Pritisnuta teretom namirnica s placa prolazim kroz park. Curi znoj, ruke lagano drhte, noge mi se povremeno sapletu, zvoni mobitel, u žurbi sam; nekako nisam ni sama sebi neka scena za prikazivanje. Iza jednog od mnogih stabala ugledam bež košulju i bež hlače na sitnom tijelu. Šešir na glavi. Ispod drva vrećica s nekoliko krumpira, malo mesa i grincajgom. I štap. Štap za hodanje. Drhtave ruke osute smeđim pjegama su mu u hlačama. Gleda me. Sklanja se drhtavim koracima malo iza stabla. U pogledu mu vidim neugodu jer je uhvaćen.Sklonio se od mog pogleda koračić dalje i nastavio posao.
Što mislite čitajući ovo? Pohotni starčić?
Suze su mi se zarobile u očima. Dirljiviju scenu nisam odavno vidjela. Posrnula prostata koja svjesnim umom i onemoćalim tijelom brani zadnje trunke dostojanstva u parku pred naletima očiju užurbane četrdesetogodišnjakinje koja u cekeru nosi najnoviji model tonika za pomlađivanje i zadnju brošuru o još jednoj nepravdi prema nečijim ugroženim pravima.
Razmisli čovječe koliko si malen ispod zvijezda mi je tako jasno bljesnulo kroz mladoliku glavu. Koliko se upiremo, pričamo i borimo za dječja prava, za prava svih mogućih i nemogućih manjina? Koliko zdušno branimo svoj velevažni liberalizam kojim pokazujemo kako smo otvoreni za sve forme života?
Koliko smo otvoreni za sve forme smrti koje nas čekaju bili liberalni ili konzervativni i ma što god mislili o dječjim pravima? Što radimo za svoju budućnost? Što radimo za vlastitu smrtnost? Neugodna tema, možda. Čini mi se kako starci dobivaju poglede svih nas u kojima bježimo od vlastite nemoći pred smrtnošću. Starci imaju svoju djecu. Koliko ima djece koja na pragu vlastite starosti zlostavljaju svoje roditelje koji se pripremaju za vječni ili nevječni život koji se opet i jedino zove smrt. Koliko društvo brine o njima; ne mislim pri tom na državne uredbe, mirovine i slična sranja. Država brine za nikoga i to mi je dosadna i izlizana tema. Mislim na svih nas. Što radimo u susretu s onemoćalom prostatom u obrani vlastitog dostojanstva?
Razmišljamo li koliko posprdnih pogleda, gesti i dodira ćemo doživjeti u svojoj budućnosti? Jesmo li spremni? Što smo učinili za svoju starost prema današnjoj starosti? Jer svi smo odgovorni za poglede koje ćemo jednog dana dobivati. Ne samo od svoje djece, nego od svih usputnih prolaznika kroz naš gaseći život. Što činimo danas da bi jednog dana očuvali trunke dostojanstva za hodanje u unemoćalom tijelu koje puno tihog života nosi kući grincajg za juhu. U hladnu i usamljenu kuću. Što smo učinili danas da sebi osiguramo što manje bježećih pogleda usmjerenih prema dječjim i manjinskim pravima koja nas ne podsjećaju na nemoć pred smrću.
Učinila sam malo. Mogu puno više. A vi?
Post je objavljen 17.07.2008. u 23:59 sati.