Stalno se nešto govori i trabunja o muško-ženskim odnosima s naglaskom na rodna, čitaj ženska prava i borbu protiv nasilja nad ženama. To mi je postalo debilana tema. Ženomrsci, muškomrziteljice, generalizacije, površnosti, plosnatosti, krivde i pravde na sve strane. Općenito gledajući otkada mislim svojom glavom zagovaram čovjeka/icu, ma koliko god to ponekad bilo teško u svijetu podjela, predrasuda i stereotipa izvučenih iz narodnih poslovica poput „ Ne idi trudna pokraj rijeke“ i „Umiljato janje dvije majke sisa“. Tupave su mi reklame u kojima žena vrijeme provodi razmišljajući o bakterijama po zahodu, mirisu vađajne, celulitu te kako nahraniti mužjaka i poslati ga raditi u košulji koja ne mijenja boju u pranju. Ona ne jede doručak, a kad dođe na posao prvo ide tračat s drugom koja isto nije ništa pojela. Ushićene su jer su same, bez mužjaka. Jednako, kao i one po kojima dotični mužjak loče žuju, hoda u ispranoj košulji barem dvadeset dana, ne jede ništa što mu se ne stavi u usta, a kad se najede, ženku šalje po drugi paket žuje. Bude tu par sličnih sumnjivaca, i jedva su dočekali ostati sami da bi mogli skakati od veselja, strpati ruke u gaće i blejat u TV. Navodno je utakmica. Ona je nakon reklama emancipirana, pa nosi žuju i uloške u istoj torbi. Može i u kladionici uplatiti listić za potpunu ravnopravnost.
Društveno angažmanski gledajući, kada treba birati strane po rodu, jer u svijetu plošnih pogleda i unaprijed zadanih klišea rodnih borbi bude i takvih situacija, trenutno sam u fazi zagovaranja muških prava. Zašto? Zato što postoje oni koji su plaćeni za voditi računa o ženskim, time slučajno i mojima pravima i neka to i dalje rade. Imaju plaće, donacije, okrugle i kvadratne stolove, stategije nacionalne i nadnacionalne, konvencije, te ina sranja. Super. Ako mi se svide plodovi možda koji i uberem, ako mi se ne svide, moj život ide dalje, sa i bez strategije o zaštiti nasilja nad ženama. Kao što je išao i prije, bez da me neki debil pretukao. Nisam ni ja nikoga pretukla. U mom svemiru nasilje je jedino nasilje bez roda, vjere ili boje.
Da se razumijemo, ovo mi je samo faza, jer bila sam i u fazi gorljivog zagovorništva ženskih prava. Kada? Dok je ta ista država vodila računa i održavala kvadratne i elipsaste stolove o svojim najboljim sinovima i tajkunima, kroz rat, oružje, privatizacije i slične ludorije koje navodno spadaju u mušku domenu, a žene su trebale podgrijavati ognjišta i rađati za duhovnu obnovu. Poučena tim i sličnim iskustvima, sačuvaj me bože ideje da mi država štiti rodna prava, jer koliko je nakaradno to radila za svoje sinove, toliko nakaradno radi i za svoje kćeri. Tako da se oni zdrave pameti i roda koji trenutno nije pod milošću države sklanjaju u ilegalu i razvijaju pokret otpora. Ja sam na strani zdrave pameti, čitaj pokreta otpora, gotovo po defaultu, prkosna sam i zainteresirana za ono što je s druge strane ogledala. Bez obzira na rod, vjeru, običaje i reklame. Disidenti rade i bolje tulume što je meni isto važno. Nije da nije.
Toliko o mom trenutnom društvenom angažmanu u borbi rodova. Kad i ako zatreba. Da se zna unaprijed.
Post je objavljen 22.07.2008. u 07:16 sati.