| srpanj, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Lipanj 2009 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
život kao takav sa slučajnim nuspojavama
Linkovi
i to sam ja
slucajnenuspojave.bloger.hr
slučajevi i nuspojave
(Ne)Ljubav
- 09:27 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Ovo nije post o ljubavi. U svijetu dobrih i loših osjećaja koji me okružuje više nego bi željela, radost, sreća i ljubav kao najsvetija od svih su visoko na cijeni. Tuga, ljutnja, strah nisu na cijeni, pokazuju koliko si čovjek, a biti samo mali čovjek s cijelom paletom osjećaja može biti opasno. Mogli bi zaroniti u život, po život opasni život. Ponekad kada osjetim taj trenutak spontanog življenja izgovorim glasno: tužna sam-ili ljuta sam i ponudim sebe. Kada u tom rizičnom trenutku potpune ogoljenosti krenem korak dalje, osjetim sav strah i nemir izlaska u život. I osjetim život. Po život opasni život. I strepim od odgovora. I pitam se ima li života na drugoj strani. Kada tužna, opustošena i bespomoćna kakva u tim trenucima jesam, čujem s druge strane "Proći će" ili još mi omiljenije "Biti će bolje", pa onda "Skupi snagu", a tek narodne mudrosti "Vrijeme liječi sve rane", "Što te ne ubije ojača te", trenutno mi dođe napraviti žestoki delete te persone. Osjetim se potpuno obezvrijeđenom osobom koja je crijeva stavila na pladanj i tražila jednostavno da je se vidi u jednom trenutku života, s trunčicu uvažavanja baš onakve kakva jest, a dobila zauzvrat jedan žestoki šamar umotan u fini civilizacijski celofan narodnih poslovica. S vrpcom dobrote i ljubavi na vrhu. Jer život s druge strane nije tužan, ni ljut. On je savršen i ne podliježe ljudskim slabostima. Ne živi, tek glumi život. Polako sam već ljuta dok ovo pišem i ako mi netko kaže smiri se dobit će odjeb je lansiran trenutno i nebalansiran. Jer sam ljuta, a tad ne balansiram. I ne smirujem se. Ne zato što sam neka ljuta baba, već zato što omalovažavanje moje trenutne ljutnje shvaćam vrlo osobno i naljuti me više od prvobitnog razloga za ljutnju koji je bio minoran u odnosu na omalovažavanje iz celofana, ponavljam se….. Potpuno me smiruje i potpuno me uveseljava zainteresiranost za moju ljutnju i moju tugu. Kada sam ljuta jako me smiruje svatko tko je može izdržati jer jako dobro poznaje i uvažava svoje ljutnje. I zna da su to trenuci, ali tu mudrost drži u sebi jer me dovoljno jasno vidi i cijeni u svoj punini života da zna da i ja znam da su to trenuci koji pletu mrežu života i dovoljno je hrabar za skočiti u život s osjećajima bez predznaka dobrog i lošeg. I kada sam tužna onaj lijepi osmjeh života mi izmami svatko tko svoje tuge i pustoši poznaje dovoljno da zna…………ponavljam se. Ipak je ovo post o ljubavi. |
Uzroci i posljedice uz trunku kvantne fizike
- 17:45 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
Živimo u vremenu kada je biti jak i snažan, živjeti zdravo i misliti pozitivno imperativ. Bez toga smo tržišno nekonkurentni, bez toga smo mlakonje koje bauljaju životom mimo kontrole. Uzmi sudbinu u svoje ruke vrišti sa svih reklama, iz crtića, iz dokumentaraca, iz blogova, iz svakodnevnice. Novine i TV su prepune načina kako svladati život i kako ga učiniti boljim. Trčite u Nike tenisicama, pijte Bioaktiv, perite veš u Arielu i živjeti ćete dulje i sretnije naravno. I ne samo to, i obitelj će vam biti sretnija. I tako produžiti iluziju da imamo život i za sebe i za druge u svojim rukama. I kako smo veći od života. I jesmo li zaista zadovoljniji kada nam crijevne bakterije budu u odličnom stanju, tijelo umorno od trčanja, bankovni račun veći zbog dobre prodaje think pink površnosti i mirišemo na planinski zrak za koji naslućujemo da miriše kao onaj iz laboratorija Ariel. Svijet je prepun ideja o borbi, borimo se protiv bora, protiv starenja, protiv društva, protiv sustava, protiv života. Borimo se za ljubav, za djecu, žene za muškarce, muškarci za žene, borimo se za obitelj, čak se i Goran Ivanišević bori za obitelj, a Janica Kostelić za ljepotu. I neki od nas dobivaju nagrade i priznanja za uspješnu borbu. Ponekad mi se čini kako živimo u svijetu iluzija. U svijetu izvrnutih uzroka i posljedica, kada ćemo biti živi i zdravi ako štedimo u PBZ fondu, mada ćemo zapravo štedjeti jedino ako smo živi i zdravi. I trčati isto. I podržavati ili opovrgavati Goranovu i Janičinu borbu. I sve to ako svijet uzroka i posljedica uopće i postoji u svijetu kvantne fizike koja nam sugerira da je ama baš sve moguće, pa i živjeti u paralelnom svemiru s beskonačno mogućnosti. Mislim da život dobijemo u svoje ruke u trenutku kada se pomirimo da ga u svojim rukama zapravo nemamo. I tada možemo s lakoćom popiti zadnji Bioaktiv iz frižidera i pomiriti se s time kako nam u nekom od niza trenutaka koji čine život, očajno treba i iluzija da imamo život u svojim rukama. I preći u think pink mode spontano od osjećaja zadovoljstva jer smo u jednom trenutku imali život u svojim rukama. Baš u onom kada smo shvatili da pijemo Bioaktiv jer smo živi i imamo dobre crijevne bakterije. |
Monolog još jedne vađajne
- 07:16 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Stalno se nešto govori i trabunja o muško-ženskim odnosima s naglaskom na rodna, čitaj ženska prava i borbu protiv nasilja nad ženama. To mi je postalo debilana tema. Ženomrsci, muškomrziteljice, generalizacije, površnosti, plosnatosti, krivde i pravde na sve strane. Općenito gledajući otkada mislim svojom glavom zagovaram čovjeka/icu, ma koliko god to ponekad bilo teško u svijetu podjela, predrasuda i stereotipa izvučenih iz narodnih poslovica poput „ Ne idi trudna pokraj rijeke“ i „Umiljato janje dvije majke sisa“. Tupave su mi reklame u kojima žena vrijeme provodi razmišljajući o bakterijama po zahodu, mirisu vađajne, celulitu te kako nahraniti mužjaka i poslati ga raditi u košulji koja ne mijenja boju u pranju. Ona ne jede doručak, a kad dođe na posao prvo ide tračat s drugom koja isto nije ništa pojela. Ushićene su jer su same, bez mužjaka. Jednako, kao i one po kojima dotični mužjak loče žuju, hoda u ispranoj košulji barem dvadeset dana, ne jede ništa što mu se ne stavi u usta, a kad se najede, ženku šalje po drugi paket žuje. Bude tu par sličnih sumnjivaca, i jedva su dočekali ostati sami da bi mogli skakati od veselja, strpati ruke u gaće i blejat u TV. Navodno je utakmica. Ona je nakon reklama emancipirana, pa nosi žuju i uloške u istoj torbi. Može i u kladionici uplatiti listić za potpunu ravnopravnost. Društveno angažmanski gledajući, kada treba birati strane po rodu, jer u svijetu plošnih pogleda i unaprijed zadanih klišea rodnih borbi bude i takvih situacija, trenutno sam u fazi zagovaranja muških prava. Zašto? Zato što postoje oni koji su plaćeni za voditi računa o ženskim, time slučajno i mojima pravima i neka to i dalje rade. Imaju plaće, donacije, okrugle i kvadratne stolove, stategije nacionalne i nadnacionalne, konvencije, te ina sranja. Super. Ako mi se svide plodovi možda koji i uberem, ako mi se ne svide, moj život ide dalje, sa i bez strategije o zaštiti nasilja nad ženama. Kao što je išao i prije, bez da me neki debil pretukao. Nisam ni ja nikoga pretukla. U mom svemiru nasilje je jedino nasilje bez roda, vjere ili boje. Da se razumijemo, ovo mi je samo faza, jer bila sam i u fazi gorljivog zagovorništva ženskih prava. Kada? Dok je ta ista država vodila računa i održavala kvadratne i elipsaste stolove o svojim najboljim sinovima i tajkunima, kroz rat, oružje, privatizacije i slične ludorije koje navodno spadaju u mušku domenu, a žene su trebale podgrijavati ognjišta i rađati za duhovnu obnovu. Poučena tim i sličnim iskustvima, sačuvaj me bože ideje da mi država štiti rodna prava, jer koliko je nakaradno to radila za svoje sinove, toliko nakaradno radi i za svoje kćeri. Tako da se oni zdrave pameti i roda koji trenutno nije pod milošću države sklanjaju u ilegalu i razvijaju pokret otpora. Ja sam na strani zdrave pameti, čitaj pokreta otpora, gotovo po defaultu, prkosna sam i zainteresirana za ono što je s druge strane ogledala. Bez obzira na rod, vjeru, običaje i reklame. Disidenti rade i bolje tulume što je meni isto važno. Nije da nije. Toliko o mom trenutnom društvenom angažmanu u borbi rodova. Kad i ako zatreba. Da se zna unaprijed. |
Pitati će te starost gdje ti je bila mladost
- 23:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Pritisnuta teretom namirnica s placa prolazim kroz park. Curi znoj, ruke lagano drhte, noge mi se povremeno sapletu, zvoni mobitel, u žurbi sam; nekako nisam ni sama sebi neka scena za prikazivanje. Iza jednog od mnogih stabala ugledam bež košulju i bež hlače na sitnom tijelu. Šešir na glavi. Ispod drva vrećica s nekoliko krumpira, malo mesa i grincajgom. I štap. Štap za hodanje. Drhtave ruke osute smeđim pjegama su mu u hlačama. Gleda me. Sklanja se drhtavim koracima malo iza stabla. U pogledu mu vidim neugodu jer je uhvaćen.Sklonio se od mog pogleda koračić dalje i nastavio posao. Što mislite čitajući ovo? Pohotni starčić? Suze su mi se zarobile u očima. Dirljiviju scenu nisam odavno vidjela. Posrnula prostata koja svjesnim umom i onemoćalim tijelom brani zadnje trunke dostojanstva u parku pred naletima očiju užurbane četrdesetogodišnjakinje koja u cekeru nosi najnoviji model tonika za pomlađivanje i zadnju brošuru o još jednoj nepravdi prema nečijim ugroženim pravima. Razmisli čovječe koliko si malen ispod zvijezda mi je tako jasno bljesnulo kroz mladoliku glavu. Koliko se upiremo, pričamo i borimo za dječja prava, za prava svih mogućih i nemogućih manjina? Koliko zdušno branimo svoj velevažni liberalizam kojim pokazujemo kako smo otvoreni za sve forme života? Koliko smo otvoreni za sve forme smrti koje nas čekaju bili liberalni ili konzervativni i ma što god mislili o dječjim pravima? Što radimo za svoju budućnost? Što radimo za vlastitu smrtnost? Neugodna tema, možda. Čini mi se kako starci dobivaju poglede svih nas u kojima bježimo od vlastite nemoći pred smrtnošću. Starci imaju svoju djecu. Koliko ima djece koja na pragu vlastite starosti zlostavljaju svoje roditelje koji se pripremaju za vječni ili nevječni život koji se opet i jedino zove smrt. Koliko društvo brine o njima; ne mislim pri tom na državne uredbe, mirovine i slična sranja. Država brine za nikoga i to mi je dosadna i izlizana tema. Mislim na svih nas. Što radimo u susretu s onemoćalom prostatom u obrani vlastitog dostojanstva? Razmišljamo li koliko posprdnih pogleda, gesti i dodira ćemo doživjeti u svojoj budućnosti? Jesmo li spremni? Što smo učinili za svoju starost prema današnjoj starosti? Jer svi smo odgovorni za poglede koje ćemo jednog dana dobivati. Ne samo od svoje djece, nego od svih usputnih prolaznika kroz naš gaseći život. Što činimo danas da bi jednog dana očuvali trunke dostojanstva za hodanje u unemoćalom tijelu koje puno tihog života nosi kući grincajg za juhu. U hladnu i usamljenu kuću. Što smo učinili danas da sebi osiguramo što manje bježećih pogleda usmjerenih prema dječjim i manjinskim pravima koja nas ne podsjećaju na nemoć pred smrću. Učinila sam malo. Mogu puno više. A vi? |
