ŠESTO POGLAVLJE
Vražja posla
Cijele noći neumorno sam tipkao po svom pisaćem stroju.
Nebrojeno mnogo puta sam bacio papir, poglavlje, i tako iznova i iznova, dok nisam bio donekle zadovoljan svojim radom.
No, moram priznati, cijelo to vrijeme nagrizao me crv sumnje. Je li moguće da Damian ima bilo kakve veze s Seamusovom naglom odlukom da ode u rat?
Neopisiv osjećaj tuge, žalosti ili čega već kada sam čuo da mu nema spasa…Činilo mi se gotovo kao da je znao kako ću se osjećati kada čujem sve što su mi tako elegantno nabili pod nos.
„Culainn?“ rekao sam zapovjednim i odlučnim tonom, u kojem nisam prepoznao samoga sebe.
Tihi prasak, hladnoća i visoki, hladni glas.
„Zvali ste, Aidane?“
„Želim sastanak sa Damianom“ rekao sam.
„Žalim, ali gospodar je zauzet.“
„Onda je dobra stvar što mu ne namjeravam oduzeti puno vremena“ rekao sam hladno i bezobrazno. Ako se poigrava mnome, neću dopustiti da to prođe nekažnjeno.
„Je li sve u redu, Aidane? Možda vam ja mogu pomoći?“ upitao me.
„Ne Culainn, vjeruj mi, meni treba upravo tvoj gospodar“ opalio sam kao iz topa.
„Vjerujem Aidane ali moj gospodar, kao što sam već napomenuo…“
„Ne zanima me. Želim sastanak, ili dogovor otpada. Meni je svejedno“ odvratio sam nehajno.
„Dvadeset milijuna je u igri, a vama je svejedno?“
„Novac, prijatelju moj, novac me zaslijepio, i sada primjećujem neke stvari koje prije nisam vidio, u svojoj pohlepi i gluposti.“
„Jeste li vi u redu Aidane?“ upitao me.
Ono što me je iznenadilo bila je promjena njegova tona. Bio je prijateljski, gotovo zabrinut. Znao sam da mi u tom trenutku po glavi ne smiju vrludati nikakve izrazito jake misli, jer sam bio uvjeren da će ih Culainn moći čuti. Ipak, u svom tom zaprepaštenju, nisam si mogao pomoći da ne pomislim:
„Možda je ovo još jedan od trikova.“
Culainnovo držanje najednom postane čudno.
Koliko god on bio pas, imao je nebrojene ljudske osobine, i nisam nikako mogao ne prepoznati taj mig, kojega sam vidio toliko puta.
Bilo je to iznenađenje pomiješano naglim strahom. Strah kada shvatite da je neka vaša tajna otkrivena. I to loša tajna, upravo ona za koju niste htjeli da bude otkrivena.
Bacio se na mene, ugrizavši me za ruku koja je odmah obilno prokrvarila.
„Gospodar javlja da će vas ipak posjetiti, već noćas. Pobrinite se da budete sami.
Oh, i Aidane? Oprostite zbog ugriza. No vidjet će te, moglo bi se pokazati korisno. Zbogom.“
Rekavši to, nestade iz moje sobe.
Ostao sam ležati na podu, vidjevši potok krvi koji je ostao na poplunu, slijevajući se na pod. Pogledao sam svoju ruku, prenerazivši se. Rana ne samo da je nestala, nego nije ostao niti ožiljak.
„Jebeni pas“ promrmljao sam, i krenuo prema stolu da otpijem gutljaj.
„Dakle, đubre ipak nešto zna. Čemu onaj pokret… Ima neku prljavu tajnu koju ja ne bi trebao znati… I kako bi mi se ugriz mogao pokazati korisnim?“
U razmišljanju me prekinuo vrisak. Shelley i Eileen su ušle u sobu, i prva stvar koju su vidjele bio je potok krvi.
„Alo ženskače, što vrištite, za ime bo… U jebote!“ Conor, naravno.
„Što je to?“ upitala je Shelley.
„Krv, srećo, krv.“
„Conore, začepi.“
„Aidane, namjeravaš li mi ovo objasniti?“ rekla je Eileen, uputivši mi upitan pogled.
„U, da, reci, zanima nas“ rekao je Conor uzbuđeno.
„Ma daj se gubi van Conore“ rekla je Shelley, pokušavši odvući muža.
„Neću, ti si žensko, ne možeš mi govoriti što da radim.“
„Jesi li čuo da u birtiji kraj Seamusa dijele pivo?“
„Aidane, dragi moj, vidimo se kasnije“ ispalio je okrenuvši se na peti.
Rekavši to izletje van, a Shelley pođe za njime, okrenuvši očima, i uputivši mi još jedan zabrinuti pogled.
„Aidane, molim te. Reci mi što se ovdje događa.“
„Ne guraj nos gdje mu nije mjesto“ odvratio sam bezobrazno.
„Aidane, želim ti pomoći. Očito je da nešto nije u redu.“
„Gledaj svoja posla Eileen“ izletjelo mi je.
Zabrinuti pogled ustupio je mjesto bijesnome. No nisam znao što me spopalo da se tako ponašam prema njoj.
„Dobro, kad si takav tvrdoglavi magarac“ rekla je, i počela spremati kovčege.
„Ideš nekamo?“ upitao sam.
„O, da, itekako idem. Možda ću naći nekoga tko će malo više cijeniti moju pomoć.“
„A ja je ne cijenim?“ Sada sam već opasno povisio ton.
„Idi kvragu!“ vrisnula je, i izletjela van iz sobe, sva grcajući u suzama.
Sav bijesan, pao sam na krevet, skoro se gušeći od muke. Otišla je.
Osjetio sam kako mi srce divljački tuče, naviranje krvi mozak…
Odjednom, glavu mi propara bol kao da sam dobio metak, i srušio sam se u nesvijest.
Usnuo sam neobičan san, iako nisam ni bio potpuno siguran da je to san. No bio sam svjestan dvije stvari. Ležao sam uz toplu vatru, pokraj crvenog naslonjača protkanog srebrnim nitima. Na vrhu naslona za ruke bilo je izrezbareno neko čudovište, toliko realistično da sam se prepao da ih ne probudim ili što već. Druga stvar koju sam pouzdano znao bila je ta, da sam se veoma, veoma čudno osjećao. Osjetih da imam rep, umjesto nogu i ruku šape, i po cijelome tijelu dugu crnu dlaku.
Odjednom, ruka osobe koja je sijedila u naslonjaču padne na moju glavu. Hladna, crvenkasta ruka.
„Gdje sam to?“ pomislio sam.
„Ah, mladi gospodine Aidan. Dobrodošli u moj um.“ Neobično poznat glas, za kojeg se ispostavilo da pripada Culainnu.
„Culainne? Uh, gdje smo mi to? Što je ovo? Gdje je Damian? Ček malo, ubiti ću vas obojicu!“
„Smirite se Aidane. Mislim da će te uskoro dobiti odgovore na većinu pitanja koja vas trenutačno muče.“
„Ah Culainne, dragi moj… Jeste li uspjeli saznati kako napreduje naš prijatelj Larkin s knjigom?“
„Napreduje gospodine. Baš kao što ste i predvidjeli, nakon vašeg hipnotiziranja O'Flahertyja, i objave njegove smrti, napisao je prvo poglavlje.“
„Hipnotiziranja? Što? O čemu ti to pričaš?“ upitao sam histerično.
„Šutite molim vas Aidane, sve će te saznati.“
„Je li ga Eileen ostavila?“
„Jest gospodine, kao što ste i rekli da će se dogoditi.“
„Izvrsno. Sve dakle ide prema planu.“
„Mogu li vas nešto pitati?“
„Oh, samo naprijed.“
„Je li to sve baš potrebno? Ako nastavimo ovako, uništit ćemo mu život. Je li to u redu?“
„Culainne, ja sam Vrag. Nije valjda da očekujete da igram pošten?“
„Ma sve to stoji. No nije mi jasno, zašto mora biti potpuno uzdrman da napiše knjigu?“
„Zato Culainne, da prenese svoju dušu u tu knjigu. Cijena koju mora platiti jest patnja.“
„I uz dvadeset milijuna?“
„I uz dvadeset milijuna“ rekao je Damian.
„Culainne, kako to da ne čuje naše misli?“ upitao sam.
„To je dio našeg sporazuma, nije dozvoljeno da si međusobno upadamo u um.“
„Ah, tako. Dakle, on cijelo ovo vrijeme radi protiv mene?“
„Na neki način.“
„Je li ugriz zato da vam mogu upadati u misli?“
„Stvarno ste brzi Aidane.“
„Hajde Culainne, dižite se, vrijeme je da posjetimo našeg gospodina Larkina. Bolnica Sestara Milosrdnica, ako se ne varam?“
„Tako je.“
„Bolnica čega? Što on priča?“
„Žalim Aidane, sada morate ići. Vidimo se tamo“ rekao je.
Prije nego što sam se odvojio od Culainnova uma, čuo sam Damiana:
„Gospodična Eileen je na kolodvoru nije li? Odlično, pošalji nekoga da…“
Polako sam otvorio oči. Ležao sam u bijeloj sobi, potpuno nepoznatoj. Bolnica, shvatio sam.
Kraj mene je stajao neki brkati doktor, zajedno sa Seamusom i Conorom.
„Eileen“ promrmljao sam.
„Lezite mirno“ zapovijedi doktor.
„Pretrpjeli ste dosta težak moždani udar, puknula vam je žilica u mozgu. Krvarenje nije strašno, zaustavili smo ga operacijskim zahvatom, no morate biti mirni.“
„Kad smo već kod Eileen“ počeo je Conor, no tek nakon što je provjerio je li doktor otišao, „što je bilo? Došla je k nama, plačući kao ljuta godina, i mrmljala svakakve gluposti. A onda je… Pa, otišla je“ rekao je Conor, gledajući u pod.
„Gdje je ona… Koliko sam bio u komi?“
Na moje pitanje u vezi Eileen nije bilo odgovora. Imao sam osjećaj da mi ga se nitko ni ne sprema dati.
„Oko tjedan dana prijatelju“ progovorio je Seamus zabrinuto.
„Tjedan dana!? Eileen… Gdje je?? Gdje je Eileen??
„Aidane, smiri se.“
„GDJE JE? GDJE JE SEAMUSE?“
„Za ime božje, Larkine, smirite se!“ doletio je doktor.
Skočio sam na noge i uhvatio Conora za ovratnik.
„Conore… Gdje je Eileen?!“
„Sjedni mirno, smiri se dovraga. „
Sjeo sam, osjetivši suzu kako mi se slijeva niz obraz.
„Aidane, Eileen je nestala iste večeri kada si ti završio u bolnici.“
„Odonda joj nema traga“ nadopunio ga je Conor.
Ništa više nisam osjećao, osim tuge, i praznine u cijelom tijelu.
Čuo sam vlastito srce kako kuca, poraženo.
Ustao sam, dograbio kaput i obuo cipele.
„Kamo ste vi to krenuli?“ zaletio se doktor.
„Dobro sam, hvala.“
„Gospodine Larkin, moram inzistirati na vašem ostanku ovdje.“
„Oh, probajte me zaustaviti.“
„Pozovite čuvare“ čuo sam ga kako je rekao sestri.
„Hajde gospodine Larkin, odite u krevet.“
Došao sam do zadnjeg hodnika, gdje sam iz daljine vidio izlaz i dvije gorile koje su se ispriječile preda mnom.
Odjednom , kroz vrata je proletio veliki crni pas, rekavši:
„Aidane, primite mi se za rep, brzo.“
Bez razmišljanja sam skočio da se primim za njegov rep.
Iste sekunde smo oboje nestali, ostavivši za sobom oblak dima.
Materijalizirali smo se na nekom uskom puteljku koji je gledao prema velikoj staroj kući. U daljini su se vidjela svijetla Ballyshannona.
„Culainne?“
„Imamo jako malo vremena. O ovome ovisi moj i vaš život. On ne zna da ste upoznati s Njegovom prijevarom. Ne smijete nas odati mislima.“
„Hvala ti.“
„Objasnit ću vam sve nakon što se riješimo ovog sastanka. Zapamtite, i dalje je vaš poslodavac, i u najnormalnijim ste odnosima.“
„Eileen je kod njega?“
„Jest.“
„Ti znaš gdje je?“
„Znam.“
„Onda mi obećaj Culainne… Obećaj mi da ćeš mi pomoći da je nađemo.“
„Obećajem.“
Ohrabren našim razgovorom, uzdignute glave, kročio sam u kuću.
Post je objavljen 29.06.2009. u 15:50 sati.