Ovo nije post o ljubavi.
U svijetu dobrih i loših osjećaja koji me okružuje više nego bi željela, radost, sreća i ljubav kao najsvetija od svih su visoko na cijeni. Tuga, ljutnja, strah nisu na cijeni, pokazuju koliko si čovjek, a biti samo mali čovjek s cijelom paletom osjećaja može biti opasno. Mogli bi zaroniti u život, po život opasni život.
Ponekad kada osjetim taj trenutak spontanog življenja izgovorim glasno: tužna sam-ili ljuta sam i ponudim sebe. Kada u tom rizičnom trenutku potpune ogoljenosti krenem korak dalje, osjetim sav strah i nemir izlaska u život. I osjetim život. Po život opasni život. I strepim od odgovora. I pitam se ima li života na drugoj strani.
Kada tužna, opustošena i bespomoćna kakva u tim trenucima jesam, čujem s druge strane "Proći će" ili još mi omiljenije "Biti će bolje", pa onda "Skupi snagu", a tek narodne mudrosti "Vrijeme liječi sve rane", "Što te ne ubije ojača te", trenutno mi dođe napraviti žestoki delete te persone. Osjetim se potpuno obezvrijeđenom osobom koja je crijeva stavila na pladanj i tražila jednostavno da je se vidi u jednom trenutku života, s trunčicu uvažavanja baš onakve kakva jest, a dobila zauzvrat jedan žestoki šamar umotan u fini civilizacijski celofan narodnih poslovica. S vrpcom dobrote i ljubavi na vrhu. Jer život s druge strane nije tužan, ni ljut. On je savršen i ne podliježe ljudskim slabostima. Ne živi, tek glumi život.
Polako sam već ljuta dok ovo pišem i ako mi netko kaže smiri se dobit će odjeb je lansiran trenutno i nebalansiran. Jer sam ljuta, a tad ne balansiram. I ne smirujem se. Ne zato što sam neka ljuta baba, već zato što omalovažavanje moje trenutne ljutnje shvaćam vrlo osobno i naljuti me više od prvobitnog razloga za ljutnju koji je bio minoran u odnosu na omalovažavanje iz celofana, ponavljam se…..
Potpuno me smiruje i potpuno me uveseljava zainteresiranost za moju ljutnju i moju tugu. Kada sam ljuta jako me smiruje svatko tko je može izdržati jer jako dobro poznaje i uvažava svoje ljutnje. I zna da su to trenuci, ali tu mudrost drži u sebi jer me dovoljno jasno vidi i cijeni u svoj punini života da zna da i ja znam da su to trenuci koji pletu mrežu života i dovoljno je hrabar za skočiti u život s osjećajima bez predznaka dobrog i lošeg. I kada sam tužna onaj lijepi osmjeh života mi izmami svatko tko svoje tuge i pustoši poznaje dovoljno da zna…………ponavljam se.
Ipak je ovo post o ljubavi.
Post je objavljen 31.07.2008. u 09:27 sati.