Slučajno Srce

Previše toga što se naziva "smeće" to nije, a isto tako previše toga što nije "smeće" zapravo samo zagađuje naš okoliš.

U životu je baš sve stvar perspektive.

Kada bi "srce" imalo miris, kakvog bi tona bio i bi li ga ljudi primječivali bez da ga vide?

Ako možemo zamisliti, znaći da je i moguće.

Možda, samo možda, snažna želja za nečim učini to nešto elastičnim, da se iz imaginacije materijalizira.

Zašto toliko rijetko postore ispunjavamo srcima kada imamo mogućnost ispuniti ih sa bilo čime?

Mora biti svjetlo i prepreka da nastane sjena. Niti jedno samostalno nema smisla.

Neke očite stvari prolaze kraj nas ne očito.

Vjerujem da je sve moguće, pa tako i da ljudi jednog dana progledaju i ono što nazivaju nemogućim postane moguće.

Nije bitno koliko je jako pečeno sve dok nas dotiče.

Nekada se nazivao "kruh naš svagdašnji" , a danas nas uvjeravaju da nije zdrav i da se od njega debljamo.
Jel ima još itko vani tko pokušava barem razmišljati svojom glavom, razdvajati dobro od zla i tražiti istomišljenike koji prevazilaze površnost koja nam je servirana u svakom segmentu života.

Ako si stalno čist, postoji vjerojatnost da se uprljaš.

Ima nešto u mirisu, ali ni ti nije bit.

Srca bi trebala biti uvijek poželjna, a ne samo ljeti.

Izgleda kao simbol prolaznosti ali istovremeno simbolizira nešto nešto bezvremeno.

Priroda je ta koja je na vrhu prehrambenog lanca, a sama činjenica da smo još živi je dokaz da ima srca.

Ima pjesma koja kaže otprilike ovako nešto: Ne petljaj previše sa svojom kosom, jer do tvoje 40te će izgledati kao da ti je 85.

U cikli se navodno nalazi željezo. Baš me zanima koliko je cikle potrebno da se iz nje ekstrahira jedna kila.

Čvrsto i postojano, a opet je toliko toga što ga može uništiti ako mu nije drugačije suđeno.

Ništa od turista ove godine. Evo bio sam jučer na plaži i nije bilo ni žive duše.

Niti ljevo niti desno nas ne vodi ravno.

Nema tog srca kojeg život ne ispeče.

Devet od deset ljudi voli čokoladu, a onaj jedan laže da ju ne voli.

Gledajući u jedno lagano je ne vidjeti drugo.

I najmanje srce je srce.

I tako, mi volimo male kućanske aparate i oni vole nas.

Ima u njima i puno većih srca nego što pokazuju.

Svako je srce dobro samo za sebe, ali kada se dva srca spoje u jedno doza dobrote se multiplicira.

Svi mi ostavljamo svoje tragove kroz život, pitanje je samo može li nas itko identificirati po tim tragovima.

Prolaze žalosti, prolaze tuge, samo srce pamti i brine za druge.

Tehnički svaki trenutak može biti početak nečeg novoga. Nije potrebna katastrofa da postanemo bolji ljudi.

Sve novo ili mlado, je tu da postane staro, a do tada je na misiji koja zapravo vrlo često nije očita unatoč svim intuitivnim pokazateljima.