riječ.
„Damian?“ upitao je Culainna kojemu su bolovi malo popustili.
Kimnuo je glavom u odgovor.
Pogledao sam Kreuzmanna, koji nije bio prestravljen kao ja, već se na njegovo lice uvukla hladna, spokojna maska.
Na dini nekoliko kilometara ispred nas mogli smo jasno vidjeti obrise osobe koja nam se približavala. To bi odijelo i plašt prepoznao u svako doba dana, zajedno s remenom koji je blještao na suncu, a na kraju vidjeh i lice. Jedino lice kojega sam se bojao, jedino koje mi nije htjelo otići iz snova, zadnje lice koje sam u ovom trenutku htio vidjeti.
To je lice pripadalo mom zakletom neprijatelju, Damianu.
Prišao nam je, sa ubojitim pogledom u očima koje sam nekada pamtio kao najljubaznije što sam ih u životu vidio.
„Dobar dan“ reče on uljudno.
Nevjerojatno. Nakon svega što je napravio, on potpuno svjestan mržnje koja vlada među nama, usred Alžira, pozdravlja kao da smo stari prijatelji.
„Pretpostavljam da ništa od moje knjige?“ nastavio je, vidjevši da nitko od nas neće odgovoriti.
Pokraj mene, Culainn se lagano osovio na drhtave noge.
Damian ga pogleda s mržnjom u očima.
Njegov bijes zapekao je i mene i Kreuzmanna, a kamoli Culainna, koji je unatoč svemu gledao ravno u oči ozloglašenom Sluzi.
„Vidim, Culainne, da ste odlučili da je izdaja bolji put?“ upitao je, nevjerojatno smirenim, staloženim tonom.
„Ne izdaja. Već put dobra!“ procijedi Culainn kroza zube sa silnom mržnjom, koja je gotovo nadmašivala Damianovu.
Usred tog razgovora, u um mi je upao nevjerojatno poznat glas:“Aidane, zadržite ga tamo!“
Pošlo mi je za rukom da se ne lecnem, pa Damian očito nije ništa primijetio. Ionako je bio sav koncentriran na Culainna. No, mučilo me kako je uspio doći tako iznenada? U jednom je trenutku bilo kao da je nestao, a onda se pojavio. Nešto tu nije bilo u redu.
Nisam još ni dovršio tu misao, kada sam osjetio kako netko nepoznat dolazi, nevjerojatnom brzinom, odišući snagom koja je nadmašivala snagu svih prisutnih, izuzev Damiana.
„Još samo malo, Aidane, zadržite ga“ rekao je ponovo taj glas.
„Eh, pa, vrijeme je da se krene! Puno posla još treba obaviti…“ reče Damian, trljajući ruke.
Morao sam nešto hitno poduzeti prije nego što ode.
„Damiane!“ viknuh.
Prebacio je svu pozornost na mene.
„Da?“ upita tihim, opasnim glasom.
„Gdje je Eileen? Gdje su moji prijatelji?“ zarežao sam poput divlje zvijeri. Kreuzmann, koji me držao za podlakticu do tada, naježio se od straha, pustivši me usput.
„Zašto misliš da ću ti to reći?“
Tada se dogodilo nekoliko stvari.
Damianu je naglo odvučena pozornost, možda zbog kamena koji je brzinom meteora doletio njemu u glavu, ja sam u glavi čuo veseli uzvik: „bravo! Imamo ga!“, a Culainn je ponovno ustao na noge, kao da mu ništa nije ni bilo.
Ubrzo za kamenom doletjela je i prilika koja ga je bacila. Bio je to ogroman bijeli vuk, kao i ja, samo što je bio prošaran srebrnim oznakama, koje su mu počinjale na njušci, širile se po vratu, s obje strane trbuha, da bi se na kraju spojile u jednu traku na njegovu dugačkom, kitnjastom repu.
Njegove oči nisu bile crne, niti kao mačje, već su sjale zlatnim sjajem, njegovi su zubi bili savršeno bijeli, ispod kože su se vidjeli napeti mišići, a njegove su šape bile velike i snažne.
Ispod tih šapa bila je prilika u nesvijesti, za koju sam bio prilično uvjeren da je Damian.
„Još jedan Predator!“ uzviknuo sam uzbuđeno.
Približio sam mu se, a on je odskočio, režeći, pogleda uprtog u mene.
Preobrazio sam se u vuka, a kad me vidio, kao da se opustio, i krenuo je prema meni, njuškajući me.
Na pola puta se preobrazio u čovjeka.
Bio je obučen u beduinsku odoru, s maskom na licu, i istim srebrnim šarama kakve je imao po tijelu kao vuk.
Približio se Culainnu, sa zagonetnim pogledom u očima. Nešto mi je u njegovim kretnjama bilo poznato.
Najedanput, kroz tihu pustinju odjekne šamar. Culainn je smijući se, pao na pod od siline udarca, a Kreuzmann se počeo valjati od smijeha. Ja sam očito bio jedini koji ništa nije shvatio.
Prilika se okrenula prema meni, skinuvši masku s lica.
Bio je to Lorenzo, glavom i bradom.
I ja sam se počeo smijati, što od nevjerice, što od duhovitosti cijelog prizora.
„Mrtav je, idemo odavde, je li?“ započeo je smrtno ozbiljnim tonom kojeg obično nikada nisam povezivao s njim, a to je opet bilo komično.
„Kukavice jedne! Tako ću vas istući da će vam se praunuci roditi s masnicama!“
Taman sam htio izraziti svoju nevjericu nekim glupim pitanjem, kada je prilika iza nas počela dolaziti k svijesti. Jednim udarcem, Lorenzo ga prikuje za pod.
Iz kaputa je izvadio malenu ampulu skupa s iglom.
„Ovo, dragi moji, je serum istine“ objavi on zadovoljno.
„Što namjeravaš s time?“ upitao sam tupo.
„Što bi mogao? Nabiti ga tebi u…“
„Otrovati Damiana“ prekine ga Culainn prije no što je stigao dovršiti rečenicu.
Prišli smo zlotvoru, a Lorenzo mu uštrca serum ravno u vratnu venu.
Počeo se grčevito tresti, otvorio je oči, ali su se zamaglile.
„Gdje su Eileen i Aidanovi prijatelji?“ upitao je odmah Lorenzo. Uputio sam mu zahvalan pogled.
„Sakriveni“ odvrati ovaj glasom poput robota.
„Sakriveni gdje? Govori!“ zagrmi Lorenzo prema Damianu.
Bio je previše slabašan, krhak. Nešto tu nije valjalo.
„Medvedgrad, Zagreb“ reče on.
„Zagreb? Gdje ti je to? Izmišljaš?“ zagrmi Lorenzo prijeteći
„Ne izmišlja“ odvratih zamišljeno. Svi me pogledaše tupim pogledima.
„Zagreb je tamo negdje na Balkanu, ne znam točno gdje. Ali sam uvjeren da bi već kod Italije mogli naići na putokaze. Mislim da se zemlja zove Hrovačka ili tako nešto.“
„Odakle to tebi?“
„Planirao sam odmor tu negdje, pa mi je ostalo u sjećanju.“

„Molio bih vas da se odmaknete, moram povjerljivo razgovarati s ovim tipom“ reče Lorenzo, pljunuvši na Damiana koji je ležao, čekajući daljnja pitanja.
Tišinu sljedećih nekoliko minuta ometao je samo vjetar, nosivši nam svima pijesak u oči.
„Dakle idemo u Hrovačku?“ upita Culainn.
„Gdje drugdje?“ odvrati Kreuzmann.
„Znate, dečki“ počeo sam, „meni tu nešto smrdi.“
Lorenzo, koji se u međuvremenu vratio, onjuši zrak i reče: „meni ništa. Vama?“
I opet svi prasnusmo u smijeh.
„Htio sam reći, da mi je čudno, da jedan Damian, nesalomljivi tip, djeluje ovako ranjivo.“
„To sam i ja pomislio“ prekine me Culainn. „Lorenzo, odakle ti serum?“
„Iz onog podruma gdje si me ostavio majmune jedan! Ne pričam s tobom.“
„Lorenzo nemamo vremena za gub…!“ Culainn naglo ušutje, vidjevši Lorenzovu nadurenu facu koje bi se posramilo i najrazmaženije dijete na svijetu.
Od bijesa je šutnuo grmić koji je bio jedini znak života kilometrima uokolo.
„Aidane, pitaj ga ti!“
„Lorenzo?“
„Da?“
„Odakle ti serum?“
„Tko te šalje?“ upita on, s lukavim izrazom lica.
Kreuzmann je jedva zadržao Culainna da se ne baci na provokatora.
„Daj stvarno, nema smisla“ pokušao sam urazumiti Lorenza.
„Joj, dobro. Sastojci su iz Nepala, Gvatemale, Hondurasa, Australije i mislim da je zadnji dio sa Islanda.“
„Hm, onda je dobar. Trebao bi biti. Jel islandski lišaj između 100 i 102 metra visine?“
„Jest. Sam sam ga spravio.“
„Ne kužim“ počeo sam opet. „Ne bi li ti trebao biti mrtav? I kako si preobražen?“
Nehotice sam se okrenuo prema Damianu.
Nije ga više bilo.
„Damian!“ vrisnuo sam.
Lorenzo se ovaj puta nije bacio na pod, kao zadnji put, već se samo okrenuo.
„Kvragu. Taj smrad!“
U daljini smo jasno mogli razabrati oblak pijeska koje je ostavljao Damian u punom trku.
Lorenzo i ja smo se spremili na trk za njime, no Culainn nas je zaustavio.
„Tu se više ništa ne može. Saznali smo i više nego što smo se nadali. Radije nam, Lorenzo, ispričaj sve. I mene zanima.“
„Ah, ne znam baš da mogu, gladan sam.“
Culainn izvadi veliku lepinju i ogroman komad govedine iz torbe na leđima.
Kada je to nestalo, svi su pogledi bili uprti u Lorenza koji se još oblizivao i cuclao prste.
„Može li sad?“ upita Kreuzmann oprezno.
„Ah, ne znam baš da mogu, žedan sam.“
Ne zatomivši uzdah, i okrećući očima, Culainn izvadi litru ledene kave.
Ovo je također nestalo brzinom munje.
„Treba li Veličanstvo možda zahod?“ upita Culainn zajedljivo, naklonivši se.
„Ne, hvala“ odvrati Lorenzo, smrtno ozbiljnim tonom.
„Onda sada možeš ispričati sve?“ upita Kreuzmann ponovo.
„Dakle, je li to Karl Jürgen Hans von Kreuzmann?“ upita Lorenzo začuđeno.
„Prijatelju moj stari, pa nismo se vidjeli desetljećima! Ako ne i više!“ uzvikne Lorenzo uzbuđeno.
„Tako je, tako je“ reče ovaj zadovoljno.
„Pretpostavljam da sa sobom nemaš onih 1511 funti, 8 šilinga i 13 penija koje sam ti posudio onako velikodušno kada smo igrali poker sa mladim gospodinom Culainnom i njegovim uzvišenim gospodarom?“
„Šilinzi su ukinuti 1971. Lorenzo, tako da ti dugujem 1511 funti i 13 penija.“
„A nenene, jedna funta je imala 12 šilinga, ako se ne varam, a šiling 20 penija. Što znači da mi duguješ 1511 funti i 173 penija, odnosno 1512 funti i 73 penija, a ako nadodam kamate od recimo, 25 posto svakih deset godina, znači 2 i pol posto svake godine to je ukupno 2879 funta i 13 penija.“
Culainn je jednostavno ostao stajati usred pustinje, širom otvorenih usta. Trebalo mu je nekoliko minuta da zapravo shvati što je sve Lorenzo izblebetao.
„Ali ja nemam toliko!“
„Oprostit ću ti tih 13 penija, hajde.“
„Dobro jeste li vi normalni!“ izdere se najednom Culainn. Sada je mene zapala uloga jadnika koji zadržava Culainna da ne navali na nekoga od prisutnih.
„Kad smo već kod normalnosti,“ započe Lorenzo, procjenjujući Culainna lukavim pogledom, „je li tebi normalno da posudi tolike novce i nikada se više ne javi?“
Culainn od bijesa pade na pod jecajući.
„Sada te molim. Preklinjem te! Nemoj biti takav prokleti idiot, i samo daj da krenemo, pričat ćeš nam sve po putu.“
„No hajde, ne moraš sada ovdje plakati! Nije kraj svijeta. Eto vidiš, sada kad si tako lijepo zamolio, ja ću odmah krenuti. U redu?“
Culainn se osovi na noge, i krene, brzim korakom kojeg smo jedva pratili.
„Dakle, priča, jel? Nema problema. Eh, gdje da počnem…
Ah, da. Pa, kada ste me onako, puni drugarstva i prijateljstva, ostavili da me ubiju u onom smrdljivom podrumu, bio sam gotovo mrtav.
Teško ranjen, nisam mogao govoriti, niti micati se. Opet, bio sam u potpunosti svjestan svih razgovora oko sebe, svih događaja i sličnoga. Sjećam se kada su ti prokleti svećenici doveli Damiana pred svježe iskopani grob, taman za mene.
U njegovom glasu se jasno moglo osjetiti gađenje prema mjestu na kojem se nalazio, prema ljudima s kojima se sprijateljio i prema mojem, teoretski, mrtvom tijelu koje je ležalo na dnu.
Sjećam se kako je pobjesnio kada su mu rekli koja knjiga je nestala iz arhiva, i kako je rekao da hitno kreće u okupljanje vojske da nas uništi.
Kada su me počeli zakopavati, onako teoretski mrtvoga, neki je nesretnik svojom prokletom lopatom dohvatio kamen, koji mi je pao na glavu i onesvijestio me.
Pojavio sam se na nekom čudnom bijelom mjestu, gdje me čekao čudan starac koji mi se predstavio kao Bog, i tjerao me da trčim do nekakvog drva i dižem uokolo kamenje.
Onda smo se pozdravili i ja sam se pojavio u svome stanu. No nisam to bio onaj stari ja. A, ne. Bio sam jači, brži i inteligentniji. I neprestano gladan.
Odmah sam znao što trebam. Odlučio sam napraviti serum istine, naći Damiana i otkriti sve njegove tajne. I, to me dovelo do vas.“
„ Dakle, ono kad si nas otjerao do Damiana. Saznao si sve njegove…“
„Sve njegove stvari koje ne namjeravam podijeliti ni sa kime od vas, jer se tiču samo mene i mojih vlastitih interesa.“
„Nisu li interesi svih nas da pregazimo Damiana?“
„Očito da nisu, a ti, sine, jako površno gledaš na život, znaš.“
„Otkuda ti te pruge po tijelu?“
„Ah, i to je zanimljiva priča.
Naime, kada sam išao u Nepal po jedan sastojak za serum istine, stanovnici sela u koje su me noge dovele ponudili su mi i više sastojka no što mi je bilo potrebno.
Ako u zamjenu porazim strašno čudovište koje im je jelo djecu, što li već.
Uglavnom, čudovište je zapravo bilo jedan od vrhovnih Damianovih generala na godišnjem odmoru.
Kako sam bio mlad i neiskusan Predator, zadobio sam dosta gadne ozljede u borbi, ali ipak sam ga savladao jer sam bio jači i divlji od njega.
Poglavica sela mi je dapače, uz sastojak, dao i još jedan dar.
Krv neke rijetke mongolske zmije je pomiješao sa krvlju ubijenog generala i tom smjesom mi nacrtao ove šare koje imam po tijelu.
Ovisno o klimi mijenjaju boje. Dok sam bio tamo, bile su ledeno plave, u Amazoni su bile jarkocrvene, u Australiji zlatne, u Irskoj predivno zelene a sada su evo, srebrne.
„Ima li tamo još koje čudovište na godišnjem odmoru?“ upitao sam u šali.
„Našlo bi se. Nazovi informacije pa pitaj“ reče mi on zajedljivo.
U takvom razgovoru stigli smo do plaže.
„Baš me zanima kakav brod ćemo uhvatiti za Siciliju!“ reče odjednom Lorenzo, tamaneći treći komad govedine i popivši zadnju kap kave.
„Brod? Usred rata? Ti si zdrav?“ upita Culainn
„Ne budi zajedljiv, tek sam se vratio iz mrtvih a ti si takav.“
„Ne zanima me. Nađi nam dva kilograma kave i pola goveda, pa ću možda biti topliji prema tebi.“
„Kako želiš“ reče, i uputi se prema gradu.
„Mi te čekamo ovdje!“ zadere se Culainn za njim.
Nismo čekali niti pola sata, kad su iz grada doprli pucnjevi, zatim vrisak ljudi pa opet par pucnjeva. Jasno smo vidjeli izlaz iz grada, gdje je u brzom hodu prolazio Lorenzo.
Gotovo smo umrli od smijeha.
Trčao je po pijesku, opterećen dvama velikim vrećama kave na prsima, a na leđima je nosio živu kravu, koja se prestravljeno glasala. Za njim su trčali prodavači kojima je to uzeo, svaki sa automatskom puškom i pucali kao da ih sto vragova goni.
Nekoliko rafala pogodilo je nesretnu kravu, a u tom trenutku su se u pucnjavu uključile i snage reda, otvorivši vatru pod noge prodavačima i njihovim pomoćnicima.
Očito su se bojali ući u sukob s osobom koja može nositi četiri kile kave i tko zna koliko teško govedo na leđima.
„Mislio sam da od viška glava neće boljeti“ reče Lorenzo došavši do nas, našavši nas na podu, u suzama od smijeha.
Culainn se prvi pribrao.
„Lorenzo?“
„Da?“
„Jesi li u serum stavio dva zrna čistog kakaa?“
„Nisam, zašto?“
„Jer će se Damian sjećati svega što si ga pitao.“
„Pa što?“
„Da, što?“ upitao sam i ja.
„Sada će taj gad znati gdje da nas dočeka.“
Odjednom je zahladnjelo.