utorak, 15.11.2016.

Zazidana u srcu

(srce uočila Zorica)

Dan kao i svaki drugi u kontekstu prosječnosti.
Pretražujući prostoriju koja je služila kao ostava, sve se je svodilo na premetanje stvari sa jedne hrpe na drugu. Kopajući po skladištu svoje prošlosti i najmanje sitnice vuku sjećanja bitnijih i manje bitnih trenutaka. Kombinacijom žara i siline, udario je slučajno lopatom u zid. Iz nastale rupe zatreperila je neobjašnjiva svijetlost. Sa druge strane zida nije trebalo biti ništa, odnosno otvoreni prostor dvorišta izvan kuće. Približio se nastalom otvoru i oprezno provirio kroz rupu. Sa one strane nalazila se nepostojeća prostorija potpuno namještena kao dnevni boravak, a nasred prostorije je stajalo najljepše biće koje je ikada vidio. Bezrazlžno je preplitala prste kroz kosu i provlačila je između njih.
U glavi mu je bilo bezbroj pitanja koja su se nametala iz novonastale, neobjašnjive situacije, no njegov cijeli fokus je bio na jednostavnosti i ljepoti kojom je ona odisala. Otvarala je usta i kretala se kao da nešto pjeva, no njen glas niti nikakav drugi zvuk nije dopirao do njega. Pokušao je čitati riječi sa njenih usta, no bez previše smisla. Kretnje su joj postajale sve brže i ples koji je poprimao tempo postajao je sve slobodniji. U naletu bezbrižne opuštenosti, usljed okreta, slučajno je udarila bokom u ormar sa kojega je zbog udarca pao stalak sa vazom suhog cvijeća i u padu poletio ravno prema njegovom oku. Automatski se odmaknuvši, spotaknuo se o kutiju koja je stajala iza njega i zaustavio se u mnoštvu odloženih stvari. Refleksno se je dignuo i vratio pogled u otvor na zidu. Ugledao je njeno zbunjeno lice kako polagano prilazi otvoru kroz koji je gledao. Nakratko je ustuknuo kako bi ga ona mogla vidjeti, ali i ostao dovoljno blizu da sam može vidjeti preko. U idućem trenutku njeno oko je bilo pripijeno uz zid sa druge strane. Pokušao je komunicirati znakovima i izgovarao riječi isprike za to što je gledao kroz rupu, no nije bilo nikakve reakcije na dugoj strani. Kao da ga ne vidi. Ona se nije micala. Njen kapak nije treptao. Scena je postajala pomalo jezovita, jer je izgledalo kao da se stopila sa zidom. Niti na njegovo približavanje otvoru, nije bilo nikakvih reakcija.
Zadubio se u zid ne trepčući, pokušavajući vidjeti bilo kakav pomak, no bezuspješno. Odlučio je njeno oko dodirnuti prstom, ali ona niti tada nije ustuknula. Neposredno prije dodira, ruka mu je lagano zadrhtala i dotaknuvši otvor, skinuo je nekoliko zrnaca sa njega. Dodirivao je njeno oko, no ono je bilo hladno i nepomično. Baš kao da je to samo dio zida.
Zbunjen i sav u nevjerici, prepirao se sa svojim razumom, ne dozvoljavajući mu da ga uvjeri kako je sve samo umislio.
Rupa je i dalje mirno stajala i u njoj se, sada ne više toliko jasno, vidjelo njeno iznenađeno oko, kako gleda na sve te razbacane stvari koje su stajale kao potsjetnici na njegovu prošlost.
19:15 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

-- Ništa nije slučajno. --