PETO POGLAVLJE
Rat
Probudivši se, vidio sam da je Eileen još kraj mene. Njezina je ruka padala preko mojih prsa. Bila je neopisivo lijepa, i u tom trenutku sam bio potpuno svjestan svojih osjećaja prema njoj. Nisam nikada pomislio da bi se mogao tako zaljubiti, naprosto nisam imao živaca ni vremena za posvetiti se vezi, a ipak eto me.
Izašao sam van, da nađem Seamusa i Conora. Našao sam ih dalje u selu, kako okupljaju svatove na doručak u Seamusovom vrtu. Pozdravivši se s njima, otišao sam nazad u hotel po Eileen. Pušila je na prozoru, obučena u laganu, poluprozirnu spavaćicu, sa zanimanjem promatrajući neki prizor na ulici.
„Pogledaj novine“ rekla je.
Uzeo sam ih u ruku, i vidio naslov preko gotovo cijele stranice:
NJEMAČKA NAPALA POLJSKU, ČEKA SE ODGOVOR VB I SVIJETA
„Ništa neoćekivano“ zagunđao sam i zagrlio je.
„To nikako ne izgleda dobro“ izjavila je zabrinuto.
„Znam, no što ja tu mogu?“
„Ako dođe do rata, hoćete li svi morati ići?“
„Eileen…“
„Aidane, odgovori mi“ nastavila je sa suzama u očima.
„Eileen, mislim da je jedini koji se treba brinuti Seamus. Znaš da je rođen u Londonu, i na njega se gleda kao na državljanina Velike Britanije.“
„Znam Aidane, ali ništa me ne može uvjeriti da nećete ići za njime kada dođe trenutak.“ Sada je već plakala.
"Eileen, slušaj me. Neću te ostaviti ovdje. Mene se taj njihov rat uopće ne tiče."
Uputila mi je vatreni pogled.
"Zagrli me."
Još jednom smo pali zagrljeni na krevet.
Pola sata nakon izašao sam iz sobe u potrazi za Conorom i Seamusom, kada je iz obližnje gostionice "stari hrast" gotovo naglavačke izletjela neka prilika.
„Jebem vam mater“ prijetio je podignutom šakom.
Naravno, Conor. Tko drugi.
Za njime je izašao Seamus u pratnji svoje žene Mallaidh, sav u grčevima od smijeha.
„Zdravo“ pozdravio me Seamus.
„Što je to bilo?“
„Ah, onaj smrad od konobara je prolio moje pivo po meni, i naljutio se kada sam tražio novo. Donio mi ga je, ali je na vrhu plivala predivna pljuvačka.“
„I odlučio je riješiti taj spor tako, da konobaru zabije kriglu ravno u glavu“ nastavio je Seamus.
Ulovio sam Mallaidhein pogled.
„Ah, vi ste zasigurno Aidan“ rekla je pružajući ruku.
Bila je strašno ljupka, i govorila je američkim naglaskom.
„Vi ste Amerikanka?“ upitao sam znatiželjno.
„Oh, jesam.“
„A otkud vam ime?“ upitao sam ponovno. Mallaidh je ime koje je irsko koliko i zemlja na kojoj stojim.
„Moj otac je rodom iz Limericka, pa je mene zapalo irsko ime. Moja se sestra zove Julie. To je zbog mame Amerikanke.“
„Koje detaljno objašnjenje“ promrmljao je Conor držeći se za glavu.
„Volim da ljudi budu načisto u vezi stvari koje se mene tiču“ odvratila je sa smiješkom.
„Jeste li za piće?“ upitao sam okupljene.
„Ja ću čaj“ zaderao se Conor.
Svi smo ga iznenađeno pogledali okrenuvši se prema njemu, no misterij se razriješio kada smo vidjeli da su Shelley i Eileen iza mene.
„Mi se moramo upoznati s Mallaidh detaljnije, pridružit ćemo vam se kasnije“ rekla je Shelley. Usmjerile su se ravno prema dućanu s haljinama.
„Hajde idemo, brže, imam vijesti koje će vas zanimati“ rekao je Seamus.
Ušli smo u predivan pub, u pravom irskom stilu.
Seamus je naručio dva piva za nas i čaj za Conora, koji je začudo, popustio pod pritiskom. Otkrili smo da kod sebe ima bocu rakije koju je ukrao u gostionici prije, pa je iskapio čaj zajedno s rakijom.
„Kao što znate, rat je počeo“ krenuo je.
„Ništa novo“ odvrati Conor.
„I pitanje je dana kada će cijeli svijet upasti u sukob“ nastavio je.
„Misliš li ti nama reći nešto što zapravo neznamo ?“ navaljivao je Conor.
„Namjeravam se prijaviti u vojsku prvom prilikom“ rekao je lupivši po stolu.
„Koji si ti konj“ rekao je Conor nezadovoljno odmahujući glavom.
„Ginut ćeš za Britance? Boriti se pod britanskom zastavom? Nije valjda da te moramo podsjećati na uloge naših očeva u pokolju 1916.? Mislim na žrtve naravno.“
„Gledaj Conore. Zvijer koja čuči u Berlinu neće biti sretna dokle god cijela Evropa ne maršira pod orlom i kukastim križem! A u Evropu ti inače spada i Irska, znaš.“
Nešto je u njegovu pogledu bilo drukčije. Gotovo luđački.
„Ali Seamuse, budi razuman!“ uključio sam se ja.
„Aidane, u pitanju su i naši domovi, naša zemlja…“
„Griješiš“ prekinuo sam ga.
„Oprosti?“
„Griješiš. Irski odnosi s Nijemcima su odlični. I s ovom i prošlom vladom. Pomagali su nam da se riješimo Britanaca godinama. De Valera* neće uništavati odnose s zemljom koja nam je pomogla da se oslobodimo.“
„Što god vi rekli, vodi me se kao engleskog građanina. Oba roditelja su mi Englezi, koliko god irskog podrijetla bili.“